Susret sa Borisom Akunjinom u Narodnoj biblioteci Budve

Ruska književnica i novinarka Elena Zelinska je govorila o Forumu ruske dijaspore u Budvi (Dukljanski vrtovi) koji je okupiomnogo stvaralaca rasijanih po cijelom svijetu: književnike, slikare, muzičare, novinare…koji ne žive u matičnoj zemlji.Boris Akunjin je istakao da nije pristigao na ovaj Forum da bi rješavao komplikovane kulturne probleme koji se tiču života u Rusiji, jer je jasno da samom pričom i razgovorima je moguće riješiti te problem. Prosto, dugo ne živi u Rusiji i bilo mu je volja da se susretne sa svojim prijateljima: “problemi ruske stvarnosti nisu riješeni, a sve ostale stavke su uspješno završene”.

U Narodnoj biblioteci Budve razgovarali smo o stvaralaštvu i umjetnosti Borisa Akunjina.

B.A.: Posljednji roman o Erastu Fandorinu je 16-ta knjiga i svi romani iz tog ciklusa nisu baš to, svi su oni manje – više zato što pisac vara čitaoca; jedan od romana u toj seriji se zvao Poslednji roman, i počinje od ubistva glavnog junaka što je bila varka, glavnog junaka u stvari nisu ubili i roman nije bio posljednji. Kada je izašao roman pod nazivom Ne kažem zbogom , iskusni moj čitalac je to razumio kao da se ja zaista opraštam.

Iako u domenu krimi/detektivskog romana svaki roman je u posebnom maniru napisan. Očito ovaj žanr Vas inspiriše, jer ste o junaku Erastu Fandorinu do sada objavili 15-ak knjiga. Zašto je Vaš izbor bio upravo ovaj žanr romana?

B.A.: Ja sam pisac srednjih godina i kao pisac znatno sam mlađi nego što jesam, to znači da sam počeo da pišem romane kad sam već imao 40 godina. Kao bivši pionir koji je rastao u zemlji planske ekonomije, ja sam navikao da razmišljam u planovima. I odmah sam napravio sebi plan koji je sadržavao nekoliko perioda od po pet godina unaprijed i kada je izašao prvi roman iz ove serije ja sam unaprijed znao da će ih ukupno biti 16 i znao sam kakva će biti posljednja fraza u posljednem romanu.Tada sam se već bavio psihološkom teorijom koja se zove socionika po kojoj se svi ljudi dijele na 16 psihotipova. Zato kada dugo živiš imaš utisak da susrećeš ljude koje si nekada susretao u svom životu. To me je podstaklo da napišem 16 knjiga i svaka od njih je bila upućena na jednog od 16 psihotipova. I kada susretnem čitaoca koji je pročitao svih 16 knjiga  i pitam ga koji mu se roman najviše, a koji najmanje dopao, ja tačno znam po knjizi koja mu se sviđa kojem on psihotipu pripada.Žanr detektivskog romana izabrao sam iz dva razloga: prvo, oduvijek sam volio detektive, izgleda zato što su u Sovjetskom savezu bili deficitarni.U Sovjetskom savezu nisu pisani normalni detektivski romanizato što u najsrećnijoj zemlji na svijetu nema mjesta za kriminal. Bili su doduše detektivski romani veoma dosadni,i tamo je uvijek postojao isljednik koji je bio obavezan član partije i veomaloš kriminalac, koji nije član partijei u razotkrivanju prestupnika obavezno je pomagala javnosti. I baš zbog toga, 90-ih godina, poslije raspada Sovjetskog saveza, počeo je bunt detektivskih romana,protest protiv ovog žanra,  i poslije toga čudno je bilo da u našoj zemlji mi imamo mnogo interesantnih prestupnika, a onda se pokazalo da ti isljednici nisu baš tako dobri, i počeo je zlatni vijek ruskog detektivskog romana. Drugo, sviđa mi se u detektivskom romanu što je to interaktivni žanr, to nadmetanje između pametnog, pronicljivog čitaoca i tebe kao pisca ko će koga nadmudriti…

Nastavili ste pisati u ovome žanru, ali više nije u pitanju junak nego junakinja sa detektivskim sklonostima – sestra Pelagija. Da li je došlo do zasićenja i publike i Vas kao pisca, istim književnim junakom? Da li možemo očekivati 16 knjiga i u ovoj seriji?

B.A.: Ne, to je trilogija. Počeo sam da je pišem kada sam osjetio prvi umor. Htio sam da uobičajeni sistem koordinata razmaknem, rasturim, dojadio mi je  taj lik mačoa, Supermena. Htio sam da stvorim drugi lik- ženu detektiva, da junakinja bude žena koja nema nikakvo oružje pri sebi. Prvo, ona živi u patrijarhalnom, mizoginom  društvu Rusije sa kraja 19.vijekai u principu je obespravljena. I kao drugo, ona je još i monahinja i jedino oružje koje ima su igle za pletenje. Ona je, bez obzira na sve, genijalni isljednik. Više se osalanja na svoju intuiciju ine primjenjuje agresiju već ima izražene humane kvalitete…

Autor ste i  knjige “Pisac i samoubistvo”, posvećene istraživanju jednog od najdramatičnijih problema čovječanstva. Knjiga naročito pažnju posvećuje sudbinama pisaca- samoubica. Do kakvog zaključka dolazite – što jednog pisca natjera na suicid?

B.A.: To je knjiga koju ja nisam pisao pod pseudonimom, potpisao sam se svojim imenom i prezimenom Grigorije Čhartišvilii to djelo, koje sam prvo napisao u životu,  sadrži studije i eseje. Za mene je ona važna zato što me podstaklo to pitanje što je primarno u životu, to nije kako su nas naučili u školi da je materija primarna, svijest sekundarna; glavno filozofsko pitanje je biti ili ne biti, da li vrijedi da se život proživi do kraja, uprkos svim poteškoćama,  ili je normalno ako ti se ne svidi život da vratiš kartu, da zalupiš vrata… Kao material za izradu ove knjige uzeo sam životopise književnika iz cijelog svijeta, koji su završili život samoubistvom. Ne zato što su me zanimala imena pisaca, prosto zato što čovjek koji se ubio, makar to bio tvoj komšija, često ne znaš zašto je to uradio, ne poznaješ motive, a pisac će napisati oproštajno pismo ili pak poemu ili roman i objasniće svoju motivaciju. Knjiga Pisac i samoubistvo podijeljena je i sadrži dva dijela gdje u prvom naslovljenom Čovjek i samoubistvo se iznose opšteljudski motivi zašto se ljudi odlučuju za to, a u drugom dijelu Pisac i samoubistvododatno se obrađuju motivacije pisaca zato što oni o tome pišu. Kakvi su tipično književni motivi za samoubistvo? Jedan je stvaralačka kriza kada pisac osjeća da ne može više da piše. Ili kad se književnik toliko uživio u literarnu predstavu koju sam stvara da sam postaje žrtva. Kao na primjer japanski pisac Jukio Mišima, koji je napravio cijelu predstavu…

Kako će izgledati Vaša Istorija ruske države? Da li će to biti svojevrsna “demistifikacija”istorije ili nešto drugo?

B.A.: Već nekoliko godina pišem istoriju ruske države i imam jedan savršeno konkretan zadatak kojeg želim da postignem. Vidite, ja sam uhvatio sebe da mislim da ne znam svoju zemlju, ne razumijem zašto je ona takva kakva jeste i ne razumijem zašto njena istorija sve vrijeme ide po nekoj cikličnoj putanji; zašto se sve ovo vrijeme ponavlja jedna te ista ružna drama, zašto se svaki pokret u ostvarivanju većih sloboda, demokratije uvijek tako neslavno završava ikreće retrogradno. Ni jedno od postojećih objašnjenja nije mi odgovaralo, pa sam riješio da se sam snađem u tome. U tom cilju znao sam da treba da se vratim na sami početak – istok… Ruska istorija je, kao što mislim ivaša istorija,ispunjena svakakvim mitovima i legendama. Prvo, htio sam da razjasnim što je tamo istina a što nije, gdje je to moguće. Zbog toga manje čitam istorijske radove i knjige koliko čitam prvobitne izvore istorijske, azatim razjašnjavam što je uticalo na autora nekog istorijskog izvora da sastavi takav tekst I često ne mogu otkriti. Upućujem tu misao svojim čitaocima što je po mom viđenju bilo tako, ali ne mogu biti siguran. Nemam namjeru da išta dokazujem svojim čitaocima, htio sam to da razjasnim sebi zajedno sa čitaocima krećući se postepeno iz stoljeća u stoljeće. Prva dva toma sadrže iznošenje činjenica; nema toga kako smo mi veliki, a kako su drugi jadni i podli, nego istorija o tome kako je vjerovatno i bilo. Počev od trećeg toma javile su mi se ideje, sad sam već završio šesti tom i prešao sam na početak 19.stoljeća i već u tome prepoznajem moju Rusiju… Promijenio sam u svojoj svijesti neku hijerarhiju događaja po njihovom značaju u istoriji Rusije, a takođe i hijerarhiju važnih istorijskih ličnosti. Ja ne govorim o tome ko je loš, a ko dobar,radi se o doprinosu koji je svaka od tih istorijskih ličnosti dala. Prvo da krenemo od nastanka ruske države- ona nije nastala u 9. vijeku 862.godine; ruska država u kojoj mi živimo je mnogo mlađa, ona je nastala u drugoj polovini 15.vijeka. Najvažnija istorijska ličnost za razvoj ruske državnosti je čovjek o kojem su i meni i svima ostalima u školi malo govorili; to je osnivač ruske države veliki knez Ivan Treći koji je zamislio koncepciju te države, izgradio je i postavio nekoliko nosećih stubova na kojima počiva ta konstrukcija i te kolone stoje do današnjeg dana i niko za proteklih 500 godina nije pokušao da promijeni ovaj temelj. Kada sam to razumio, postali su mi jasniji problemi savremene ruske države zato što svi problemi potiču odatle.

Vi živite u drugoj državi, u kojoj niste rođeni. Vi imate i pseudonime. Zašto? Da li da pokažete da slobodan čovjek, slobodan umjetnik sve može i treba da bira, ili zbog nečeg drugog?

B.A.: Od rane mladosti htio sam da živim tako kako sam zamišljao i htio sam da živim svoj život a ne po tuđem modelu koji mi je nametan sa strane. A što se tiče mojih pseudonima, ne znate vi još sve o njima. Jasam pokrenuo dva alternativna autora pod drugim imenima i niko osim izdavača nije znao da sam to ja; muškarac, žena koji su pisali na različite načine. Ja pišem knjige kao Čhartišvili, potom kao Boris Akunjin i još su bila dva pseudonima : Anatoli Brusnjikin i Ana Borisova.

Mislite li i danas da je važan kriterijum književnosti – zanimljivost? Šta zapravo mora imati beletristika da bi bila zabavna u intelektualnom smislu?

B.A.: Da li je kod vas Kafka beletristika? I Aleksandar Dima? Da. U Rusiji isti problem, i Kafka i Dima u beletristika. Umjetnička književnost se zapravo dijeli na dvije različite kategorije koje imaju apsolutno različite zadatke. Postoji književnost, nazovite je kako hoćete, tržišna, zabavna, i postoji književnost u užem smislu, to je da tako kažem čista književnost, najbolje da je nazovemo eksperimentalnom književnošću. I ja za to koristim japansku riječ “đun bungako” (čista književnost), a ona se odlikuje time da pisac piše tako kako niko prije njega nije pisao. Ona krši sva pravila kao ledolomac koji lomi led. Ona pripada umjetnosti, ona i jeste umjetnost, jer umjetnost lomi iruši nešto ustaljeno. I postoji književnost koja više spada u oblast kulture a ne umjetnosti. Opet, ne vrednujem čistu književnost kao samo dobru i tržišnu književnost kao samo lošu, jer i čista književnost može biti takođe loša, bez dara.  Dugo godina ja sam smatrao da  pišem tržišnu književnost, žanrovsku književnost koja se piše za čitaoce.  To je književnost koja se piše zato da čitaoci pročitaju, da kupuju te knjige po mogućnosti u velikoj količini. To je pristojna, ljubazna literature koja uvijek računa sa čitaocem, šta mu jeste a šta nije interesantno. Čistu literaturu pišem za sebe i to nije taktično, tebi kao piscu je apsolutno svejedno hoće li te neko razumjeti ili neće… Nisam slučajno pomenuo Franca Kafku jer je to najčistiji primjer čiste književnosti. Znate zašto? Zato što je on naredio da se sva njegova djela poslije njegove smrti spale; svejedno mu je bilo hoće li to neko čitati ili neće. I Ja sam takođe počeo da pišem takve romane, na veliko nezadovoljstvo mojih čitalaca. Zato što su to dosadni i rastegnuti romani, a meni je apsolutno svejedno, pišem takve romane zato što imam potrebu da ih napišem.

Neki Vaši romani su ekranizovani. Da li i na koji način učestvujete u tome? Kako Vam na koncu sve to izgleda?

B.A.: Na samom početku su mi se obraćali producenti pristajao sam uz uslov da ja izaberem režisera, glavne glumce, da napišem scenario. I ništa dobro nije ispadalo iz toga zato što je to drugi tip stvaralaštvai nisam to odmah razumio.  Sada gledam iz drugog ugla. Sve što mogu da uradim sad je da dam odobrenje producentu irežizeru. Ja se čak i ne primičem tome, to je njihova kreativnost, njihov rad i stvaralaštvo, kako ispadne da ispadne.

B.A.: Nekada u svom prethodnom životu radio sam u čaopisu “Strana književnost”. To je bio značajan sovjetski, ruski književni časopis koji je objavljivao prevode stranih pisaca. Moj posao je bio da čitam književna djela na raznim jezicima iselektujem za objavljibanje na ruski jezik.Kao što možete zamisliti, konkurencija je bila jaka, zato što su bila zastupljena književna djela iz cijelog svijeta. Početkom 90-ih u toj konkurenciji prošli su samo dva književna autora sa ovih naših prostora koji su objavljeni i ti prevodi su imali uspjeh i imaju ga do danas. To su bili Danilo Kiš i Milorad Pavić.

Kakva su Akunjinova predviđanja, što ruski narod očekuje? Akunjin smatra ga očekuju velika iskušenja,  da je Rusija pala na ispitu iz  demokratije 90-ih godina i moraće ponovo da polaže ispit.“Ljudska prava i slobode, sve ono što čini normalan život, to treba zaslužiti, zaraditi i nikakva izvinjenja tu ne pomažu. Smatram da ako se ne desi neko čudo, a naša istorija je bogata čudesima, ovaj sadašnji period završiće se nekakvom eksplozijom. To je logično idrugačije ne može biti; nijedna vlast nije bila vječna”.

A šta predstavlja jedan prosječan stanovnik Zemlje, Akunjin odgovara da je to apstraktna kategorija: “ja se veoma ljutim i to me izluđuje kada pričaju u pogledu naših sunarodnika  što postoji neki genetski, ropski kod. Zamislite od 140 miliona ljudi koji žive u Rusiji koji imaju dobro pamćenje, sjećaju se kako su živjeli njihovi  preci, promjena koje su bile male, zatim revolucija koje su se završavale pogoršanjem vrijednosti i uslova života i većina tih ljudi sada podržava Putina. Nisu oni ni glupi, ni sijepi, ne primjećuju tamo korupciju, laž, prevaru… naravno da primjećuju mnogo više nego mi koji ne živimo tamo… Oni se boje naglih promjena zato što imaju istorijsko pamćenje da nagle promjene dovode do pogoršanja situacije. Često pričam sa raznim liderima naše demokratske opozicije i govorim uvijek jedno isto: prekinite da objašnjavate narodu da su to lopovi, pa oni to znaju mnogo bolje nego vi. Objasnite nekako razumljivo da Rusija koju vi želite da izgradite će biti bolja; napravite sliku, dokažite da to nije fantazija, da je moguće. Taj momenat kada želja zaživi, kada bude jača od straha od promjena, tada će se i desiti promjene".