Slušajući Arsenovu „Zimsku ljubavnu pjesmu“ u Radetovom izvođenju, klupko je naprosto počelo da se odmotava. Ko sam to ja i gdje sam, i kome ove zime želim otpjevati zimsku ljubavnu? Želim, ali da li i mogu?? Imam li priliku??
Poželjela sam to još davno, a mislila sam da jednu ljetnju već jesam. Proljećna i jesenja bi ipak bile najljepše. Jer je i priroda tada posebno lijepa. U svemu sam htjela naći ljepotu, neku čar, koju možda mnogi i ne vide. Željela sam da i ti vidiš. Isto što i ja. Bilo bi dovoljno da vrijeme zastane u trenutku. Ovo vrijeme ludila, haosa, strepnje, neizvjesnosti. Vrijeme koje me plaši.
Ono koje treba pobjeđivati, stvarajući trenutke magije. Čuvajući u sebi ono najljepše. A sreća je potpuna tek kad te čudesne momente podijeliš sa drugim. Od života stvoriš umjetnost, ljubav pretvoriš u umjetnost. Kad ti je svaki pogled, riječ, ton, pokret malo umjetničko djelo kojim slaviš ljubav i one male dragocjene radosti. Činilo mi se da sam baš u Tebi to prepoznala, bar sam grčevito željela da vjerujem u to.
Ali i dalje bolje čuvam druge od sebe, nego sebe od svih Drugih. Loša navika koja preskupo košta? Prokletstvo, kako to da nazovem? Kakvo god ime da mu dam, kad ga pomiješam sa emocijom - mojom životnom idejom vodiljom, ishod će opet biti loš po mene. Ne znam zašto sam mislila da će ovog puta biti drugačije.
Možda jer sam Jače, dublje vjerovala? Jer mi je bilo potrebno da vjerujem. Da bih sačuvala tu iskru u sebi. Zar nisi želio da „uđeš u moj svijet tišine“? Zar nisi tražio „vremena i prostora“?Šta su značile one riječi i pogledi? Farsa, prazni eho u daljini? Mjehur od sapunice, nestvaran san? Sve sam izgleda umislila.Fatamorgana. Pričinjava mi se jer jako želim.
Slike idu pred očima, film se odmotava. Želim da ti govorim, da ti pjevam, da te slušam, da te ćutim, da stvaramo magiju. Zajedno.
Da se branimo od ovog i ovakvog svijeta. Gradeći sopstveno skrovište, satkano od samo ove, naše magije. Za ljepotu se treba pomučiti, potruditi. Treba znati i sačekati. I čekanje je veliko umijeće. I nije svojstveno svima. I to sam željela i umjela.
Boriti se sa svijetom i sa sobom, u tom čekanju. Ono me je i spašavalo.Sve dok sam mislila da ima smisao.
Do te noći kad se u meni nešto slomilo. I na tome bi trebalo tebi da „zahvalim.“Još uvijek ne vjerujem. Čini se da sam u nekom polusnu. Tupo i prazno je. Sve i da pokušaš da „ popraviš“ - to nešto unutra, sumnjam da bi uspio. I da ću ti dozvoliti. Trnje se opet okrenulo ka unutra i krvari ali ne boli. Samo stoji u mjestu, nešto tupo i grebe, anapolje ne može. Oduzima mi glas na momente. Guši me. Fali mi vazduha.
Opet sam prosula bisere, još jednom htjela dati najbolje od sebe. I? Tišina, muk s druge strane. Led unutra i spolja. Kako opet da sastavim novu nisku? I hoću li umjeti da je darujem nekom drugom? (Autorka je spisateljica)
