Piše:
Marija Ivanović
Svi autori koji su ikada doživjeli „minut slave“ odlično znaju koliko foliranja i visoko podignutih noseva paradira svijetom popularne umjetnosti. I koliko su mnogi oni koji se njome bave iritantno skloni da sebe smatraju arbitrima, zaštitnicima, braniteljima dobrog ukusa – iako često nemaju pojma od čega treba da ga zaštite.
Zbog toga se većina filmskih satira o svijetu visoke umjetnosti čeka s velikim nestrpljenjem. Svi jedva čekaju da vide, ironično – čak i ti samozaljubljeni arbitri dobrog ukusa, kako će režiser rastaviti taj hermetični mikrokosmos na komade.
Akvarijum ajkula
Prvi dio slike koju Den Gilroj gradi o svijetu umjetnosti u Netfliksovom filmu „Velvet Buzzsaw“ nalik je vrlo zanimljivom pop artu. Nažalost, sredina slike već počinje da blijedi, dok treći dio platna ispunjava samo naivni crtež koji kao da je docrtao petogodišnjak. Kao da je režiseru nestalo boja dok je prelazio kistom slijeva nadesno. I boja i dobrih ideja.
Prva trećina je izuzetno interesantna baš zbog načina na koji se Gilroj ruga „arbitrima elegancije“ u svijetu visoke umjetnosti u Los Anđelesu. Svi njegovi likovi su veći i bitniji od života – od kritičara Morfa (odlični Džejk Džilehol), preko galeristkinja Rodore (Rene Ruso) i Džozefine (neuvjerljiva Zoi Ešton), do agentice za prodaju Grečen (Toni Kolet).
Kroz njihovu interakciju, otrovne opaske i podmetanja nogu na svakom koraku od starta je jasno kako je svijet preprodaje umjetnina – akvarijum pun ajkula. Svi oni kruže oko umjetničkih djela, staloženi i mirni, ali spremni da ugrizu jedni druge u prvom trenutku kada nanjuše kapljicu krvi u vodi. Nažalost, Gilroj se dugo ne zadržava na njihovim ugrizima. Njega više zanima umjetnost koja ujeda – ali bukvalno.
Gomilanje tijela
U drugoj trećini filma pratimo Morfove, Rodorine i Džozefinine napore da unovče slikarski opus izvjesnog Vetrila Diza, nedavno preminulog umjetnika koji je prije smrti želio da spali sva svoja djela. Dok trio organizuje izložbe i pronalazi kupce, Dizove slike počinju da ubijaju. Kreću od manjih igrača, jednako pohlepnih, namazanih i prepotentnih poput glavnih likova, a onda grabe i ka njima...
„Velvet Buzzsaw“ gubi oštricu istog trenutka kada je ubačen horor element. No, tek u posljednjoj trećini postaje jasno koliko je Gilroj promašio poentu priče. Od prve do posljednje smrti, svi likovi padaju formulaično, dosadno, predvidljivo, a režiserova hororistična rješenja su priča za sebe. Sekvencu sa Džozefinom smrću kao da je vizuelno riješio Tomi Vizo. Preambiciozno, prenabijeđeno, pretjerano.
Tjelesa se gomilaju uprkos tome što neki od njih, poput Morfa i Rodore, pokušavaju da se promijene. Imate utisak kao da gledate kasetu sa nekim Altmanovim filmom na koju je neko greškom presnimio „The Ring“.
Lijeno rješenje
Gilroja jednostavno ne interesuje da pokaže što se takvim egomanijacima događa u trenutku kada se susretnu sa nečim što je veće od njih, što može da ih pobijedi i uništi. Niti odgovara na pitanje koje, na neki način titra ispod površine, da li ljudi imaju pravo da uživaju u umjetnosti koju je njen autor želio da uništi. Ko je tu sebičniji – oni ili umjetnik?
Jasno je da režiser želi da natjera gledaoce da razmišljaju o tome koliko su puta uzeli neko djelo zdravo za gotovo, ne razmišljajući o životu umjetnika i tome koliko je ugradio sebe u sopstvenu umjetnost. No, to nije opravdanje za lijeno pisanje i osmišljavanje likova. Poenta bi bila mnogo jača da su oni koji su kažnjeni za površnost dobili šansu da se promijene.
Gilroj je sagradio zanimljiv svijet – i spalio ga do temelja. „Velvet Buzzsaw“ je vrijedan pažnje zbog satiričnog pogleda na umjetničku industriju, ali činjenica je da mu fali prizemljeniji pristup da bi postao izuzetan. A ništa manje od izuzetnog nijesmo očekivali od čovjeka čiji je režiserski debi bio mračni, opijajući „Nightcrawler“ (2014).
Ocjena: 6/10
Režija: Den Gilroj Uloge: Džejk Džilenhol, Rene Ruso, Toni Kolet, Zoi Ešton, Džon Malkovič Trajanje:112 min
FOTO: imdb.com / indiewire.com / netflix.com
