Odvažna, jasnih rečenica, pristupačna i otvorena, žena koja zna što hoće. Ispričala mi je kako je počela da se bavi privatnim biznisom prije 25 godina, kako se borila sa raznim prerasudama, kako su po čaršiji govorili da se „nadigla“ (taj izraz sam čula prvi put) i kako je uspjela da napravi jednu od najuspješnijih firmi u Bijelom Polju Merkator International, koju danas vode njeni sinovi.
Ispričala nam je kako je od ušteđenog novca uspjela da kupi prvu štamparsku mašinu.“Iako je bilo stara oko 100 godina i radila danonoćno, za prvi posao, štampanje obrazaca za kancelarijsko poslovanje, bila je odlična”, kazala je Nelka. Tokom godina je uz pomoć supruga Refka uspjela je da od male knjižare u podrumu sa jednim zaposlenim radnikom, izgradi modernu štampariju sa 80 zaposlenih.
Nelka piše i za časopis za kulturu, obrazovanje, tradiciju Mozaik, čije štampanje pomaže njena kompanija.
U međuvremenu se odvažila da napiše knjigu recepata bjepololjske tradicionalne kuhinje, a posvetila je svojoj majci koja je mlada umrla.
Recepte iz njene knjige će objavljivati i Portal Analitika.
ANALITIKA: Otkud ideja da se kao mlada žena na sjeveru, oprobate u biznisu? Kako su izgledali Vaši počeci?
OMERHODŽIĆ: Još u srednjoj ekonomskoj školi osjetila sam potrebu i želju da se bavim preduzetništvom, da se sama angažujem i dokažem u nekom poslu. Kasnije, u jednom tada uspješnom, malom kolektivu „Knjigopromet“ ta želja se produbljivala, da bi, nakon gašenja te firme, ideja kulminirala u čvrstu potrebu da pokrenem kakav privatni posao. Nije se to tada zvalo biznis, niti sam očekivala da će se stvari kretati baš ovako uspješno uzlaznom putanjom.
Zajedno sa suprugom koji je takođe radio u „Knjigoprometu“, ubrzo poslije gašenja te firme odlučili smo i pokrenuli sopstveni biznis sa jednim zaposlenim radnikom. Danas je to savremeno preduzeće koje ima 70 stalno zaposlenih i 10 koji se angažuju po potrebi. Imamo savremenu štamparsku opremu i u svom vlasništvu značajan poslovni prostor, poslujemo po svjetskim standardima i za to imamao potrebne certifikate.
Osnovna djelatnost je-proizvodnja, trgovina i grafičke usluge.
ANALITIKA: Jeste li imali podršku porodice, supruga?
OMERHODŽIĆ: Da,svakako. Međutim, bila je to podrška više iz poštovanja prema meni, više kao odgovor na moju odlučnost, nego što su bili ubijeđeni da sam na pravom putu. Da budem iskrena, ni ja sama nijesam mogla biti sigurna da ću uspjeti. Negdje u dubokoj pozadini odlučnosti, tinjao je plamičak sumnje, ali sam ga uspješno gasila, naročito pred drugima. Nijesam dopuštala da iko to primijeti.
ANALITIKA: Koliko Vam je bilo teško to što ste žena u maloj sredini? Jeste li nailazili na predrasude?
OMERHODŽIĆ: Predrasuda je tada bilo mnogo više, bilo je neobično da žena vodi neki posao van domaćinstva ili da žena vozi automobil, danas takva razmišljanja su iščezla.Unaprijed sam samoj sebi kazala da neću da obraćam paznju na predrasude okoline. Da priznam, koliko mi je to predstavljalo smetnju, toliko je djelovalo podsticajno jer sam privlačila pažnju praktično svih sa kojima sam komunicirala. Dakle, nijesu mi te predrasude predstavljale neku teškoću.
ANALITIKA: Kako ste odgovarali na predrasude, kako ste se sa time borili?
OMERHODŽIĆ:Rekoh već, nije mi to donosilo posebne nevolje. Naprotiv, svi koji su me znali, i oni što su poznavali moju porodicu brzo su sticali povjerenje i tokom rada to povjerenje je iz dana u dan jačalo. Odgovoran odnos, profesionalizam, posvećenost i uspjeh u poslu kojim se bavite, najbolji je lijek protiv nekih bolesnih predrasuda.
ANALITIKA: Danas ste uspješna preduzetnica, je li danas, u odnosu na prije skoro 30 godina kada ste Vi počinjali bolja situacija? Prevashodno mislim na taj odnos prema ženi u nečemu što još uvijek dominantno važi kao muška profesija?
OMERHODŽIĆ: Danas teret i rizik preduzetništva gotovo ravnopravno nose žene i muškarci. Postoje određeni poslovi koji manje ili više realno bolje priliče muškom ili ženskom rodu, ali smo svjedoci da se te predrasude lagano, a ipak vidno brišu.
ANALITIKA: Često se čuje da u jednom trenutku žena mora da uspori, da se posveti porodici. To što ste se jako mladi ostvarili u ulozi majke, je li vam odmoglo ili pomoglo?
OMERHODŽIĆ: Podrška muža bila je od izuzetnog značaja. On ne samo da me je podržavao, već se i sam potpuno angažovao u poslovima koji su nam redovno išli uzlaznom putanjom. Rad i upornost, i odgovoran odnos prema poslu i prema svima u lancu poslovanja, brzo nam je krčio put uspona. Uspjeh je izazivao poštovanje i ostalih članova familije i cijele okoline, a kako su djeca pristizala sazrijevanjem, i sami su se uključivali u naš biznis. Danas je Merkator firma u kojoj osim mene i muža, rade i sva tri naša sina.
ANALITIKA: Obavljali ste i funkciju potpredsjednice Opštine Bijelo Polje? Je li za ženu teže u biznisu ili u politici?
OMERHODŽIĆ: Kojem god poslu priđete voljno i odgovorno, rezultati neće izostati. Iako će mnogi reći da su biznis i politika kompatibilni poslovi, za mene su to dvije posve različite oblasti rada. I teško je reći šta je teže, šta lakše, u oba slučaja morate biti i predani, i odgovorni, i korektni prema svima sa kojima sarađujete.
ANALITIKA: U međuvremenu ste napisali knjigu recepata bjelopoljske kuhinje koju ste posvetili svojoj majci. Danas kada pogledate, kakva je bila uloga žene u vrijeme vaše majke? Dok smo pripremale ovaj razgovor prenijeli ste mi sjajnu rečenicu koju je vama rekla vaša pokojna majka: Nauči sve da kuvaš, ali kad god možeš nemoj kuvati …
OMERHODŽIĆ: Status žene u vrijeme moje majke je puno drugačiji u odnosu na današnji, jer je tada bio mali broj žena koje su ekonomski i profesionalno ostvarene, pa je njihova uloga diktirana od muške strane, bilo da je to brat, muž ili otac.
Moja majka je odgajala sedmoro djece u veoma skromnim životnim uslovima, vrijedno i marljivo radila od poslova u kući pa do onih u vrtu i na imanju, i valjda svjesna tog tereta u kojem nebi željela da vidi mene, govorila je “Ovo sve treba da se zna, nauči sve da kuvaš i radiš, a kad kod možeš, ti ne kuvaj i ne muči se kao ja“.
Zvali su moju majku kad god bi za neku prigodu u selu trebalo spremiti gozbu, od nje sam dosta toga naučila. Sa posebnim zadovoljstvom danas spremam ono što je i ona spremala, jer to se svima dopadne, a meni dođe i kao podsjećanje na dane kad sam se uz majku učila kuhinjskim vještinama.
Kod nas se uvijek gledalo da kada gost dodje u kuću treba ga srdačno i ljubazno počastiti najboljom hranom i pićem koje u kući postoji. I tako rade svi ljudi u bjelopoljskom kraju, pa je to uslovilo da se razvije kulinarsko umjeće i na trpezi nađu domaći specijaliteti.
Otuda i ideja da prikupim te recepte poznatih jela naše lokalne, domaće kuhinje, jednostavna za spremanje, a ukusna, i po zdravlje kvalitetna. Da ih tako sačuvam od zaborava, a drugima da predstavim dio tradicije i običaja naše sredine.
FOTO: Privatna arhiva, facebook, Portal Analitika
