Naša sagovornica tvrdi da promjena rodnih steretipa suštinski zavisi od opredijeljenosti žene da ih mijenja, zapravo od njene riješenosti da postupanjem u konkretnim situacijama, odlukama i stavovima opovrgne tzv. istine i uspostavi nove. Kada žena bude spremna i da stane iza svoje istine, ona će, smatra Bojanić-Lalović, postati i važeća.
- Odnos žene prema tim pitanjima je strašno bitan. Kako se žena predstavi zajednici, društvu, kolektivu u kojem je, takav će biti i odnos prema njoj. Sigurna sam da će se stvari promijeniti ako i mi same, svojom energijom, odnosom, učinimo da nas drugačije posmatraju i doživljavaju – ističe Bojanić-Lalović.
Ipak, kako primjećuje, takve odluke su bremenite, pa iako se deklarativno insistira na emancipaciji, zapravo u stvarnosti, smatra ona, naša žena je nerijetko i ne priželjkuje.
- Nekada žene vole da su slabe, nekada im je lakše da to izaberu. Teže tome da ih tretiraju za slabija bića. Sve to zavisi od nas. Znate koliko ćete žena čuti da im odgovara da budu mažene, pažene, da ne rade. Ja ih puno znam – navodi Bojanić-Lalović.
Toplinu porodičnog doma gradi majka
Profesionalni angažman žene, po riječima Zoje Bojanić-Lalović, nije samo pitanje egzistencije, već je i potvrda lične ostvarenosti, razvijanje poslovne kulture u porodici i primjer djeci. To je i način kojim je ona, ostvarivši prostor za lično, uspjela da obezbijedi i podršku porodice. Ipak, kako ističe naša sagovornica, emancipacija u tom dijelu donijela joj je više obaveza te je stoga današnjoj ženi teže. Kada smo je pitali da li je upravo to što nakon povratka s posla ženu i dalje čeka najveći dio obaveza kod kuće, pokazatelj nedovoljne emancipovanosti, naša sagovornica kategorično odgovara:
- Neka čeka, ne mislim da je to loše. Mene relaksira taj poslijepodnevni odnos sa porodicom, iako smatram da je breme veliko. Istina je da treba sagledati šta sve podrazumijeva biti rukovodilac jedne ustanove, sa kakvim se sve problemima ta žena nosi, šta je sve na njenim plećima, a nakon toga ona mora da promijeni odijelo i uzme varjaču, ali neka...
Kroz osmijeh poručuje i ovo: „Rukovoditi možemo jednako dobro, ali kuvati ( u smislu građenja topline porodičnog doma) nijesam baš sigurna“.
- Toplinu porodičnog doma gradi majka i tu sam vrlo tradicionalna. Ja se od toga ne udaljavam, nijesam u tom dijelu krajnje emancipovana i ne težim toj vrsti emancipacije. Težim emancipaciji žene u onom dijelu koji se tiče društvenog doprinosa i tu jesam za podršku ženi apsolutno. Ali, kada je riječ o porodici i porodičnim obavezama postoje momenti koje definitivno muškarac ne može da zamijeni – smatra Bojanić-Lalović.
PUT
Nekada profesorica podgoričke Gimanzije „Slobodan Škerović”, naša sagovornica danas je prva žena koja se našla na čelu ove prestižne obrazovne ustanove. Nakon 17 godina rada u učionici, Bojanić-Lalović je bila direktorica i Osnovne škole „Štampar Makarije”, a potom i Zavoda za udžbenike. Učestvovala je u izradi nastavnih programa od 2005. godine, bila članica radnih grupa iz oblasti obrazovanja, a dala je doprinos i stvaranju domaće izdavačke produkcije. Bojanić-Lalović je i jedan od laureata prošlogodišnje nagrade glavnog grada „19. decembar”, koja joj je uručena za rezultate i pregalački rad u oblasti obrazovanja i vaspitanja.
Govoreći o jednakosti polova, zastupa ravnopravnost u stavovima, mišljenjima i prihvatanju tih stavova, ali ističe i da ne podržava emancipaciju u onom smislu koji bi, kako smatra, „mogao da utiče da izgubimo ono što je mnogo svetije i važnije, a to je porodica”.
Kako je najveći dio radne karijere provela u kontaktu sa mladom populacijom i njihovim roditeljima, gdje je uticaj porodice svakodnevno prisutan, naša sagovornica smatra da nema veće blagodeti od osnaživanja porodičnih vrijednosti kod omladine. Taj vid podsticaja posebno je bitan za djevojke, jer aktivira žensku hrabrost.
- Ne mislim da žena sada treba da misli da je posebna žrtva ako je njena uloga u porodici i dalje bitna. Naprotiv, mislim da žena može biti uspješna na poslu i ako je roditelj, i ako je supruga, to možda najviše dolazi do izražaja kod prosvjetnih radnika jer proces vaspitanja i obrazovanja postaje i lično i profesionalno zalaganje za ostvarenje zdrave ličnosti i posredno zdrave porodične zajednice – ocjenjuje Bojanić-Lalović.
Ravnopravnost pokazati primjerima
Edukacija, ali i primjeri iz okruženja, kako smatra Bojanić –Lalović, najbolji su način da mlade osposobimo i usmjerimo na prevazilaženje svih vrsta stereotipa, pa i rodnih.
- U Gimnaziji je, od osnivanja, nakon 100 godina, prvi put direktor žena. Takvih primjera mora biti više, jer kroz njih mladima šaljemo poruku da je sve manje podjela na muško ženske poslove – kazala je Bojanić-Lalović.
PITANJE HRABROSTI
Ne isključujući pomenutu sferu porodičnog i ne marginalizujući je, emancipaciju, prema njenim riječima, treba graditi na premisi da žena ima energije i sve pretpostavke da baš kao i u porodici bude jednako uspješna u bilo kojoj drugoj sferi.
Upravo na tom polju, kako primjećuje, stvari se jesu kroz vrijeme mijenjale, ali ne u dovoljnoj mjeri, pa „su u našem društvu i dalje prisutne predrasude da neke poslove žena ne može jednako dobro obavljati kao muškarac, i to najprije one koji podrazumijevaju bilo koji oblik upravljanja ili rukovođenja“.
- Treba da snagom volje, radom, doprinosom na pozicijama na kojima jesmo, pokažemo da smo spremne da ostavljamo trag kao što to činimo i time što produžavamo vrstu. Opet se vraćamo na pitanje hrabrosti – poručuje Bojanić-Lalović.
Na svom profesionalnom putu i pozicijama koje je obavljala, kaže da nikada nije bila osporena samo zato što je žena, i da osporavanje nije dolazilo od muškaraca.
- Moram biti iskrena, nikada nijesam bila negdje zaustavljena u namjeri da nešto ostvarim samo zato što sam žena – kazala je direktorica podgoričke Gimnazije.
Nesporno, jedan od rodnih stereotipa jeste da je zanimanje prosvjetnog radnika „rezervisano“ za žene. Decenijma su tzv. praktični razlozi opredjeljivali ženu za ove pozicije - kraće radno vrijeme, višemjesečni godišnji odmori, rad sa djecom. Time je ova profesija, na više od jednog načina, smještana u polje rodne stereotipije, vezujući iznova ženu za sferu kućnih, porodičnih obaveza. I Bojanić-Lalović prepoznaje da su „žene u želji da budu dobre majke birale ovu profesiju”.
-Međutim, sve su to nekakvi strereotipi. Mislim da su žene u prosvjeti voljene jer rade sa mladim ljudima. I odnos tih mladih ljudi prema profesoricama drugačiji je nego prema profesorima - smatra ona.
RUŠENJE STEREOTIPA
Edukujući mlade generacije godinama, primjetila je i da su one koje tek stasavaju, u odnosu na neke ranije, počev još od devedeseth, u velikoj mjeri rasterećene balasta streotipa, pa i rodnih. Prevazilaze ih, dodaje, laganije i bez usiljenosti.
- Čini mi se da oni ruše stereotipe svojim odnosom prema životu i stvarnosti. Očekujem da će ih jednoga dana, takve, sačekati i neko otvorenije društvo, ali ne smiju da zaborave da sve zavisi od njih – navodi ona.
U podgoričkoj Gimnaziji, prema riječima direktorice Bojanić-Lalović , kroz formalnu edukaciju, ali i vannastavne aktivnosti mladi se usmjeravaju da budu otvoreni, slobodni, razviju kritičku svijest, a samim tim i da na uspješan način prevaziđu i svaki vidi streotipije, pa i rodne.
Tom procesu, u znatnoj mjeri doprinose programi razmjene učenika, kroz koje se oni boraveći u drugim, često društveno, ekonomski i civilizacijski naprednijim sredinama, upoznaju sa tamošnjim obrascima življenja. Upoređujući ih sa onima koje žive, oni ih na izvjestan način i prihvataju i ugrađuju u sopstveno postupanje.
- Učenici nijesu više isti kada prođu razmjenu. Otuda insistiramo na razmjenama, ali onima koje će podrazumijevati boravak učenika u porodicama. To je nešto fantastično i jedan od najboljih načina da utičete na svijest mladih ljudi – poručuje direktorica podgoričke Gimnazije.
Na ovim prostorima žena je ženi vuk
Komentarišući stepen, i prije svega prirodu fenomena ženske solidarnosti na ovim prostorima Bojanić-Lalović je izričita da smo u tom dijelu kao društvo najmanje sazreli. Žena ženi, kako kaže, na ovim prostorima, ne prašta uspjeh.
- U tom smislu moram naglasiti da će jaka žena podržati jaku ženu. I imala sam podršku jakih žena. Drugačija je situacija sa onima koje to nijesu. Mislim da je to nedostatak hrabrosti. Obrnuto, nijesam nailazila na osporavnje muškaraca u obavljanju poslova samo zato što sam žena – navodi Bojanić-Lalović.
BEZ RAZLIKA
Kada smo je pitali da prokomentariše postignuća djevojaka i mladića, njihovo angažovanje u nastavnim i vannastavnim procesima, te uspjehe koje ostvaruju na takmičenjima i brojnim domaćim i međunarodnim testiranjima, Bojanić-Lalović je kategorična da tu u polnom smislu nema i ne može biti razlika. One se, kako kaže, ostvaruju isključivo na individualnom planu, zavise od pojedinaca, i uključivanje bilo kakvih streotipa, tipa ovo je za djevojčice ovo za dječake, odnosno u ovome su bolji jedni ili drugi je nedopustivo i, smatra ona, u ovom trenutku društvenog razvoja prevaziđeno.
-I kada govorimo o PISA testiranju mislim da tu nema prostora za poređenja koja bi se bazirala na polnom osnovu. Suština je da, iako se uoče neka odstupanja, odnosno pravilnosti na tom polju, to mogu biti generacijske razlike. Mi koji radimo u prosvjeti dugo, znamo da se generacije razlikuju i ništa više od toga. U školi svakako ne pravimo nikakve razlike. Iste mogućnosti i pravila važe za sve – poručuje je Bojanić-Lalović.
ZA KATEDROM
Govoreći o ličnom profesionalnom razvoju, kao najdraži izdvaja period rada za katedrom, gdje se „kroz odnos učenika, na najbolji način i nepogrješivo pokazuje kako, koliko kvalitetno i valjano čovjek radi svoj posao“. Tu, kaže, ništa ne može da se lažira, a sreća kada vidite da vas učenici vole i poštuju nemjerljiva je sa bilo kakvim drugim priznanjem.
- Najponosnija sam na rad sa učenicima, na činjenicu da moji bivši učenici i sada dolaze, posjećuju me i podrška su mi u poslu. To mi govori da sam nešto tada dobro uradila i podstrek mi je za dalje. Njihovo zadovoljstvo vidjela sam i kao najveći izazov, onoga trenutka kada sam preuzela vodeće pozicije – navodi Bojanić-Lalović.
Za mandata naše sagovornice zgrada Gimnazije obnovljena je kroz projekat energetske efikasnosti (vrijedan preko milion eura), uređeno je dvorište, renovirana đačka biblioteka sa čitaonicom... Takođe, učionice su opremljene novim namještajem, kao i projektorima i savremenim pametnim tablama.
-Zgrada Gimnazije je ne samo obrazovna ustanova, već i svojevrsni kulturno- umjetnički spomenik, a naši učenici uvijek su obilježavali vrijeme u kojem su živjeli i stvarali. Gimnazija budućnosti je moderna škola u kojoj učenici stiču neophodna znanja i vještine za život. To je škola u kojoj će se kroz savremene metode pružiti podrška učenicima da njeguju talente i da se razvijaju iz oblasti u kojima su najbolji – poručila je direktorica.
Ekonomska nezavisnost
Nezavisnost žene kreće, odnosno nekada i počinje, kako napominje Bojanić-Lalović, upravo sa ekonomskom nezavisnošću.
-Ta činjenica se ne može prenebregnuti i otuda je veoma bitno da žena radi. To je zaloga materijalne sigurnosti i lične ostvarenosti koje se nadovezuju jedna na drugu - primijetila je ona.
PATRIJARHALNO DRUŠTVO
Ona za kraj, vraćajući se na pitanje brisanja rodnih streotipa, zapaža da je nemoguće prenebregnuti i činjenicu da je naše društvo definisano kao dominantno patrijarhalno, pa je to u velikoj mjeri, kroz vrijeme, oblikovalo i usmjeravalo svaki vid ženske emancipacije na ovim prostorima.
- Ne možemo očekivati da se u jednom dominantno patrijarhalnom društvu kakvo je bilo naše (to nam je u kodu konačno) potpuno izbrišu razlike. Ipak, savremene društvene okolnosti, uticaji drugih sredina i preplitanje kultura, neminovno su i na ovim prostorima donijeli jedno novo i drugačije pozicioniranje žene, koje će se u perspektivi, sigurna sam, i dalje mijenjati sve više u njenu korist - poručuje naša sagovornica.
