I sama sam bila dugo u zabludi. Kao dvadestogodišnjakinja divila sam se onim uspješnim ženama koje su stizale sve. Bila sam ubijeđena da je emancipovana žena baš ona koja - stiže sve.
Sredina mi je nametnule te stereotipe. Ona ima troje djece, stabilan brak, divnog muža, vodi firmu i uz to putuje, neprestano čita i govori nekoliko jezika. Ona kuva za svoju porodicu (sve organsko), nema tu dadilja, kućnih pomoćnica i kuvarica. Ona i doji i brine o bebi, već sa nepunih pola godine ćerku vodi na more, nikad nema viška kilograma i uvijek izgleda sjajno. Ima uvijek besprekornu frizuru, šminku i lice bez ijedne bore. Naravno, kad je upitate kako sve stiže, ona kaže- ključ je u organizaciji. I da ne zaboravim, uz sve to, priprema i doktorat.
Ta žena je i meni i drugima zadala domaći zadatak. Crnogorsko društvo je taj koncept objeručke prihvatilo i emancipovanu ženu zamijenilo sa onom koja spava samo tri sata jer sve to treba stići i postići. Muškarci se nisu bunili. Činilo mi se tako u mojim dvadesetim.
I onda sam, u mojim tridesetim, imala priliku da upoznam jednu takvu ženu, I, kako to često biva, prestala da se divim. Da se razumijemo, djeca su prelijepa - to je najveće bogatstvo, suprug je divan i ona jeste ekspert u svom poslu. Ali, način na koji ona gleda na druge žene ne čini je mojim uzorom. Ona se zgražava žena koje nemaju i ne žele da imaju djecu (možda neke i ne mogu), smatra manje vrijednim one koji nijesu završile fakultete i nastavile školovanje (mnoge od njih nijesu imale tu priliku), nepojmljivo joj je da neko danas ne govori engleski jezik i grozi se života na selu. Razvedene žene doživljava gubitnicama, a one koje su singl u tridesetim, nestabilnim.
Imala sam utisak da sve te žene kritikuje jer imaju nešto što ona nema. I u jednom od tih naleta pokosila sam je pitanjima: da li si se udala za ljubav tvog života, da li si željela troje djece sa toliko kratkim razmacima između trudnoća i da li si baš željela to šefovsko mjesto. Zastala i u dahu rekla tri puta ne. Onda sam upitala - Zašto - i dobila neočekvani odgovor za jednu emancipovanu ženu: zato što to tako treba. Shvatila sam - ona ima sve, ali nema slobodu - koju su sve ove “gubitnice” izborile za sebe.
Sada znam. To nije suština emacipacije i to tako ne treba. Emancipovana je ona koja je imala hrabrosti da izabere. Da se uda za onog kojeg je ona izabrala (pa makar bio i pogrešan) jer ga je voljela; da kaže naglas pred tetkama i strinama na slavi da neće da se udaje jer ne vjeruje u brak; da izađe iz braka (čak i ako ima troje djece) ako zna da je muž ne voli; da ostane sama ako pored tog drugog izgubi sebe; da prizna svima da voli drugu ženu. Da ne radi ukoliko to neće i da radi koliko hoće. Da sluša sebe i tako donosi svoje odluke, a da joj ono šta će svijet reći ne pada na pamet. I da nikada, ali nikada ne osuđuje druge, jer nije bila u njihovim cipelama.
Malo je takvih žena u Crnoj Gori i ja im se iskreno divim, jer je to u ovoj sredini “zarobljenih” podvig. Zato se često sjetim moje babe Stane, koja je u Bobiji tridesetih godina prošlog vijeka odbila prosca i udala se za onoga kojeg je ona izabrala. Pitala sam je: kako baba kad to tako treba. Ona je mirno odgovorila - ne treba, treba onako kako ti srce želi.
