Nerijetko se muškarci ovim diskursom osjećaju napadnutim, a žene misle kako druge žene pretjeruju u svojim feminističkim zahtjevima. Ovo jeste, što bi rekla moja prijateljica, sam po sebi «mrzan tekst», jer je i tema za naše društvo mrzna, a i uprkos ženskoj potrebi da izbalansiram, da ničega ne bude previše ni premalo u ovom tekstu, on ostaje takav kakvim ga je opisala ona. Potreba da balansira je iskonska ženska potreba, jer su žene učene da se prilagođavaju i da balansiraju, mnogo više i češće od muškaraca. U vezi sa time, kada neke stvari izgube svoj balans, krivac se traži upravo u njoj, ženi. Uprava za statistiku je prije nekog vremena objavila podatke o broju razvedenih brakova u Crnoj Gori.
Prema izvještajima medija, ovaj rekordan broj razvoda ima svoje utemeljenje u nekoliko faktora – od lošeg odnosa sa taštom i svekrvom do prolazne zaljubljenosti – ali suština svega je da, a o tome nam govore advokati, koji ovaj rekordan broj razvoda opslužuju, crnogorska žena ne poštuje tradicionalni princip po kojem su žene zadužene za kuću i porodicu. Muškarci se usljed toga osjećaju zapostavljenima, a žena neće da kuva i «nema osjećaj».
Duboko urezan patrijarhalni sistem ponašanja ne vidimo samo u ozbiljnim životnim situacijama poput razvoda braka. Bez obzira na obrazovanje, želje, status u društvu, sve žene u Crnoj Gori podliježu istoj crnogorskoj svakodnevici, koja se prikazuje kroz samo nekoliko od velikog broja odabranih pitanja i izjava poput:
Ovo tvoje dijete. Ovaj tvoj sin. Ova tvoja ćerka. Izvadio sam ti suđe iz mašine. Raširio sam ti veš. Očistio sam ti prašinu. Treba li da ti pođem u pjacu? Sam pegla košulju? Blago tebi! Evo sam ti sinoć đecu pričuvao.
Sin jedinac i dvije kćerke. Što učinje od ove đece. Ti si kriva. A dobro, ti možeš. Ne umiješ ti to, ja ću. U ovu kuću ništa nema. Što je prazan frižider?
Ja ti pomažem.
Kojim god tipom žene da se smatramo, što god da radimo i ne radimo, kako god da se ponašamo, na ova pitanja nailazimo sve mi. Što je zajedničko svim ovim pitanjima? Žena ni u jednoj od ovih rečenica nije subjekat, ona ne učestvuje aktivno u radnji, ona je ili sama radnja ili objekat. Djeca su njena, kao što je to i mašina za veš, mašina za suđe, pegla, pjaca, prašina, metla i krpa, frižider. S druge strane, kad se muškarac uključi u radnju, on ne postaje objekat ili radnja, već on postaje subjekat koji – pomaže.
Kategorije u kojima u Crnoj Gori živimo su muške. Biramo «sportistu godine» i kad je dodjeljujemo ženi, najveća državna nagrada 13. jul dodjeljuje se gotovo isključivo muškarcima, slavne žene crnogorske istorije krase svojim imenima vrtiće i škole, jer su žene za sferu privatnog, u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti samo su tri žene članice, od ukupno 37 redovnih članova/članica, a na panelu o inovacijama sjede samo muškarci.
Patrijarhat je utkan u jezik kojim govorimo, u svakodnevni život u kući, u tržište rada, u porodicu, među prijatelje i protiv njega se borimo feminizmom, ali onim koji počinje u svakom domaćinstvu tako da mašina i veš ne pripadaju samo ženi, već porodici i da radeći kućne poslove muškarac ne pomaže ženi, već živi život u zajednici. Jednom primijenjen i naučen sistem ponašanja u kući lakše je primjenjiv i van nje čineći društvo pravednijim za sve, a «tradicionalne vrijednosti» zaista zajedničkim, jer njihovo postojanje ne ugrožava nikoga. Žene nisu same stvorile patrijarhat, te ga same ne mogu ni pobijediti.
Katarina MILAČIĆ
Autorka je su-osnivačica Strategist - Communications and Marketing Practice i PR Communications Specialist kod APCO Worldwide
