Objašnjava mi nedavno prijatelj koji već poduže živi na relaciji Čikago - London, kako Amerikanci i Evropljani vide Balkan, uopšteno. Slušam ga, a on mrtav ozbiljan. U isto vrijeme, vidi on da se ja smijuljim, pa da mi pomalo i nije pravo na to što čujem, ali slušam, zanima me. Kaže mi on da u „bijelom svijetu“ odavno znaju za loše balkanske navike, gdje se zbog pola metra ili cijelog metra međe gubila glava. I to od ruke rođenog brata ili drugog bliskog srodnika. Pa im je iz tog ugla razvoj situacije na Balkanu devedestih bio potpuno logičan i tako primjenjiv na sva eks-jugoslovenska društva, bez izuzetka. I dan-danas sudovi drže na stotine i stotine predmeta gdje se najbliži članovi familije, čak i ukućani, spore oko nekog ćoška imanja, koje su najvjerovatnije, i jedni i drugi obišli prije desetak ili više godina. Ali, jednostavno, to je kod nas tako.
***
Nakon (naizgled) jake „one“, Titove Jugoslavije, sve je počelo ubrzano da se raspada. Jesu li strane sile ili neke druge mađije ne znam, ali znam da su se ljudi na ovim prostorima, nakon raspada te Jugoslavije, komatili i svojim rukama i oružjem. Možete misliti na što su ličili izvještaji velikih svjetskih TV kuća i medija koji su izvještavali o ratu u Jugoslaviji - prvo o onom najkraćem, slovenačkom, pa onda hrvatskom i na kraju bosanskom. Tih devedesetih godina prošlog vijeka, ostatak civilizacije mislio je da na ovom prostoru žive plemena, „divljija“ od afričkih, koja su do tada važila za najdivljija. Da, da, sve mi to on priča. Đed mu je Crnogorac, pa je kao dijete dolazio na ljetnje raspuste u Podgoricu. I sjeća je se odlično, iz tog perioda sedamdesetih godina 20. vijeka. Sjeća se i jedne situacije, poprilično naivne, ali tako znakovite u kontekstu ove priče - izašla đeca da igraju fudbal, i on s njima. I taman da krene utakmica, kad se kapiteni dvije suparničke grupe posvađaše oko dužine gol linija (nekad se razmak između dva kamena/stative, mjerio stopama). I taman kad je trebalo pronaći neki logičan i obostrano prihvatljiv kompromis, nasta opšta tuča. Kaže mi: „Umjesto da smo već znojavi i u naletu igre, bilans je bio krvavi nos, odrana desna podlaktica i jedna do kraja razvaljena patika. Odmah mi je bilo jasno da se ja neću snaći u tom sistemu vrijednosti“.
***
I bio je u pravu. Shvatio je da je bio u pravu i to onog momenta kad je izrastao u normalno i obrazovano biće, školovano u za svakoga poželjnom sistemu vrijednosti, zaposleno u redovnoj proceduri i bez protekcije, shvatio je da je imao ludu sreću da ne bude dio ludila, jer danas brojimo skoro trideset godina od početka raspada Jugoslavije, a mrdnuli se nijesmo zeru u svom razmišljanju. Nikakve pouke nijesmo izvukli. I dalje se na Balkanu zvecka oružjem, na momente se čini glasnije nego ikada do sada. Jedina je razlika to što je cijeli Balkan, makar deklarativno, na putu evropskih integracija. Integracija u Evropu koja i sama ima sijaset problema od čijih rješenja zavisi i sama sudbina Evropske unije. Bogme i ova naša, lokalno.
A onda se sjetimo da je ne tako davno, na dan koji ćemo proslaviti u subotu, 13. jula, Crnogorac sa svojom braćom i komšijama ustao protiv mnogo jačeg okupatora. Gerilski, na prepad, zauzimali su od okupatora pojedine lokalitete na Čevu, Virpazaru i još poneđe, a već sjutradan, gerilske akcije prerasle su u opštenarodni ustanak. I to je bila borba za granice, ali svoje. Moguće da je to jedan od najsvjetlijih trenutaka crnogorske istorije, makar do danas. Takođe, na taj isti trinaestojulski dan, tada Knjaževina Crna Gora, dobila je svoju državnost na Berlinskom kongresu 1878. godine. Eto razloga za slavlje u subotu.
***
S vremena na vrijeme, iskreno vjerujem da nijesam jedini koji s pomalo straha promišlja budućnost na ovim prostorima. Zbog djece, naše djece, koja se rode kao i sva druga djeca na svijetu - čista i neukaljana bilo kakvim zlom. Ali onda počnu da rastu, da slušaju i gledaju nas starije, pa se onda formiraju, nažalost, po nama. Kad vidim da smo debelo zagazili u 21. vijek a da kao društvo proizvodimo više mladih vjernika nego građana sa izraženim demokratskim potrebama, uhvati me neka jeza. I baš mi bude nejasno kuda to sve ide, kako će se razvijati i kako ćemo jednog dana sve to nečinjenje dobiti na račun. Pozamašan račun. Zarad nekih tamo ideala, granica, međa i drugih katastarskih nejasnoća. A živim u uvjerenju da, kad napravimo demokratsko društvo građana koji kritički promišljaju stvarnost i sposobni su da tu istu stvarnost mijenjaju, biće manje problema s međama i granicama. Ili ako ih i bude, mnogo lakše će se prevazilaziti. Ako sam u pravu, da li to znači da smo pogriješili sve od devedesetih do danas? Ne samo mi u Crnoj Gori, nego i svi oko nas? Živimo li zabludu a ne vidimo jednostavno rješenje koje je tu, pored? Ili nećemo da ga vidimo?
