Stevan-Stevo Bajković rođen je 13. februara 1883. u Grblju, u selu Kovači, od oca Nika i majke Mare, rođene Popović. Unuk je Rada Bajkovića, slavnog i opjevanog crnogorskog barjaktara i junaka. Stevan je kao đetić u Kairu pohađao i sa 16 godina završio francuski koledž.
Zatim se vratio u Crnu Goru, na Cetinje - đe je učio i okončao ''Liceo'' (Licej) knjaza Nikole. Nakon toga je u Parizu studirao i završio medicinski fakultet, ali zbog jedne razočaravajuće životne situacije, odlučio je da se ne bavi medicinom. Potom je živio u Americi, pa u Abisiniji (Etiopija) - đe je bio zapošljen kao činovnik u Ruskom poslanstvu.
Kada je Crna Gora u ljeto 1914. ušla u rat protiv Austro-Ugarske, Bajković je odlučio da se vrati u Crnu Goru, na Cetinje je stigao 10. septembra 1914. godine. Već śutradan je na zahtjev francuskog poslanstva i francuskih oficira u Crnoj Gori ataširan za delegata crnogorske vojske pri francuskom detašmanu teške artiljerije na Lovćenu. Dobio je čin crnogorskog oficira - kapetana. Tokom rata Ministarstvo vojno Crne Gore ga upućuje u Grčku, potom u Egipat. U jesen 1917. stigao je u Solun i tamo je u uniformi ruskog poručnika bio na funkciji ordonans oficira i ađutanta đenerala Gojnića.
Stevan Bajković je ostavio memoarski spis "Vrijeme gladnih i žrtvovanih" i na osnovu tog rukopisa, na Cetinju je 2017. objavljena istoimena knjiga (prvo izdanje) i 2019. (drugo dopunjeno izdanje). Priređivači knjige bili su Borislav Cimeša, Ljubomir Bajković i Miodrag Bajković.
Stevan Bajković je između ostaloga pisao i o Podgoričkoj skupštini koja je održana u novembru 1918. godine, o čemu možete pročitati sa faksimilâ strana 59, 60, 61 i 62:
