Organizacija ovog puta ne bi bila moguća bez dobre volje alžirske i Ambasade republike Srbije, jer su još uvijek turističke ture po Alžiru pod posebnim obezbjeđenjem. Vize smo dobili za 24 časa, promišljen turistički program je pokrio umnogome karakteristične tačke ove ogromne i raznolike zemlje. Nesagledivo prostranstvo prostire se od obale blagodarnog Mediterana, preko grandioznog planinskog masiva - visokog Atlasa do, meni najomiljenijeg pejzaža, čudesne Sahare.
Alžir
Glavni grad Alžir je bijeli grad, sa prepoznatljivom pariskom arhitekturom kao i Oran, drugi grad po veličini sa tipičnim prozorima i malim balkonima od kovanog gvožđa. Poneke elitne ulice nose imena fracuskih velikana. U Nacionalnom muzeju mogu se vidjeti platna čuvenih francuskih slikara, pretežno impresionista. Naravno, izloženi su predivni pejzaži i scene iz arapskog života u cvjetnim baštama slikani impresionističkim stilom.
Alžirski impresionizam
Na sreću, ostali su tragovi arhitekture arapskog stila u kvartovima zvanim kazbe. Posebni biseri su begovske kuće sa bujnim baštama. Islamski stil gradnje je vrlo specifičan, a sve sa ciljem da ukućanima pruži mirno sklonište, izolovano od uticaja spoljašnjeg svijeta. Velika kvadratna bašta, puna bujnog zelenila, oivičena arkadama, nalik parčetu raja, okružena je krilima palate sa četiri strane. To je u potpunom saglasju sa islamskom religijom koja nastoji da svojim vjernicima ukaže da se duhovni spokoj može postići okretanjem unutrašnjem univerzumu.
Begovska kuća sa bujnim vrtom
Sto se tiče umjetničkog blaga, rimski mozaici su bez premca. Znalački su obnovljeni i konzervirani. Skoro svaki grad na mediteranskoj obali Alžira, ima svoj muzej mozaika i mermernih skulptura.
Rimski mozaik - Muzej Bardo
Alžir ima vrlo moćnu podlogu umjetničkog blaga iz davnih vremena i mora se priznati da su vrlo ponosni na svoje mješovito nasljeđe. Međutim, ne može se živjeti od tog ponosa, jer politička previranja od doba prestanka francuske dominacije vrlo su oslabila ekonomiju, što ima za posljedicu da mladi Alžirci, baš, i ne vole svoju zemlju. Negdje sam čula rezignirajuću izjavu: Domovina se najviše voli iz daleka. Zvuči poznato.
Alžirski impresionizam
Umjetnost, kao polen nošen vjetrovima, oplođuje stvaraoce na raznim podnebljima i u raznim vremenima. Tako je u dvadesetom vijeku impresionizam oplodio alžirske umjetnike, koji su svoj dar, što je najvažnije, primijenili na arapski identitet. Divna zbirka, zajedno sa slikama francuskih predstavnka romantizma i impresionizma (Delakroa, Mone, Sisli, Pisaro, Dega, Renoar, Koro...) se nalazi u glavnom gradu Alžiru, u Muzeju lijepih umjetnosti. U drugom muzeju, Bardo, izloženi su rimski mozaici i primjerci islamske umjetnosti.
Na ovom području su živjeli nomadi, preci današnjih Berbera, najmnogobrojnije etničke grupe u Sjevernoj Africi. Istorija bilježi da je postojalo Numidijsko kraljevstvo, i da je kralj Masinisa oko 200 godina prije Hristra bio saveznik Rima u II Punskom ratu. Prijestonica tog kraljevstva bila je Sirta današnji grad Konstantin.
To područje je postalo dio Rimskog carstva, a današnji grad Šeršel, bio je centar nekadašnje rimske pokrajine Cezarije Iol kojom je vladao Juba II i njegova žena Kleopatra Selena, ćerka slavne Kleopatre i rimskog državnika i vojskovođe Marka Antonija. Za Alžirce je to dio istorije, a za nas je poput otkrića, jer nijesmo pratili taj jedini izdanak Kleopatrin, ostala djeca, muška, su ubijena.
Kleopatra Selena Rodoslov carske porodice
U skorije vrijeme, koje pratimo kao savremenici, zemlja je prolazila kroz vrlo turbulentan period. Oslobođenje od Francuza je uzrokovalo je još veću tragediju nego za vrijeme njihove kolonijalne vladavine. Naime po odlasku Francuza 1962. počeli su da se izmiruju stari računi i nastao je strašan pokolj nad onim Alžircima i njihovim porodicama koje su bile saveznici Francuza i koje su oni „zaboravili“ tokom evakuacije. Taj nemio period bio je razlog što razvoj turizma nije uhvatio korak sa susjednim zemljama.
To je bio užasan period i trajao je 10 godina. Dolaskom Abdulazisa Bouteflika 1999, predsjednika Alžira, situacija se kreće na bolje. Ipak, turizam se ne razvija zadovoljavajućim tempom, iako se po nekim kriterijumima zemlja sada ubraja medu 10 najsigurnijih u svijetu. Još uvijek nosi epitet “zemlja za odvažne“. Naša turistička grupa je bila uvijek bezbjednosno osigurana, tako da nismo ni u jednom trenutku osjetili neku rizičnu situaciju. Pretpostavljam da bi se isto tako bezbjedno osjećali i bez dodatnih mjera sigurnosti, međutim to je bio imperativ zemlje domaćina.
Mora se priznati da prevozna sredstva odlično funkcionišu bilo da se radi o modernim tramvajima, vozovima i avionima. Ovu veliku zemlju, najveću u Africi, desetu po veličini u svijetu, jedino je bilo moguće, donekle, obići avionskim saobraćajem u vremenu od 16 dana: Oran – Konstatin, Konstatin - Alžir, Alžir - Tamanraset, Alžir-Ghardaia, Ghardaia-Alžir. Prosto je nevjerovatno da u jednoj tako prostranoj i mnogoljudnoj afričkoj zemlji nisam vidjela smeće van kontejnera, što se za našu malu zemlju ne bi moglo reći. Jedino nešto plastičnih kesa u Sahari, zakačenih za neki rijetki žbun ili šiljati kamen, vjerovatno nošen vjetrom sa naših prostora. Mogu se kladiti. To je postala moja opsesija i zato mi čitaoci ovih redova ne bi smjeli zamjeriti.
Usuđujem se reći da je francuska okupacija, pored svih nedaća koje nose strani elementi, imala i nekih civilizacijskih uticaja u razvoju Alžira. Na tom prostoru smjenjivali su se Feničani, Rimljani, Vizigoti, Vizantijci, Arapi, Španci, Turci, Francuzi. U slučaju alžirske populacije, miješanje naroda uticalo je na ljepotu ljudi, ne zaboravljajući činjenicu da noseći gen potiče od nomada, to jest Berbera i Tuarega, koji žive na zapadu i krajnjem jugu zemlje u Sahari.
Tuarezi su jedno od plemena Berbera, prepoznaju se po dostojanstvenom držanju, impozantnoj građi, visoki, umotani u burnus (tradicionalna odjeća), sa živopisnim turbanima, inteligentnih fizionomija, preplanule boje kože, koja još više ističe bjelinu prekrasnih zuba. Tuarezi žive u više zemalja, imaju svoj jezik i pismo, ali u školama moraju učiti na arapskom, dardža varijantu. Inače, svuda se možete sporazumijevati na francuskom.
Berberi sebe zovu Amazeni (slobodni ljudi) i bili su u Egiptu osnivači Fatimidske dinastije - nazvana po kćeri Fatimi koja je bila jedini nasljednik Muhameda po krvnoj vezi. Slavne ličnosti sa ovih prostora su Septimije Sever rimski car, Alber Kami, Iv Sen Loran, Edit Pjaf, Zinedin Zidan.... a u IV vijeku u tadašnjoj rimskoj koloniji, rođen je, živio i propovijedao Sveti Augustin, veliki hrišćanski svetac.
Divan je grad Konstantin. Dobio je ime po Konstantinu Velikom, poznatom po Milanskom ediktu (313. g. n. e) kojim je u Rimsko carstvo uvedena tolerancija svih vjeroispovijesti računajući i one tzv. paganske. Grad je bio osnovan od strane Feničana i Rimljana prije nove ere, a Konstantin ga je obnovio nakon 311, godine kada je bio razoren građanskim ratovima. Dramatičan je pogled na načičkane kuće na samoj litici provalije, na visini 170m iznad rijeke. Nadmorska visina grada je preko 600 m, okružen je dubokim kanjonom rijeke Rumel, impresivno premošćen mostovima.
Palata Ahmet bega osim što pruža hlad i svježinu, raskošan je primjerak arapske arhitekture. Poseban je doživljaj džamija Emir Abdelkader sa Visokom islamskom školom i univerzitetom. Emir Abdelkader je bio slavni vođa alžirske pobune i vodio je poznato sjevernoafričko pleme Kabila protiv Francuza, da bi se kasnije suprotstavio pogromu nad hrišćanima i bio odlikovan od Francuza Velikim krstom Legije časti. Nevjerovatna igra sudbine.
U blizini Konstantina su dobro očuvani ostaci grada Đemile sa prepoznatljivim karakteristikama rimskog urbanizma. Ušuškan u jednoj kotlini u blizini Mediterana sa divnim stubovima i kapitelima, naročito jednim primjerkom stuba sa spiralnim kanelurama. Imali smo obožavaoca, kustosa na lokalitetu, koji se svojski trudio da nam pokaže i objasni glavne znamenitosti, i nije skrivao naklonost, vrlo odmjereno, insistirajući da nas fotografiše na njegov specifičan način. Bilo nam je prijatno i nismo potcjenjivali taj sjaj u očima. To je sekvenca za lijepa sjećanja.
Đemila
Bogata kuhinja je mješavina fracuske, berberske, arapske, turske... Već poznati specijalitet kuskus sa jagnjetinom, ljuti začin harisa, francuski ratatuj - izvrsno pripremljeno miješano povrće, marinirane masline mslala, burek sa pilećim mesom, pored mora bogat izbor ribe, tanki hleb kesra, francuski neizostavan baget, salata od luka i klementina... Za desert izvrsne urme iz mozambitske doline, iz Ghardaje i tvrdi sirevi, po francusikm recepturama.
Naša grupa je brojala 15 putnika ali za razliku od prethodnih, zahvaljujući dvojici baksuza nije imala nekih interesantnih momenata, a i zbog malo vremena provedenih u autobusu gdje smo svi na okupu i gdje su uslovi za druženje i bliže upoznavanje. Međutim ipak smo našli načina da se zabavimo. Sa dr. Stevanom bili smo sigurni da nećemo biti u situaciji da zbog ortopedskih ispada trpimo bolove ako se uzmu u obzir vremešni putnici.
Umjesto tih neželjenih situacija, imali smo zadovoljstvo da slušamo njegovu poeziju. Tako smo, u vrlo komfornom vozu, proveli nezaboravno umjetničko veče na putu od Alžira do Orana. Nevjerovatna je činjenica da ništa nije zapisivao na ovom putu, a ono što je stavio kasnije na papir u vidu putopisa svjedoči o izvanrednoj memoriji. Iznio je mnogobrojne tačne činjenice koje su i meni bile od pomoći pri pisanju ovih redova.
Boban je nas žene stalno nešto kritikovao, ali duhovito i sa šarmom što je bilo praćeno salvama smijeha. Uvijek spreman da pomogne. Kako je divno imati kavaljera, uz to duhovitog, u društvu, naročito kada su u pitanju tako naporna putovanja.
Mila je bila posebna priča, stalno je nosila sa sobom, neku veliku torbu i ne baš tako laku, koju nikome nije prepuštala. Kasnije sam shvatila da je to čarobna torba bez dna puna raznih tajni.
Mira Folić i Mila, Đemila
Nas tri - četiri smo zbog komoditeta i da bi nesmetano uživale u pejzažima, izabrale zadnja sjedišta. Ispostavilo se da smo se prevarile u procjeni. Zanemarili smo činjenicu da je sa nama Mila i njena čarobna torba koja je bila mamac za hedonističke sklonosti pojedinih. Boban, profesorka Milada, Branka, doktor Stevan su se povremeno približavali našoj teritoriji i bili usluživani od Mile malim gutljajima šljivovice, opojnog mirisa, u specijalnim čašicama, koje je domaćica za ovakve prilike, donijela iz Kanade.
U toj torbi nije bilo čega nema od aperitiva, sendviča, kolača, grickalica, pečenih badema i lješnika, čokolade, prve pomoći itd., jednom riječju sve što je potrebno za hedoniste i u slučaju za nedaj-bože. Tako zaboravismo na duhovno uzdizanje kada se prihvatismo šljivovice i ostalih delicija. Napokon mi je bilo jasno zašto Mila toliko čuva svoju torbu.
Do teritorije poznatog plemena Kabili, jednog od ogranaka skupine Berbera, naseljenih po planinskim vrhovima sjevernog Alžira, koji su se herojski suprotstavljali Francuzima i drugim okupatorima, nismo uspjeli doći jer po programu nije bilo predviđeno. Ali nije naodmet da ostane neki dobar razlog za ponovni odlazak u Alžir, jer su Kabili, između ostalog, poznati po izradi najljepšeg nakita u Africi. Međutim, u centru glavnog grada, Alžiru, našla sam divne primjerke nakita tog veoma kreativnog plemena. Šta više reći nego da je čuvena Edit Pjaf bila pripadnica tog naroda. Takođe i Zinedin Zidan.
Nakit
Poslije nekoliko slijetanja i uzlijetanja, vraćanja u glavni grad Alžir, ponovo u avion i odlazak u, za nas, nepoznatu pustinjsku oblast u grad Ghardaja. To je oaza Mozambit udaljena od Mediterana 650 km. Naseljena je narodom Ibadi, ogrankom pripadnika islama koji po vjeroispovijesti ne pripadaju ni Sunitima ni Šiitima, a proganjani su od Fatimida. Sa mediteranske obale, sklonili su se u ovaj zabačeni kraj. Negostoljubivi su i nekomunikativni, okrenuti svom svijetu. Naseobina se sastoji od pet malih gradova, pentopolisa i pod zaštitom su Uneska, podignuti su na pet brda, specifičnog urbanističkog rješenja i međusobno povezani.
Ghardaja
Uske krivudave kaldrmisane uličice prilagođene su konfiguraciji brda, između kvadratnih kućama pastelnih boja sa natkrvenim prolazima. Svaka glavna uličica usmjerena je prema vrhu grada gdje se nalazi toranj sa pogledom na čitav kompleks u plodnoj oazi. Njihove džamije su bez minareta i hodža.
Džamija bez minareta
Gradovi su veoma čistih uličica, a za to je zaslužno uvijek korisno magare u ulozi izbacivača smeća. Na leđima magareta je asura ispod koje radnik zadužen za čistoću gomila smeće i iznosi van grada, tako da je svaka nečistoća skrivena od pogleda mještana i gostiju. Kada ćemo mi doći do tog stepena civilizacije?
Na kućama nema prozora, ili iako ih ima onda su dobro zamandaljeni. Svjetlost dolazi sa otvora na krovu kuće. Sa zalaskom sunca očekuje se od svih posjetilaca da napuste grad i kapija se zaključava vrlo interesantnim ključevima čiji stilizovani izgled je istaknut na vidnom mjestu. Svaki grad ima svoju formu ključa. Moram pomenuti imena gradova, iako čitaocima ovih redova neće možda ništa značiti ali vrijedi: El Atteuf, Bou Noura, Melika, Ghardhaia, Beni Isguen i novi ekološki Tafilalet.
Bilo je veliko uživanje voziti se kroz zasade preko 60 000 plodonosnih palmi i drugog tropskog voća. Kažu da su datule iz ove doline najboljeg kvaliteta. Na pijacama, koje su uvijek van grada na tezgama su grozdovi sočnih datula. Tako se i prodaju. Velika je razlika u ukusu svježe ubranih i onih datula obrađenih za izvoz koje mi kupujemo. Od datula prave vino i sirće koje je veoma dobrog kvaliteta. Žive od trgovine i prodaje tepiha, ručnih radova od prediva, slika na staklu, zmijskih otrova... i naravno datula.
Uvijek iskrsne neki događaj koji potvrdi magičnu stranu putovanja u nepoznato. Nevjerovatno je iskustvo je bila šetnja sokacima tih “gradova“ i susreti sa “ bijelim golubicama“. Sve žene, pripadnice Ibadi populacije, kada se udaju, moraju se umotati bijelim platnima, kada su van kuće, da bi obavile razne poslove - odlazak do pijace ili kada vode djecu u školu.. Vrlo vješto ostave otvor za samo jedno oko.
Dok su drugi pripadnici moje grupe nastavili dalje, ja sam zaostajala očarana prizorima igre bijelih golubica. Prvo sam bila zbunjena prilikama u bijelom koje su se brzo i nečujno kretale. Zastale bi kao ukopane kada bi me ugledale, a onda nevjerovatno brzo skretale u drugu ulicu ili se priljubljivale prednjom stranom tijela u udubljena na fasadama kuća, specijalno pravljenim za tu namjenu.
Nečujno i hitro, pokušavale su da se skriju od mog pogleda i aparata. To me je podsjetilo na ples preplašenih golubica, a ja, grešna mi duša, sam se sakrivala i sačekivala bijele golubice sa pripremljenom kamerom, koristeći faktor iznenađenja. Sjetila sam se divnih i maglovitih trenutaka iz djetinjstva kada su slični prizori u Ulcinju golicali moju maštu. U zavisnosti koje je oko otkriveno znalo se da li su udovice ili udate žene. Nisam pronikla u razloge ovakvog običaja. Po još neudatim djevojkama otkrivenim, po djeci i tinejdžerima moderno obučenim, odraslim muškarcima sa bijelim kapama i galabijama, koje sam srijetala, moglo se zaključiti da se radi o vrlo lijepom narodu.
Tipično ognjište
Jedna od kuća pretvorena je u mali muzej da bi se zainteresovani posjetioci upoznali sa organizacijom domaćinstva u ovom kraju, počev od bijelo okrečenih zidova, neizostavnog razboja, tepiha, tkanica, kredence, ukrasa od raznobojnog prediva po zidovima i plafonima, zidanih peći.... do kaveza za golubice... Možda su te dvije golubice u kavezu objašnjenje za gornju zagonetku.
Bijele golubice u kavezu
U ovoj oazi su u izgradnji još dva moderna grada sa stilizovanom fasadnom etno ornamentikom. Sve je urađeno do perfekcije ali nismo imali mnogo interesovanja za, još uvijek, pusti grad bez ljudi i vreve i bez bijelih golubica.
U zemlji Tuarega
Opet natrag avionom u glavni grad Alžir, pa opet u avion na daleki put. Grad Tamanraset, oaza, najudaljenija tačka našega putešestvija od Mediterana je centar u saharskom dijelu zemlje. Usputna stanica karavanskih puteva kamila u tom dijelu Sahare.
Mnogo volim dolaske na aerodrome nepoznatih gradova a naročito onih za koje prvi put čujem. Pristanišna zgrada i ljudi u njoj već nagovještavaju još jedno, od mnogih lica u mozaiku ove toliko neobične zemlje. Visoki Tuarezi, preplanulog lica, divnih zuba su ogrnuti burnusima, glave omotane turbanima od pamučnih laganih tkanina u bojama, sa puštenim krajevima kojim, u slučaju pustinjskih oluja, lako prekriju lice. Divno ih je gledati. Žene u galabijama i maramama, i što je bilo vrlo interesantno na licu su imale neku vrstu maske u obliku ptičjeg kljuna.
Na bogatoj pijaci izloženo je mnogo voća počev od smokava, badema, urmi, jagoda, limuna... i mnogo lijepog naroda...... riječju izobilje u gradu potpuno okruženom pustinjom. Sjutradan smo bili u prilici da rasvijetlimo ovu zagonetku.
Stigli smo noću u grad, ulice su bile puste a kuće se nisu mogle vidjeti jer su bile iza zamandaljenih kapija. To je uobičajeni način života i gradnje u muslimanskom svijetu. Avlije i kuće sakrivene su od očiju javnosti. U ovom gradu smo mogli slobodnije da se krećemo i ponešto trgujemo, mada nikakvih neprijatnosti nije bilo ni po drugim gradovima. Naš smještaj je bio vrlo neobičan, praktičan, čist, komforan, sve u svemu veoma kreativno rješenje tipa paviljona. Imali smo utisak da se nalazimo u beduinskim šatorima samo što su bili od kamena i cigle. U dvorištu je bio izgrađen mokri čvor sa svim potrebnim kabinama, čisto i luksuzno. Prvo dvorište je bilo parkiralište za landrovere, a drugo dvorište odvojeno zidom od prvog sa jastucima oko ognjišta na sredini, potpuno je dočaravalo atmosferu pustinje.
U trpezariju se ulazilo iz dvorišta i imala je samo jedan dugački sto, što je odavalo prijatan utisak zajedništva. A kuvar, Tuareg mađioničar. To ćemo tek vidjeti kada budemo napustili civilizaciju i uputili se ka Askremu, ka pustinjskom planinskom masivu Hogar površine veće nego pola Francuske.
Jutarnji odlazak u nepoznato bio je uzbudljiv, van svih očekivanja - nijesmo mogli ni pretpostaviti kakvu će nam divotu priroda pokazati. Pet landrovera je krenulo u kolonu sa po nas troje u svakom, a u šesti je utovarena čitava kuhinjska instalacija zajedno sa kuvarom. Izlazeći iz Tamanraseta pored raskrsnice za planinski masiv Hogar, grupa ljudi je čučala u položaju, takozvani arapski sijed, sa malim zavežljajima u rukama.
Radnik iz Malija
To su bili fizički radnici iz Malija, granica je blizu, čekaju da ih neki preduzimači odvedu. Izgledali su prilično neuhranjeni. Tako me je prošla jeza jer je scena asocirala na pijacu roblja gledanu u mnogim filmovima. Samo što ovdje nije bilo silnika sa bičem. Često se u mislima vraćam na taj prizor.
Čaj u pustinji
Penjemo se pustinjskim predjelima po planinskom masivu Hogar. Nakon dva sata uspona stižemo do kote na pola puta do Askrema našeg krajnjeg cilja koji se nalazi na preko 2000 metara nadmorske visine. Kuvar je postavio trpezu tj. stolnjak na zemlju ispod jedinog drveta na platou, koje je imalo rijetku krošnju tipičnu za pustinjsku oblast.
"Trpeza" u hladu
Ručali smo u hladu, a prava ekstravagancija je uslijedila kada nas je vješti kuvar poslužio čajem i to sa pjenom.
Čaj sa pjenom
Jedna djevojčica nam je pravila društvo, vjerovatno kći čuvara tog platoa. Pokupili smo nešto para, nešto hrane za nju i njenu familiju koja je živjela u maloj kućici od trske. Nije mi bilo jasno kako preživljavaju. Obišli smo potok, dug stotinjak metara kroz kamenjar i trsku, jedini trag veličanstvene rijeke Tamanraset koja je prije 5000 godina bila veličine Gangesa ili Bramaputre. Tektonska pomijeranja i vulkanske aktivnosti razlog su njenog nestajanja. Ulivala se u Atlanski okean. Sada se izdanak probio, bog sami zna kako, teče stotinjak metara kroz kameno korito, pa opet ponire do podnožju planine, da bi blagoslovio oazu Tamanraset.
Nastavljamo put kroz pustinjsku oblast, kroz nestvarnu šumu grandioznih geoloških oblika. Predio je više nego dramatičan i postaje jasno kakve su se ovdje podzemne sile sukobljavale i uzvitlavale tokom dugog perioda oblikovanja zemljine kore.
Konačno saznah po kome su Tuarezi dobili ime. Bilo je to doba kada su crteži na stijenama jedini tragovi njihovog postojanja. Zemljom je vladao Kel AhhagorTuareg a za ženu Tin Hinan vjeruju da je bila majka Tuarega u jednoj oazi blizu Tamanraseta. To je sve u domenu mita, ali kakva bi bila to nacija, a da u svom biću mema mit. Tragovi rijetkih začina koji se i sada gaje potiču iz tih mitskih vremena. Sada je ovdje stanište smeđih ovaca i tamnih gazela, jedinstvenih u svijetu.
Konačno u predvečerje stigosmo u Askrem. Na platou je planinski dom, koji nam nije odavao utisak komfora na nivou dosadašnjih prenoćišta, ali naša saputnica Mira, inače pasionirani planinar, nam je objasnila da je takav smještaj uobičajen za ovu vrstu turizma.
Jedna prostorija za žene a druga za muškarce sa dušecima po podu i malim prostorom između. Sve je bilo čisto, a kada je pala noć počeli smo da oblačimo sve što smo imali u našem prtljagu. Toaleti udaljeni oko 200 metara a generatori izvori struje.
Sve je to za nekoga bilo frustrirajuće ali kada je došlo vrijeme zalaska sunca, sve zaboravismo. To je bio jedan od razloga naseg dolaska do Askrema. Vrijeđelo je.
Zalazak sunca
Trebalo je vidjeti i doživjeti, mislim da bi opis bio izlišan. Isto se frenetično ushićenje ponavlja i pri izlasku sunca. Srećom kamera više govori nego riječi. Zalazak sunca na Sunionu u Grčkoj je bio najlljepši prizor za velikog Bajrona. Nažalost, jer nikad nije bio u Askremu.
Izlazak sunca
A sada da se vratim našem kuvaru, virtuozu među kuvarima. Njegova pokretna kuhinja je sadržala plinski šporet, ekspres lonac, šerpe, čajnike, tanjire, escajg, salvete, stolnjake, čaše, šolje i naravno brdo namirnica od mesa, povrća do urmi i voća, a sve to smješteno u prostoriji 1x1m. Nismo se mogli čudom načuditi odakle sve to on isporučuje i uvjek sa osmjehom. Naravno da je dobio aplauz i još po nešto. Postoje tako ljudi koji vam jos više uljepšaju ionako lijepe trenutke.
Za Alžir se kaže da je zemlja sa hiljadu lica. Ako je tako, moram ponovo da idem da vidim još koje lice ove predivne zemlje a prioritet bi bile naseobine naroda Kabili, oslikane pećine na krajnjem jugu zemlje, čarolije saharskih dina ...
