Nikšić antifašizma, rokenrola i umjetnosti je pao. U tom gradu je trijumfovala šumska ideologija Draže Mihajlovića, u tri nijanse političkih ponuda. Ostao je samo poneki optimista u kom provijava nada da „PES neće dat“. Isti recept za izborne pobjede koncipiran u crkvenim kriptama, poslužio je još jednom. Mijenjaju se samo partije kvazi centra za jednokratnu upotrebu. Politički prezervativi se nakon odglumljene građanske principijelnosti bacaju u smeće.
114Retorika turbo polarizacije sa zapaljivim narativom nacionalizma devedesetih ispostavlja se, građane „tradicionalističke“ provinijencije, najmoćnije regrutuje. Ostaje velika enigma ta iracionalna sociološka pojava, u kojoj se svaka tema društvene emancipacije, ekonomske i kulturne, ignoriše kao neinteresantna za to biračko tijelo. Gradska rasvjeta, vrtići, trotoari, čistoća nisu bili tema lokalnih izbora, već lepeza mitova o velikoj Srbiji.
Kažem enigma, jer mi niko nikad od glasača te ideologije nije izgovorio u lice - Ne priznajem tvoju naciju, jezik i kulturu, oni ne postoje – suštinu te politike koju izgovaraju javno njihovi političari i popovi. Ispostavlja se da je politika postala samo interaktivni reality kao zabavljački medij u društvu spektakla, sasvim diskonektovan sa stvarnošću. Suštinski, to je oduvijek bila. Jedina inercija po kojoj se ona danas zaista može modelovati je logika kapitala.
On - kapital, jedina je nada za afirmaciju emancipatorskog, proevropskog društvenog puta, nasuprot onog koji ide pravcem crkvenog mračnjaštva i nacionalističkog patosa. Na euforiji nikšićkih izbornih procenata, partije tog puta su zagalopirale u daljem osvajanju svojih istorijskih ciljeva. Gotovo da su sve tabu teme velikosrpskih mitova otvorene – jezika, dvojnog državljanstva, državnih simbola, a u parlamentu sa logom Zetske banovine je i otvoreno pitanje uvođenja vjeronauke u školski sistem.
Za djecu, u našoj društvenoj praksi i realnosti, u kojoj je „vjera“ najvećim procentom snažnog društvenog uticaja vezana za velikodržavnu međunarodnu svetosavsku organzaciju, značilo je praviti tinejžere kojima uvodimo segregaciju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Pitanje vjere je turbo političko pitanje na Balkanu i niko normalan ne bi vidio model po kome ona na isti način ne bi bila primijenjena u školskoj praksi. Ni u školi, kao ni u svim društvenim segmentima, ona ne bi bila ništa drugo do - propaganda.
Želimo li djeci i legitimno usaditi dnevnu politiku u živote i stvarati mlade koji će znati ko je otac Rafailo, a neće ko je Džon Lenon? Mlade, koji će na po „jevanđelju“ pomenutog „oca“ prihvatiti da žene, kako reče, ne treba da imaju svoje mišljenje već treba da prihvate učenje crkve? Želimo li da sistemski kreiramo armiju šovinista, mizoginista, ksenofoba, homofoba i nacionalista?
Zato je pitanje vjeronauke u školama, naredna velika društvena tema kapitalnog prioriteta!Progresivni dio stanoništva mora svaki atom snage staviti u pogon da bi se zaustavio ovaj naum. Ako padnemo kao društvo tu, briga o nikšićkim procentima biće nam najmanja briga.
Partije vlasti u trendu nestanka poput „centrističkog“ PES-a, sada pred cijelom javnošću moraju da donesu, za njih, teške odluke – hoće li podržati Marka Kovačevića za gradonačelnika i klerikalizaciju školskog sistema? Da li će im biti prihvatljiv Kovačevićev „arijevski“ odnos prema građanima Plava, Gusinja, Rožaja, Cetinja i Ulcinja i da li će se usprotiviti par excellence desničarskom društvenom gestu - uvođenju vjeronauke u škole?
I jedna i druga odluka građanima će dati konačan odgovor – da li je partija koja je izgradila imidž na antiidentiteskom imidžu zapravo trojanski konj za nedostajuće procente lokalnoj svetosavskoj ekspozituri i ima li uopšte ikakve snage da joj se suprotstavi?
Ta odluka će za njih značiti „biti ili ne biti“, a za crnogorsku budućnost sudbina između Rafaila ili Lenona. „Nož, žica, Srebrenica“ ili „Give peace a chance“.
