Na samome početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 12. maja 1992. godine tzv. Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine donijela je, kao svoju vlastitu ratnu platformu, „šest strateških ciljeva srpskog naroda“.
Prva i ključna tačka platforme bila je „državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice“. Preostalih pet tačaka bavile su se teritorijom – koridorima i granicama. Po svojemu karakteru notorno fašistička ova je promemorija definisala, dakle, cilj rata – razgraničenje naroda.
Razgraničenje je opet, baš kao i početkom 90-ih, strategija domaćih fašista, no pitanje je ima li ovo društvo snage za otpor
Uprkos tome što je tog 12. maja 1992. godine Republika Bosna i Hercegovina, nakon sprovedenoga referenduma na kojem je gotovo 2/3 građana glasalo za nezavisnost, bila suverena država, pritom i međunarodno priznata, protagonisti velikosrpskoga fašizma odlučili su da to tako ne može i da je, umjesto izgradnje multikulturne društvene zajednice, potrebno razgraničiti narode unutar nje.
Već tada je bilo jasno kako – masovnim ubistvima i proćerivanjem stanovništva u Podrinju i Posavini, bijelim trakama na rukama onih koji će uskoro biti likvidirani u Prijedoru, četvrorogodišnjom opsadom i „raspamećivanjem“ Sarajeva ili, najposlije, genocidom u Srebrenici.
Priroda velikosrpskoga fašizma je jednostavna – on, naprosto, ne podnosi postojanje Drugog i zato mu više ne treba pridijevati neutralne odrednice neke tamo ideologije. To je fašizam i tačka.
O svemu ovome moja generacija devedesetih nije mogla doznati na mejnstrim medijima ništa. Rijetki koji su krišom čitali Monitor ili Liberal i slušali Antenu M, ipak, mogli su spoznati o čemu je riječ. O svemu ovome u školama nijesu ništa učile ni generacije koje su došle za nama, pa je gotovo jedini put do spoznaje išao kroz familijsku memoriju.
Jednostavno rečeno – naše društvo nije prošlo nasušno potrebni proces defašizacije nakon ratova 90-ih.
Naprotiv, umjesto suočavanja s velikosrpskim fašizmom kao ključnom pošasti koja je ne samo uništila jednu državu, donijela preko 100.000 ubijenih i milione raseljenih, već samljela i sve vrijednosti na kojima je počivalo jedno društvo u kojem se multikulturalizam odazivao na sintagmu „bratstvo i jedinstvo“, ključni protagonisti te genocidne ideologije, poput Beogradske patrijaršije, samo su jačali i širili svoju mrežu, po sistemu – što će nam bolnice i škole, kad se pod krovom Beogradske patrijaršije možemo i liječiti i podučavati. Ali ne o ljubavi, vjeri i nadi, već o ratnim zločincima čiji su genocidi pretvarani u herojske pobjede, o „turcima“, „ustašama“, „balijama“, „milogorcima“ i drugim zakletim neprijateljima što prljaju čistotu prekograničnih "srpskih zemalja" te o „nepravednoj i ničim izazvanoj“ međunarodnoj zavjeri protiv Velike Srbije. I sve to uz zdušnu podršku vlasti koja im je do 2020. godine dozvolila da svoje carstvo zla rašire uzduž i poprijeko, odozdo i odozgo.
Priroda velikosrpskoga fašizma je jednostavna – on ne podnosi postojanje Drugog i zato mu više ne treba pridijevati neutralne odrednice neke tamo ideologije
Ono što je u Bosni i Hercegovini početkom 90-ih godina radila Karadžićeva Srpska demokratska stranka, danas u Crnoj Gori, u novim okolnostima i „drugim sredstvima“, rade bivši DF i njegovi sateliti – Demokrate i PES (a do juče i URA).
Ovladavanje nekom teritorijom koja se tretira kao hegemonijski plijen, nametanje pravila i uzusa hegemona, podrazumijeva proces razgraničenja. One koje ne uspijete pridobiti za svoje vrijednosti, morate izolovati i eliminisati. E to vam danas u Crnoj Gori rade Vučićeve marionete, na sve moguće načine. Bilo pokušajima uvođenja u javno školstvo vjeronauka, bilo pokušajima izmjene Ustava i inaugurisanja srpskoga jezika kao službenog, bilo, pak, izmjenama Zakona o državljanstvu.
Sve su to sigurne i provjerene metode za segregaciju. I nemoj da je neko od iznadsituaša promrsio da nije čuo Marka Kovačevića i njegove planove za obračun s neposlušnima kao s Turcima. Ali ovaj put to su simbolički „turci“ koji ne prijete nezavisnosti zemlje, već, naprotiv, prijete ostvarenju čiste i velike Srbije na parčetu teritorije koje se još uvijek prepoznaje pod imenom Crna Gora.
Razgraničenje je opet, baš kao i početkom 90-ih, strategija domaćih fašista, no pitanje je ima li ovo društvo snage za otpor. S ovakvim premijerom i ovakvim predśednikom Države, zatočenicima četničkoga vojvode Andrije Mandića, na institucije možemo računati samo kao na alat za sigurni put u slom multikulturnog društva i građanske države.
Po ko zna koji put, danas je na ispitu snaga legitimne građanske pobune. Jer nas razgraničiti i poraziti mogu samo ako mi pristanemo na to.
