Umjesto državnih zastava, centrom grada heroja marširalo se sa trobojkama – tuđim zastavama, tuđe države. Umjesto državne himne i patriotskih pjesama, orilo se svetosavsko pojanje. Nijesu problem vjera, etnicitet ili nacija. Problem je mnogo dublje prirode.
Cijenu duboko pogrešnih izbora, u kojima smo tražili spas od sistemskog beznađa plaćamo preskupo. Danas je naš usud to što nam se u lice smiju oni koji patološki preziru naš Nikšić i našu domovinu. Biju tuđe bitke, slave tuđe pobjede, kukavički i bestidno.
25U Nikšiću nije pobijedio Marko Kovačević, Andrija Mandić, niti bilo ko treći. Pobijedila je ideologija krvi i tla. To je ono što kod svih zdravorazumnih građanki i građana mora izazvati jezivu strepnju. To je ono zbog čega se moramo zapitati – imamo li izbora i koliko smo svi mi, pojedinačno, nezainteresovanošću, pasivnošću, rukovođeni čuvenom frazom – manimo se politike, doprinijeli ovakvom vrijednosnom sunovratu.
Nikšićke izbore ne smijemo posmatrati kroz personalne pobjede i poraze. Bio je to sukob civilizacija, u kojem je, nažalost, dostojanstvenu budućnost lišenu i najmanjeg primitivnog obrisa pobijedila srednjovjekovna tmina. Umjesto nade da poneđeljak donosi dugo željeni vrijednosni preporod, Vitov i Ljubov Nikšić zaspao je obavijen srpsko-ruskim simbolima i posramljen odjekivanjem nacionalističkih pjesama, sa istim, zastrašujućim prizvukom, od kojeg je manje neprijatna i tišina koja najjače zaglušuje.
No, nemamo pravo da se žalimo. Znate onu čuvenu rečenicu – da sve države i narodi imaju baš onakvu vlast kakvu zaslužuju. Ni manje ni više i tu smo, čini se, bez premca.
Dok ovo pišem, od šovinističkog pojanja podiže mi se dijafragma. Ipak, valja sagledati izborne rezultate i iz politikološke vizure.
Juče smo faktički vidjeli da se izbori u Crnoj Gori, lokalni ili državni, svode na takmičenje dva politička pola – DPS-a i bivšeg DF-a. Ako smo i pomislili da smo se približili nekakvom demokratskom pluralizmu, grdno smo se prevarili. Upravo zato, demokratska zrelost za ozbiljne izborne reforme, koje bi garantovale ravnopravnu zastupljenost svim partijama vrlo je upitna, jer se borba svodi na nadmetanje dva politička subjekta. Posljedično, imamo poistovjećivanje manjih subjekata sa političkim spektrom kojem sasvim ne pripadaju, ili sa politikom od koje su napravili otklon smatrajući je nedovoljno unaprijeđenom.
Budimo do kraja realni – rezultat DPS-a vrijedan je poštovanja, jer je nakon pet godina u opoziciji izuzetno teško sačuvati infrastrukturni potencijal i održavati stabilan rejting praćen rastom, u neravnopravnoj borbi vlasti i opozicije. Međutim, valjalo bi razmisliti o tome da li bi do rasta dolazilo da vladajuće elite nijesu ovoliko neznavene i da nijesu pokazale svu nesposobnost da odgovore izazovima koje nosi upravljanje jednim ozbiljnim sistemom.
Pitanje je – da li u DPS-u preovladava stav da je kadrovskim reformama proces partijskog preoblikovanja završen. Ako je odgovor potvrdan, onda je partijska sudbina vječiti ostanak u opoziciji, sa zavidnom podrškom, ali bez inoviranja strateškog pristupa kojim bi se povratilo izgubljeno povjerenje razočaranih birača.
Jer nije ključ u glasačkoj sigurici, već u apstinentima, a tom ciljnom grupom najjači subjekti se ne bave, oslanjajući se na tradicionalno biračko tijelo. Čak i da Milo Đukanović nije bio prisutan u kampanji, epilog bi bio identičan, jer DPS, jednostavno, nema definisanu viziju kako se nositi sa teretom decenijskih slabosti, a sa druge strane biti kadri da opravdaju i očuvaju istorijski legat koji je Đukanović kao državnik, ma koliko je pogrešnih odluka imao, ipak ostavio Crnoj Gori, sprečavajući time njenu potpunu kontrarevolucionarnu okupaciju, bez faznih igrokaza.
Iz ZBNK su uoči izbora Evropski savez nazvali ekstremnim krilom DPS-a. Takvi narativi srž su političkih ratova dva pola, u koje određeni politički akteri bivaju vještački ugurani. Evropski savez je za samo nekoliko mjeseci, insistiranjem na nezavisnom, nadstranačkom konceptu izgradio platformu koja će tek pokazati puni kapacitet.
Čak ni mnogo iskusniji političari, ne bi uspjeli da se izbore sa političkim hijenama na vlasti, bilo foteljaškim, bilo radikalnim, na način na koji to rade mladi ljudi, čistim srcima, izvan zakulisnih političkih igrarija. Nizali su respektabilne rezultate, bez busanja u prsa prevelikim očekivanjima. Zato je i ovaj u Nikšiću, oličen u znanju, kreativnosti, trudu i timskom duhu vrijedan svake pohvale, jer za pobjede u najvažnijim trkama nije presudna brzina, već visoko postavljeni, ali racionalno ostvarivi ciljevi.
Častimo Šubaru i ostatak parazitske ekipe, neka obrnu još jedan nepotističko-fašistički krug – sve na naš račun, jedan nam, izgleda nije bio dovoljan
Inovativne ideje, po difoltu, teže se prihvataju u društvu prepunom mentalitetskih falinki, koje je mnogo lakše privući slatkorječivim obmanama, nego zdravom i prosperitetnom vizijom, ali vrijeme je majstorsko rešeto.
Ostatak opozicionih partija, očekivano nije prešao cenzus, a tako krupni rizici, čak i kad je namjera ispravna, nanose nemjerljivu štetu gradu i državi u cjelini.
Ne trebaju nam nekakve pragmatične prognoze – Nikšić će ostati u raljama neofašizma, s tom razlikom što je URA – kao svaka politička krpa koja se nakon ispunjene misije odbacuje završila ispod cenzusa. Tako, uostalom, prolaze svi beogradski podanici koji služe za jednokratnu upotrebu.
Ono što istinski treba da nas zaplaši jeste pitanje – da li je slobodarski Nikšić i formalno postao desničarska provincija? Odgovor je odričan. Pitate se dalje – kako je onda moguće da podrška ultranacionalistima nakon četiri godine nerada i fašizacije grada poraste za deset procenata. Odgovor je jednostavan – Ostroški polumaraton, kupovina glasova, uvoz fantomaca bez ikakve kontrole. Jer ovom državom samo na papiru upravljaju čelnici nečega što tek kolokvijalno možemo nazvati institucijama.
Ovom državom upravlja autokrata kojem je Crna Gora rak rana, milion puta bolnija od Kosova. Ako ne bude zaustavljen, neće odustati od getoizacije Crnogoraca i Crnogorki, otvorenim bitkama ili bez njih, sve do potpune asimilacije – jer mu se, očito može. Državni aparat mu je na raspolaganju, mreža funkcioniše bez problema, a opozicija ili ima informatore koji su namjerni skretničari, ili jednostavno ne može da se odupre agenturno uvezanim kanalima, koji su u sprezi sa organima, izgleda zaduženim za pokriće ilegalnih i prljavih poslova. Kako ono vele vječiti mrzitelji bivše vlasti – ovo nije radio ni DPS. I nije, dabome.
Što se tiče najpoganije partije, koja je samo nazivom demokratska, podjela na frakcije je neminovna. No, kad odstrane bogobojažljivog Moma, zamahnuće zločestim krilima i nastaviti razaranje bezbjednosnog sektora, ako uopšte postoji segment koji već nijesu razorili. Studente su ugasili, a sa njima i svjetlost otpora, pa sad mogu činiti šta im je volja.
To što su u Nikšiću sa 10 mandata spali na tri, gotovo je nevažno. Popeci, nepotizam i puni službeni rezervoari ekspresno liječe postizborne rane. A zamislite tek to da partija formalnog premijera, dostigne jedva dvocifren procenat glasova. I onda preletač Mrkić kaže da nije zadovoljan, a Dragović, gle čuda, veselo skakuće ka koaliciji sa ZBNK, ali kao ne bi sa Kovačevićem. Ma dajte, molim vas.
I Demokrate su očekivale više, ali će ispasti da im je Momo pokvario plan. Nego, bješe li ono poslanica PES-a predsjednica Administrativnog odbora koja mjesecima neđe po Skupštini krije zahtjev suda za skidanje imuniteta Kovačeviću. I nikako da ga nađu, kao da ga je neko namjerno sakrio, štiteći Šubaru kao bijelog medvjeda.
Dragoviću do sinoć nije smetala Kovačevićeva prijetnja da će se sa onima koji neće da mu budu braća obračunavati kao sa Turcima. Sad je odjednom okrenuo ploču, jer bi PES malo da izigrava jezičak na vagi. Premda je tačno da se nikšićka vlast bez njih ne može formirati, nije valjda da su tako brzo zaboravili kolegu Milatovića, koji je igrajući sličnu igru završio u stanju najprije potpune, a sad neke poluhipnoze, jer valja imati predsjednika, makar protokola radi, čisto da ne propustimo kraj sapunice radnog naziva apostolski rat.
No, nakon Mandićeve poruke da disonantni tonovi nijesu vrijedni pomena, PES će zaćutati. Biće malo bure u čaši vode i pucanja iz praznih pušaka, ali diletant Spajić zna da nema izbora – ili odvođenje neposlušnih partijskih vojnika kod Mandića na disciplinovanje, ili pad Vlade i rušenje snova o brzom bogaćenju o državnom trošku. Ostajem pri odgovornoj tvrdnji da je najveći dio PES-a snažno ideološki obojen nacipopulizmom, najštetnijom kombinacijom ideološke ostrašćenosti i primamljivih šarenih laža.
Onaj drugi dio, rukovođen je isključivo ličnim interesima. Dakle, već su kupljeni, a fingiranje pregovora služiće za mrcvarenje javnosti. Dok ih na uzdama drži Mandić, vrijeđaju inteligenciju građanki i građana pričom o Kovačevićevim radikalnim stavovima. A Mandić koji je Crnu Goru nazivao majmunolikom tvorevinom, prijetio oružjem i napadima na bošnjačke kuće, zaista je Dalaj Lama, par excellence. Idealan za Nobela. Kad može kulturno obezličeni Nikšić da bude kandidovan za evropsku prijestonicu kulture, može vala i Mandić za Nobela.
Lažni evropejci, najobičniji su Mandićevi sužnji, koji uživaju u njegovom gospodarskom ponižavanju, a sinoćnji ukor u slavljeničkom zanosu bio je čak i preblag. Biće vremena za opomene trezvenih glava iz stomaka napunjenih koljenicama.
Nikšić je ostao zarobljen u fašističkom lavirintu, preplavljen svetosavcima, četničkim vojvodama, nadvojvodama i neočetnicima najgorega soja. Jer smo ostali kući. Jer smo političko nezadovoljstvo stavili ispred sopstvene i budućnosti naših porodica. Jer smo dozvolili da Nikšić umjesto urbanog i modernog ostane primitivan grad, iz kojeg se bježi glavom bez obzira.
Jer smo se pomirili s tim da nam paraziti mešetare po gradu, uriniraju po herojima, krčme našu tradiciju preuređujući je kao da su je dobili u miraz, uništavaju herojsko nasljeđe bastiona slobodarstva, skrnave antifašistička dostignuća naših predaka, rehabilitacijom četnika sprovode sistemski zločin nad slavnom istorijom ponos grada.
I na kraju – dragi sugrađani i sugrađanke, ako vam je prihvatljivo da gradom ponovo bahato upravlja onaj koji u posljednjoj debati, šovinističkim jezikom kojim se jedino i služi izgovara fašisoidnu rečenicu – da Boris Muratović može biti predsjednik opštine Plav, Rožaje, gusinje ili Cetinja, ređajući opštine nimalo slučajno, neka vam je sa srećom.
Ako je 30 odsto Nikšićana i Nikšićanki ostalo kući samo da se na vlast ne bi vratio mrski DPS ili su među onih trideset i nešto koji su podržali Mandićevu šovinističku, velikosrpsku i putinovsku gardu, uživajte u nastavku devedesetih, crnjem od onih koje smo već preživjeli. Isto važi i za glasače PES-a i Demokrata.
Dok vas zamajavaju u nedostatku iole smislene vizije, a koja ne podrazumijeva projekte koji se ni da je Spajke čarobnjak umjesto premijera ne bi ostvarili, već su politički progutani kao i svi koji su prošli kroz Mandićeve gladne političke čeljusti. Sjetite se Medojevića, Božovića i ostalih. Ko sa Mandićem druguje, politički nestanak mu je zagarantovan. Demokrate su već na dnu, a PES na samom rubu.
Može Nikšićem paradirati na hiljade mantijaša koji obožavaju ratne zločince, mogu vladati manekeni sa kokardama, ali dobri duh Nikšića neće urušiti i živjeće, u inat njima, jer vrijednosna simbolika grada živi sve dok ima nas koji od otpora nećemo odustati.
Nastaviće da zagađuju grad primitivizmom i raznim otpadom, Kovačević će opet da puzi pred Milicom ili nekim novim zavetnicama, pozdravljaće vas srednjim prstom i tako u nedogled, ali je za iščuđavanje kasno. Gledajmo reprizu nikšićkog horora. To smo birali, umjesto herojske uzdanice i slobodarske perjanice, jer bolje i posrnuli, razoren grad i skrnavljenje državnih simbola, nego povratak DPS-a.
Častimo Šubaru i ostatak parazitske ekipe, neka obrnu još jedan nepotističko-fašistički krug – sve na naš račun, jedan nam, izgleda nije bio dovoljan.
Nije ovo bila borba za Nikšić, već za spas države od učvršćene paf-paf Vučićeve koalicije. Poruku nijesmo shvatili, a priliku smo propustili. Nekad stamenai nesalomiva Crna Gora, vazda spremna za otpor, a danas zaspi kad je taj otpor najpotrebniji.
U današnjim okolnostima, najslavnije bitke i ustanci iz naše istorije ne bi se ni dogodili, a obnovu nezavisnosti bismo, sasvim sigurno prespavali, opijeni bajkama okupacionih guvernera.
