Veći dio života proveo je povučeno, poznatiji kao prijatelj Samjuela Beketa nego kao slobodni mislilac; za razliku od svog prijatelja, postojanje „Godoa“ nije dovodio u pitanje– njega je krivio za sve, smatrajući da je život apsurd na koji smo se navikli.
Rođen je 1911. godine u selu Rašinari, koje se, kao i čitava Transilvanija, nalazilo u sastavu tadašnje Austrougarske. Po završetku gimnazije u Sibinju, studirao je filozofiju u Bukureštu, gdje je i diplomirao, odbranivši rad o Anriju Bergsonu.
Svoju prvu knjigu, na maternjem jeziku, pod naslovom „Na rubovima očaja“, objavio je 1934. godine i za nju dobio nagradu namijenjenu neafirmisanim mladim autorima.
Tokom 1936. i 1937. godine bio je profesor u gimnazijama u Brašovu i Sibinju, a krajem 1937. godine dobio je stipendiju Francuskog instituta u Bukureštu za nastavak studija u Parizu, nakon čega napušta domovinu u koju će se samo jednom nakratko vratiti 1940-41. godine.
Odlazak u Francusku za Siorana predstavlja prekretnicu i u ideološkom i u književnom smislu. Za sobom ostavlja mladalačko koketiranje sa fašizmom i nacizmom (ozloglašena knjiga „Transfiguracija Rumunije“ iz 1936.) i uči francuski jezik na kome će napisati sva svoja najvažnija djela.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, objavio je više knjiga eseja, zapisa i aforizama: „Kratak pregled raspadanja“ (1949), „Silogizmi gorčine“ (1952), „Istorija i utopija“ (1960), „Pad u vrijeme“ (1964), „Zli demijurg“ (1969) i „O nezgodi biti rođen“ (1973).
Iako njegova filozofija odiše pesimizmom, a centralno mjesto zauzimaju teme kao što su „otuđenje, apsurd, dosada, uzaludnost, propadanje, tiranija istorije, vulgarnosti promjene, svijest kao agonija, razum kao bolest“ (Vilijam H. Ges), Sioran je znao da kaže: „Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kad mi se prohtje; bez ideje o samoubistvu, odavno bih se ubio.“
Umro je 1995. u Parizu u 84. godini života.
