Niko više ne voli Tomasa Šelbija (Kilijan Marfi) – makar ne u njegovoj rođenoj kući. Predvodnik Birmingemske bande i novopečeni predstavnik Laburističke partije u britanskom parlamentu tvrdi da ga supruga Lizi (Nataša O'Klif), sin Čarls i kćerka Rubi toliko ne podnose, da bi trenutno, u slučaju kad bi se raspisali novi izbori, radije glasali za đavola nego za njega.
Naravno, suvišno je reći da se fanovi jedne od najboljih britanskih serija u ovoj deceniji apsolutno ne slažu sa Tomijevom damom i klincima. Gospodin sa harizmom koja savija gvožđe oduvijek je imao njihove glasove – i zadržaće ih zauvijek, makar sudeći po briljantnom startu pete sezone.
Metak za biznis
Na početku nove instalacije kalendar je premotan dvije godine unaprijed. Priča je nastavljena 29. oktobra 1929. godine, na Crni utorak - dan kada je svijet progutala ogromna panika zbog kraha Vol strita. Operišući između Njujorka i Londona, Šelbijevi su postali samo jedni od mnogih koji su izgubili nezamislivu količinu love. I dobili malo težeg neprijatelja od birmingemske bagre, italijanske mafije i jevrejskih ludaka – Veliku depresiju.
Opasni protivnik natjerao je Šelbijeve da se ponovo nađu u istoj prostoriji i smisle plan kako da okrenu očajničku situaciju u sopstvenu korist. Poslije fatalne greške zbog koje porodica nije mogla da se izvuče bez novčanog gubitka, iako je Tomi znao što se kuva na Vol stritu - Majkl Grej (Fin Kol) krenuo je u rikverc iz Amerike, ruku pod ruku sa svojom novom „sniježnom“ (kokainskom) kraljicom Đinom (Anja Tejlor Džoj). Novopečeni bračni par biće dočekan na nož čim stigne kući. Jer, Majkl je možda izdajnička crna mačka, a to se ne prašta kad je riječ o šelbijevcima. Svi su mu za petama - od Tomasa i Artura, do Aberame Golda (Ejdan Gilen) i Fina (obećavajući Hari Kirton), najmlađeg Šelbija koji je upravo primio prvi metak baveći se porodičnim biznisom.
Iz Monte Karla, gdje je uživala u ljepuškastom pilotu, cigarilosu i viskiju, vratila se i sve samo ne „dekorativna dama“ - tetka Poli (nedoljivo sarakastična Helen Mekrori). U prostorijama porodične kompanije dočekali su je Lizi, trudna Ada (Sofi Randl na vrhuncu energije) i Artur (odlični Pol Anderson) – ponovo komično raspet između želje da bude kao Tomas i nemogućnosti da se iole približi njegovoj pameti, smjelosti i harizmi.
U trenutku kada se sastanku pridružio i Tomi nastupila je jedna od onih scena kada ste ubijeđeni da ne biste mogli da zamislite život bez društva ove jebeno fantastične ekipe. No, Stiven Najt i novi režiser Entoni Burn pobrinuli su se da taj reunion bude samo jedna od stavki zbog kojih ćete upamtiti „Black Tuesday“ kao jednu od najboljih premijera ove TV godine.
Usporena ljepota
Ozbiljno... Možete li da se sjetite bilo kojeg drugog serijala koji bi mogla da otvori scena u kojoj glavni lik dramatično jaše na konju praćen popularnom pjesmom i „parkira“ se ispred crvene telefonske govornice usred nekakvog bespuća – a da cijeli prizor ne djeluje banalno, nabudženo, nelogično, predramatično?
Slagali biste kad biste odgovorili potvrdno. Jer, tu vrstu emocionalnog rolerkostera može da izazove samo spoj Kilijana Marfija, Tomasa Šelbija, crnog konja, teške engleske magle i pjesme „Red Right Hand“ Nika Kejva.
Isto važi i za usporenu scenu u kojoj Tomi ulazi u Vestminster praćen najprljavijim pankom, držeći cigaretu među zubima, prolazeći pored gomile uštogljenih staraca sa brkovima, bradama i lulama iz kojih se širi miris skupocjenog duvana. Sad već kultni „usporeni Peaky walk“ (legendaran skoro kao i „moonwalk“ Majkla Džeksona), bogata kostimografija, magloviti britanski pejzaži, Najtova ubitačna rečenica i fantastična glumačka ekipa koja nikada nije znala ni za jednu slabu kariku – sve je ponovo na svom mjestu. I nikako da dosadi.
„Peaky Blinders“ i u petoj sezoni, poslije dvije emitovane od šest planiranih epizoda, ostaje jedna od najljepše i najpromišljenije snimljenih serija u istoriji moderne televizije.Opet, nemoguće je ne primijetiti da je start pete sezone donio dvije epizode koje su znatno stilizovanije nego prethodne, čak i za visoke standarde ovog šoua.
Izmučena psiha
Uzmimo, na primjer, sirovu a izuzetno poetičnu scenu u kojoj Tomi puca u neukrotivog crnog konja – kandidatkinju za jednu od najboljih 2019. godine... Onu mnogo nježniju, u kojoj ga vidimo u opijumskom bunilu, sa Grejs (!) pored vatre. Ili grozničavu, oktansku, fantastično snimljenu scenu koja im prethodi: Finov i Aberamin lov na članove organizacije Angels of Retribution po prljavim sokacima Detroita.
Svaka od ovih scena, naročito ona sa konjem, može da se pohvali hipnotišućom fotografijom i plesom kamere. I ne samo time – već i izvanrednom sposobnošću da dočara ono što se događa u umovima glavnih aktera. To je posebno izraženo u scenama koje se odnose na Tomasa.
Njegova psiha izmučena ratnim traumama, gubitkom Grejs, zavisnošću od svih vrsta opijata, sitnim i krupnim egotripovima i gotovo bolesnom željom da jednom za svagda svima dokaže da Šelbijevi nijesu propalice – nikada nije izgledala upečatljivije.
Novinar i pas
U trenutku kada mu sin, nikad slađi Čarls, kaže da nema prava da se ponaša kao Stvoritelj, Tomi odgovara: „Nijesam Bog... Još.“ Nakon što izgovori tu rečenicu, vidimo izrešetanog Majkla Levita (Eliot Kovan), novinara Tajmsa koji je imao tu nesreću da pomisli kako ima pravo da zaviri u Tomijev privatni život.
Prije toga, na ulazu u kuću, pozdravlja se sa Siril – psom kojeg je ipak zadržao, iako je uvjeravao umirućeg Alfija (neprežaljeni Tom Hardi) da će ga ostaviti da crkne. Eto, to su te dvije strane, ta beskrupuloznost i ta slomljena nježnost u Tomasu Šelbiju koje u svega nekoliko scena i adrenalinskih rečenica dočarava Stiven Najt. Još jednom (što mnogo govori o kvalitetu ovog serijala) na putu ka najboljoj sezoni do sada.
Naše riječi vam možda ne znače, ali preporuke od osoba kakve su Stiven King, Bred Pit, Majkl Man, Stiven Spilberg i Dejvid Bouvi sigurno imaju težinu. Mnoge slavne ličnosti pale su na „Peaky walk“ i uspjele da dobiju nekoliko minuta slave u seriji Stivena Najta. Šuška se da je ove godine to uspio i jedan od najvećih fanova serijala - Dejvid Bekam.
Tako da, ako do sada nijeste gledali „Peaky Blinders“, vrijeme je za otvorite novo poglavlje života i priklonite se televizijskim bogovima koji su sinonim za kul kad je riječ o malim ekranima. Tek kada zaronite u ovaj svijet, shvatićete da ste ostajući po strani, godinama udaljeni od birmingemske bande, bili sami sebi najveći neprijatelji... Baš kao i Tomas Šelbi.
M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Fašista na vratima
„Peaky Blinders“ može da se pohvali paletom fantastičnih (kvazi)negativaca, od Alfija Solomonsa, preko Luke Šangrete (Edrijen Broudi), do svježe uvedenih Billy Boysa. No, u ovoj sezoni Tomas Šelbi imaće i drugog, kako se za sada čini bitno drugačijeg protivnika – jednog od onih koji skrivaju životinjske instinkte iza civilizovanog osmijeha.
Riječ je o Osvaldu Mouzliju (obećavajući Sem Klaflin), istorijskoj ličnosti, članu britanskog parlamenta koji će postati osnivač i predsjednik Britanske unije fašista. Tačnije, oličenje Hitlerove ideologije koja je progrizla put do Ostrva.
Fašista je tek kročio kroz vrata, ali već je jasno da može da zakuva opaku čorbu za Šelbijeve. Koliko god bio spreman za eksplozivne udarce i nepromišljene poteze poput onog ubistva novinara, politika je ipak teren na kojem Mouzli ima više iskustva od Tomasa. Biće uzbudljivo gledati njihova prepucavanja oblikovana britkom olovkom Stivena Najta.
