Pomoć ženama koje se bore sa neplodnošću: “Iza mene su tri neuspješne vantjelense oplodnje, kao i četiri operacije. Još uvijek nijesam došla do cilja, ali sam sigurna da ću u budućnosti uspjeti da imam dijete”, započinje svoju priču Podgoričanka, Marija Milić.
Ova hrabra fotografkinja već deset godina pokušava da bude majka. Iza nje je nimalo lak životni period, svakodnevni odlasci kod ljekara, pregledi i bezuspješni pokušaji, ali ima svoj cilj od kojeg neće odustati. Na početku ovog puta su je pogađali komentari ljudi, koji se nijesu libili da zadru u njenu intimu.
“Vrlo je neumjesno nekoga pitati “Kada će dijete”, “Radite li što” i slično. Ljudi bi trebali da budu svjesni da time osobama koje se bore sa neplodnošću ili koje sumnjaju da imaju takav problem ne daju podstrek, nego im samo stvaraju pritisak i samim tim njihov problem čine još većim”, navodi naša sagovornica.
Ona je jedna od mnogih žena koje se suočavaju sa problemom steriliteta, ali jedna od rijetkih koja je spremna da o tome progovori javno. Kao znak podrške onim ženama koje se bore sa neplodnošću, pokrenula je projekat “Vjeruj”. Na ideju je došla spontano, sređujući fotografije svoje prijateljice Nadice, koja je nakon 12 pokušaja vantjelesne oplodnje ostala trudna. Odlučila je da fotografiše žene koje su ostale trudne vantjelesnom oplodnjom i tako dokaže da je uz upornost i želju sve moguće.
“Htjela sam da svim parovima koji su se suočili sa problemom neplodnosti predočim da nijesu sami, da nas ima puno koji imamo isti problem, da ima mnogo parova koji su i nakon bezbroj neuspjelih pokušaja na kraju uspjeli da dobiju potomstvo. Nažalost, ta tema je kod nas tabu i projektom želim da zajedničkim snagama razbijemo takav odnos prema problemu. Uvijek sam o tome otvoreno pričala sa svima u svojoj okolini. Tim stavom sam mnogima pomogla, jer u tako teškim situacijama većina nas nema podršku okoline a nerijetko nailazimo i na nerazumijevanje”, objašnjava naša sagovornica.
Svaki šesti par se bori sa sterilitetom: Da je problem steriliteta čest i ozbiljan, pokazuju i zvanični podaci. Svaki šesti par u Crnoj Gori se bori sa ovim problemom, navodi načelnik odjeljenja za humanu reprodukciju cetinjske bolnice Danilo I, Željko Lazović.
“U 40% slučajeva je uzrok kod žene, u 40% kod muškarca, u 15% i kod jednog i kod drugog, dok je u nekih pet odsto nepoznatog uzroka ili takozvani idiopatski sterilitet”, ističe za naš portal Lazović.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji neplodnost je bolest reproduktivnog sistema definisana nemogućnošću postizanja kliničke trudnoće nakon 12 ili više mjeseci redovnih nezaštićenih polnih odnosa. Liječenje neplodnosti se vrši metodama medicinski potpomognute oplodnje a to su najčešće intrauterina inseminacija ili vantjelesna oplodnja, objašnjava Lazović, a dodaje da su uzroci steriliteta kod žena različiti.
“To su poremećaji ovulacije, oštećenje jajovoda, urođene anomalije materice ili prisustvo u materici nekih promjena kao što su miomi, polipi, priraslice. Zatim endometrioza, policistični sindrom jajnika, prijevremeni gubitak funkcije jajnika, gojaznost ,poremećaji u funkciji štitne žlijezde. Dodao bih i to da savremena žena zbog raznih razloga odlaže rađanje za kasniju životnu dob kada je plodnost žene smanjena, a onda i uspjeh liječenja neplodnosti manji”, kaže doktor Lazović.
Žene drugačije reaguju na problem steriliteta: Žene se sa cijelim procesom nose drugačije od muškaraca, objašnjava psihološkinja, Tijana Ignjatov.
“Kroz praksu sam primjetila da žene češće uđu u preispitivanje sopstvene sržne adekvatnosti kao bića kada se nađu u situaciji suočavanja sa sterilitetom i mislim da je to mahom transgeneracijski i kulturološki "vrući krompir" koji se prenosi kod nas. Tada im je potrebna podrška kako bi osjetile da jesu bazično i bezuslovno adekvatne, te da njihovu adekvatnost ne određuje to da li mogu ili ne mogu, da li imaju ili nemaju dijete“, objašnjava psihološkinja Ignjatov.
Ona dodaje da je ženama potrebna psihološka dozvola da traže informacije, ali i pitaju otvoreno o procedurama.
“Informacije smanjuju anksioznost. Takođe, potrebna im je pomoć da istražuju i donose odluke. Kod psihologa one pronalaze tehnike za otvoreno komuniciranje svojih emocija i potreba, dozvolu da nađu sistem podrške u koji imaju povjerenja (od tima ljekara do "pretresanja" svoje trenutne socijalne mreže tj. ljudi sa kojima je u kontaktu), dozvola da se istraže razne opcije dolaska do roditeljske uloge”, podvlači naša sagovornica.
Ignjatov ističe i da napetost, zabrinutost i tuga kod žene povodom liječenja neplodnosti može preći i na porodični, socijalni, ali i profesionalni život.
“Određene reakcije su razumljive, jer liječenje zahtjeva odvajanje najvećeg dijela raspoložive energije i fokusa, pa samim tim manje energije ostaje dostupno za druge aspekte života. Svakako treba naučiti kako onda funkcionisati i ne sabotirati različite važne aspekte i relacije u životu, a opet poštovati realitet zahtjevnosti u svakom smislu koji proces liječenja nosi”, zaključuje Ignjatov.
Od početka 2019. godine je u cetinjskoj bolnici odrađeno 207 postupaka vantjelesne oplodnje i 116 intrauterinih inseminacija. Problem neplodnosti u zemljama Evropske unije pogađa više od 25 miliona ljudi.
