NVO NOVA Centar za feminističku kulturu sa svojim saradnicima kontunirano radi na prikupljanju podataka i povećanju vidljivosti ženskog istorijskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore. Posljednja od ovih akcija pod nazivom “Žene – žudnje – prelasci: Putujući muzej žena Crne Gore”, koja je realizovana uz podršku Ministarstva kulture, uključivala je prikupljanje svjedočenja o ženskim dorpinosima istorije emancipacije žena Crne Gore putem radionioca oralne istorije i digitalne akcije “Bila jednom jedna žena”.
O ovoj akciji, misiji digitalnog Muzeja žena Crne Gore i položaju ženskog nasljeđa reazgovaramo sa Natašom Nelević, autorkom i koordinatorkom ovog projekta.
“Nedavno smo saznali da je Ministarstvo kulture dalo zeleno svijetlo da se postavi spomenik kraljici Jeleni. Mislim da ta odluka govori da na državnom nivou može biti podržano samo ono žensko nasljeđe koje je dio nacionalno-identitetskog, u ovom slučaju dinastičkog ili suverenističkog narativa”, ističe za naš portal Nelević.
ANALITIKA: Kako je nastala ideja o digitalnom „Muzej žena Crne Gore“?
NELEVIĆ: Istorija žena već je poprilično stara naučna disciplina, a ni ženski muzeji i ženska muzeologija nisu nova stvar, naročito u evropskom i američkom okruženju. Razvoj ovih disciplina logična je posljedica feminističkih nastojanja da se sagledaju mehanizmi kreiranja predstave o ženskim identitetima u simboličkom polju: pogled feministkinja morao se zaustaviti na nasljeđu jer je ono suštinski bitno u tom pogledu. Dakle, ideja da se postavi digitalni Muzej žena Crne Gore i da se ova tema pokuša uvesti u ovdašnji javni diskurs dio je toga istog procesa, s tim što se on u Crnoj Gori odvija sa zakašnjenjem i uz veoma oskudne saznajne i političke kapacitete za njegovo sprovođenje.
ANALITIKA: Na samom početku stvaranja digitalnog Muzeja žena Crne Gore naveli ste da bi to mogla biti dobra prilika da “oljudimo” svoj istorijsko-identitetski diskurs, integrišemo u njega iskustva i vrijednosti koja nam tako dramatično fale, a koja su vezana za sferu privatosti i žensko istorijsko nasljeđe. Da li ste uspjeli u početnoj namjeri?
NELEVIĆ: Čini se da nismo, svakako ne kada je riječ o politici sjećanja koja se kreira na institucionalnom nivou. Ministarstvo kulture podržava naše inicijative, ovaj projekat to potvrđuje, i to je dobro, ali nije dobro to što su ove inicijative i dalje prihvatljive jedino unutar civilnog sektora. Nedavno smo saznali da je Ministarstvo kulture dalo zeleno svijetlo da se postavi spomenik kraljici Jeleni. Mislim da ta odluka govori da na državnom nivou može biti podržano samo ono žensko nasljeđe koje je dio nacionalno-identitetskog, u ovom slučaju dinastičkog ili suverenističkog narativa. Dakle, i dalje čekamo da se na državnom nivou donese odluka o postavljenju spomenika prvim sindikalkama, radnicama, svršenim studetkinjama. Kada se to desi, znaćemo da se nešto jeste pomjerilo naprijed.
Na drugoj strani, ne smijemo da potcijenimo promjene koja su napravile organizacije kao što su NOVA, ANIMA Centra za žensko i mirovno obrazovanje ili Expeditio, kao i neke istraživačice poput Slavke Jovićević, na primjer, koja je tu nedavno završila rukopis svoje knjige nastale na temelju dugogodišnjeg istraživanja arhivske građe u Državnom arhivu Crne Gore. Postoje, dakle, određeni razlozi za zadovoljstvo, ali ovo su sve rezulatati individualnih istraživačkih inicijativa ili civilnog sektora, a ovdje je riječ o temi koja ne može biti prepuštena civilnom sektoru, zavisnosti od donacija i ličnim afinitetima.
ANALITIKA: Koliko građana/građanki se odazvalo pozivu da učestvuju u digitalnoj akciji “Bila jednom jedna žena”, to jeste u akciju prikupljanja građe o “običnim” ženama iz crnogorske prošlosti koje su dale svoje doprinose istoriji emancipacije? Da li ste zadovoljni odzivom?
NELEVIĆ: Odazivaju se uglavnom građanke, mada ima i građana. Očekivali smo da ćemo u kratkom roku dobiti veliki broj svjedočenja – sjećanja, da ćemo ih obraditi, učiniti ih dostupnim na našoj digitalnoj platformi i da ćemo, dakle, cijeli proces završiti kroz neku vrstu kampanje. Ali, stvari su tekle drugačije: ispostavilo se da je proces mnogo zahtjevniji, da je potrebno veće angažovanje istraživačica i mnogo više vremena za obradu prikupljenih sjećanja.
U svakom slučaju, umjesto da se akcija završi u avgustu, kako je bilo planirano, odlučili smo da je produžimo jer ne postoji nijedan razlog zašto prikupljanje sjećanja žena na istorijske doprinose njihovih pretkinja emancipaciji ne bi bila permanentna akcija digitalnog muzeja žena. Pokazalo se da je ova akcija dobro osmišljena, da je, da tako kažem, pronađen dobar (emotivan) način za mobilizaciju žena oko teme emancipacije i mi ćemo nastaviti dalje ovaj proces tražeći najbolje načine da uključimo što više žena i prikupimo što više podataka o istoriji emancipacije žena Crne Gore.
ANALITIKA: Da li su neke priče na Vas ostavile poseban utisak? Možete li da nam navedete neke primjere?
NELEVIĆ: Naša početna ideja bila je da krenemo od jedne veoma široke postavljene definicije pojma emancipacije koju je ponudila Ema Goldman ustvrdivši da je emancipacija “sve ono što u ženi žudi da se potvrdi, bude aktivno i dosegne svoje potpune mogućnosti”. Bilo nam je važno to proširenje pojma emancipacije da bismo mogli da demantujemo raširena uvjerenja da su crnogorske žene u prošlosti bile pasivni stubovi patrijarhata bez ikakve ideje o sopstvenom integritetu. Naravno da su politički, obrazovni, ekonomski, civilizacijski činioci uvijek određivali snagu ženskog otpora, ali mi smo danas dužni da tražimo tragove toga otpora gdje god se oni nalazili i da anegdote o ženama koje su tražile “čvrstu mušku ruku” zamijenimo jednom kompleksnom slikom u kojoj će se žene pojavljivati kao subjekti.
Najpovoljniji period za žensku emancipaciju svakako je bio period socijalizma, ali naša namjera bila je da otvorimo prostor i za druge žene koje su u nemogućim uslovima ipak nalazile načina da pređu granice zadate patrijarhatom. Zato zaista imam problem da pravim bilo kakva poređenja između različitih svjedočenja. Rekla bih da su ona sva jednako važna i uzbudljiva i da će biti najuzbudljivija onda kada ih sagledamo zajedno, to jest kada cijeli proces prikupljanja sjećanja bude okončan.
ANALITIKA: Jesu li prikupljene priče potvrda toga da su crnogorske žene u različitim uslovima ipak našle snagu i način da pruže otpor i zaštite se?
NELEVIĆ: Da, apsolutno. Moramo, opet ponavljam, uvažavati kontekste i pristupati ovom pitanju istorijski, bez namjere da vršimo nasilje nad istorijskim činjenicama, ali valjda nikoga ne treba ujeravati da su žene u Crnoj Gori, u kakvim god uslovima živjele, bile živa ljudska bića sa sopstvenim tjelesnim, moralnim i emocionalnim integritetom i da je priča o poštovanim i sa svime pomirenim ženama izmišljotina koja je odavno trebala da nestane iz naše kolektivne memorije.
ANALITIKA: Koliko priča o Muzeju žena i ideološkom propitivanju nasljeđa ima veze sa onim što nam se događa svih ovih godina na političkom planu?
NELEVIĆ: Nasljeđe je veoma važna simbolička politička poluga, iako smo skloni da to ne uviđamo ili da uviđamo samo povremeno, onda kada nam postave neki spomenik koji vrijeđa naša nacionalna, plemenska i politička osjećanja. Žensko nasljeđe, barem onako kako ga mi shvatamo, nema potencijala da učestvuje u toj vrsti nacionalno-identitetkih obračuna i zato nije zanimljivo. Teško je u tom smislu instrumentalizovati znanje o tome kako su žene ulazile u privredu u 19. vijeku ili kako su se borile za svoje reproduktivno zdravlje. To je nasljeđe koje može biti značajno samo u jednom građanskom društvu, a naše društvo nije takvo.
Dakle, kada u muzejima budemo imali prve izložbe o različitim opresijama nad ženama u prošlosti, kada bude podignut spomenik prvim obrazovanim djevojčicama, kada arhitektonska ostvarenja Kane Radević budu zaštićena ne samo zato što su važan dio modernističkog graditeljskog nasljeđa već i zato što je njihova autorka jedna žena – to će biti sigurna znak da je ovo društvo na putu da izađe iz svojih patrijarhalnih i nacionalističkih okvira. Ne mislim da će se to dogoditi u dogledno vrijeme. Živimo u zemlji u kojoj se otvara Muzej policije, dok se sjećanja na žrtve političkog terora prepuštaju civilnom sektoru i šačicama aktivista i aktivistkinja, a kotorski zator u čijem zadnjem dvorištu (Mali karaklak) su bile zatočene žene osuđene po osnovu IB Rezolucije prije njihove internacije na Goli otok/sv. Grgur pretvara se u hab za kulturne industrije. Sve to jasno govori o tome šta je ono čega želimo ili ne želimo da se sjećamo i kako se politički projektuje ova zajednica.
ANALITIKA: Imate li neke planove vezane za “Muzej žena”? Jeste li razmišljali o otvaranju muzeja koji nije samo u elektronskoj formi?
NELEVIĆ: Muzeji žena danas postoje u svijetu u različitim oblicima, to jest njihovi pravni statusi su veoma različiti, ali muzej je ozbiljna i zahtjevna institucija i sigurna sam da u ovom trenutku ne postoje kapaciteti za njeno vaninstitucionalno osnivanje i funkcionisanje. Još 2013. godine osnovana je Inicijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore i još od tada traju pregovori oko osnivanja Muzeja žena kao nacionalne institucije sa Ministarstvom kulture.
Do sada, međutim, nije nađeno odgovarajuće organizaciono rješenje. Za Muzej policije jeste, ali za Muzej žena nije uprkos podršci UNESCO-a, svim međunarodnim praksama i svim očiglednim razlozima da nam je drugačiji pogled na ulogu i mjesto žena u istoriji potreban ne samo radi zadovoljanja kulturno-političkih standarda već i radi razračuvanja sa nacionalističkim i opresivnim tumačenjem nasljeđa koje nas drži u ovakvom političkom stanju.
