Hodžić pokreće promjene u našem društvu kroz djelovanje NVO IKRE, stavljajući akcenat na žene koje žive na sjeveru naše zemlje.
ANALITIKA: Jedna od glavnih tema kojom se bavite jeste borba za prava žena. Da li je postojala neka prekretnica u Vašem životu, kada ste odlučili da se posvetite ovoj oblasti ili se ta odluka razvijala godinama i kulminirala aktivizmom?
HODŽIĆ: Uviđajući da se položaj žena, porodice, djece i drugih ranjivih grupa na dovoljno dobar način ne vide i ne rješavaju, grupa građana, koja zagovara borbu za vladavinu prava, zaštitu osnovnih ljudskih prava, cjeloživotno obrazovanje i ekonomsko osnaživanje ranjivih grupa je 2002.godine osnovala NVO IKRE Rožaje, čija sam predsjednica, a zadnje dvije godine izvršna direktorica.
Razlozi zašto djelujem u oblasti aktivizma, borbi za ljudska prava, a posebno ženska ljudska prava su mnogostruki. Prije svega, još kao mlada djevojka sam imala istančan osjećaj prema pravdi odnosno,nepravdi , nasilju, dvostrukim standardima, kojem su bile izložene žene u mom gradu i okruženju, i uvijek sam protestovala protiv takvih pojava. Prva saznanja o mogućnosti da se oko neke ideje mogu okupiti građani, imala sam iz oskudnih informacija, koje su mediji prezentovali, kao što su aktivizam žena koje su se borile protiv rata, nasilja nad ženama, kada su se formirali prvi Forumi žena, kao i organizacije žena. U toku radnog iskustva koje sam sticala radeći u svojoj privatnoj firmi, koja je osnovana 1998.godine bila sam svjedok problema kroz koje je prolazilo naše društvo. Posebno iskustvo iz oblasti nasilja nad ženama i posljedicama koje nasilje i kršenje osnovnih ljudskih prava ima na porodicu i zajednicu sam stekla radeći posao Medijatorke u bračnim i porodičnim sporovima, što me je sve podsticalo i učvršćivalo moju odluku da dam doprinos u prevenciji i zaštiti žrtava nasilja u bilo kojem obliku.
ANALITIKA: Koliko je odluka da pomažete ženama zasnovana na ličnom iskustvu, a koliko na iskustvu žena oko vas?
HODŽIĆ: Odluka da budem podrška ženama koje su žrtve fizičkog, psihičkog, seksualnog i ekonomskog i drugih oblika nasilja u partnerskom odnosu nije proistekla iz ličnog iskustva, jer živim u stabilnom braku zasnovanom na uzajamnom povjerenju i poštovanju sa mojim suprugom. Ipak, motivisana sam činjenicom da su žene, majke, sestre, prijateljice ili nepoznate žene iz mog okruženja izložene nekim od vidova nasilja, da su porodice ugrožene, i da je neophodno da kao zajednica i pojedinci, svako u skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima pokuša da da doprinos u prevenciji i podršci ženama žrtvama nasilja.
ANALITIKA: Za nešto više od mjesec dana je osmi mart, dan kada se mnogo priča o ženskim pravima i tome koliko su žene postigle do danas. A šta je sa šestim, sedmim martom i svim drugim danima? Koliko pažnje posvećujemo ženskim pravima u Crnoj Gori i da li su žene dovoljno postigle u ovoj oblasti?
HODŽIĆ: Osmi mart je dan koji svakako poštujem zbog činjenice da se radi o međunarodnom prazniku, koji je proglašen 1910.godine u Kopenhagenu, kao Dan žena. Međutim, smatram da taj dan ne treba da se obilježava poklonima, čestitkama, večerama, usiljenom ljubaznošću partnera, jer sve to treba da nam bude svakodnevnica. Osmi mart treba obilježiti organizovanjem tribina, pričom o borbi i postignućima iz oblasti ženskih ljudskih prava, problemima sa kojima se žene susreću, predlagati strategije dalje borbe, sjećati se ideja i borkinja koje su za slobodu, za ženska prava dale svoje živote , da im se divimo i da promovišemo takve vrijednosti.
Ženska prava i položaj žena je unaprijeđen, jer žene učestvuju u izvršnoj i sudskoj vlasti, politici, u lokalnim samoupravama, u kulturi, obrazovanju,prepoznatljive su u umjetnosti, što ukazuje da smo na dobrom putu, ali taj proces zahtijeva stalnu edukaciju i podizanje svijesti kako muškaraca tako i žena, jer je jednakost žena i muškaraca jedna od temeljnih vrijednosti Evropske unije.
Bez obzira na unapređenje i napredak u emancipaciji žena u Crnoj Gori, i dalje su žene isključene iz važnih društvenih zbivanja, zato ženama predstoji dalja borba i dug put, da bi se postigao prihvatljiv nivo ravnopravnosti sa muškarcima. Razlog takvog položaja žena je u neravnomjernoj raspodjeli moći u društvu, tradicionalnoj kulturi, patrijarhalnoj svijesti žena i muškaraca i ekonomskoj nerazvijenosti društva.
Dakle, uspostavljanje vladavine prava, zasnovane na jednakim šansama i mogućnostima svih građana i građanki, ne trebaju biti “moranje” zbog toga što to traži međunarodna zajednica, već potreba stabilnog društva za većim uključivanjem žena u politički i javni prostor.
Bitan doprinos poboljšanju položaja žena u Crnoj Gori, dale su liderke nevladinih organizacija koje su svojim djelovanjem, od 1990.godina, hrabro i uporno uzimale prava koja im pripadaju i bile primer mnogim ženama, trasirale put borbe za osnovna ljudska prava, na dobrobit cjelokupnog društva.
ANALITIKA: U Crnoj Gori je nezaposlenost prisutnija na sjeveru naše zemlje, nego na jugu i u centralnim predjelima. Koliko se teško zaposliti na sjeveru, a pogotovo ženama?
HODŽIĆ: Položaj građana na sjeveru Crne Gore je najblaže rečeno neprihvatljiv. Na tu činjenicu ukazuju sva istraživanja koja su javno objavljena, a problem se dodatno uvećava zbog migracije stanovništva ka jugu, centralnom dijelu države i ka zemljama zapadne Evrope, što sve doprinosi nedostatku investicija, odnosno, otvaranju novih radnih mjesta, a sve zajedno generiše visoku stopu siromaštva i nezaposlenosti. Posebno su žene u nepovoljnom položaju, one koje su starije teže dolaze do posla, a one mlađe i ljepšeg izgleda lakše. Većina žena prilikom zapošljenja ili produženja ugovora o radu dobijaju pitanja od strane poslodavca o tome da li planiranju roditeljstvo, status slobodne ili razvedene žene je poželjan prilikom zapošljavanja, što sve ukazuje na trend da su žene diskriminisane na tržištu rada u Crnoj Gori. Dakle, žene koje su najviše diskriminisane jesu starije žene, žene sa invaliditetom, Romkinje kao i žene koje imaju porodicu i malu djecu, zatim žene koje su samohrane majke i žene koje su siromašnije.
ANALITIKA: Nevladina organizacija “IKRE Rožaje” postoji već 18 godina. Šta je u fokusu djelovanja Vaše nevladine organizacije i kojim postignućima ste posebno ponosni?
HODŽIĆ: Iza nas je veliki broj različitih akcija i projekata. “Obuka i obrazovanje nezaposlenih žena-kurs knjigovodstva i nivo”, “Povratak žena na tržište rada”, “Ekonomsko osnaživanje žena” su samo neki od njih. Bili smo partneri mnogih projekata, poput “Nosilac Javnog rada-Pomoć starim licima, “Odlučno protiv nasilja nad ženama u opštini Rožaje”…. Posebno smo ponosni na projekat “Odlučno protiv nasilja nad ženama u opštini Rožaje”, koji je sproveden u partnerstvu sa Kancelarijom za podršku ženskog preduzetništva opštine Rožaje, koju je zastupala gospođa Amela Kovačević Kalender. Ovaj projekat je dio regionalnog programa: Zaustavljanje nasilja nad ženama na Zapadnom Balkanu i u Turskoj: “Primjena zakona, mijenjanje stavova”, koji je finsiran od strane EU, a sproveden od strane UN WOMEN u saradnji sa UNDP U Crnoj Gori.
ANALITIKA: Naveli ste da ste sprovodili projekat “Odlučno protiv nasilja nad ženama u opštini Rožaje”. Koliko je nasilje nad ženama prisutno u ovoj opštini i da li ste ovim projektom donekle smanjili ovu pojavu?
HODŽIĆ: Cilj ovog projekta je: Zagovaranje sprovođenja Istanbulske konvencije o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, i CEDAW konvecije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena. Aktivnosti su sprovođene kroz edukativno-promotivne kampanje, kako bi se povećala svijest lokalne javnosti o značaju zaustavljanja nasilja i diskriminacije nad ženama, a sprovedeno je i istraživanje i analiza podataka o percepciji nasilja nad ženama. Takođe su organizovani sastanci sa relevantnim institucijama, na lokalnom nivou (Osnovni sud, ODT, Uprava policije, Centar za socijalni rad,ZZZCG, Dom zdravlja, političke stranke) na kojim je istican značaj unapređenja institucionalne saradnje, sa ciljem da uspostavljanja bolje i sistemske podrške ženama žrtvama nasilja i obavezama koje je naša država preuzela potpisivanjem Istanbulske konvencije i CIDAW konvencije.
Takođe, kao važno ističem da je u sklopu ovog projekta osnovano Savjetovalište za pružanje savjetodavnih usluga za žene i djecu žrtve zlostavljanja, zanemarivanj, nasilja u porodici i eksplotacije ili kod kojih postoji opasnost da će postati žrtve, sa rokom važenja do šest godina.Postojanjem ovog servisa ćemo omogućiti da se preventivno djeluje na nasilje nad ženama i nasilje u porodici, da se isto prepozna, da se žrtve osnaže i prijave nasilje, da im se pruži adekvatna zaštita i psihološka podrška, besplatna pravna pomoć, što smatramo velikim uspjehom za našu organizaciju i zajednicu u kojoj djelujemo.
Posebna važnost ovog projekta je u tome što se u Rožajama, prvi put glasno i javno govori o problemu nasilju nad ženama i u porodici, jer je nažalost to bila tabu tema, koju smo kroz aktivnosti otvorile.
ANALITIKA: Kada je u pitanju položaj žena u Crnoj Gori, šta je ono što je po Vašem mišljenju najlošije, na čemu bi se hitno moralo raditi da se promijeni?
HODŽIĆ: Kada je u pitanju položaj žena u Crnoj Gori, koja uporno neguje patrijahat kao jedini ispravan način života, svjesna sam da se položaj žena ne može mijenjati zakonima, kaznama, kvotama, jer mjesta odlučivanja i politike zagovaranja promjena je dobro čuvani muški teren, na kojem se, kada su u pitanju žene, demokratizacija društva sporo sprovodi . Bez obzira na to, ne treba odustati, već objediniti energiju cjelokupnog društva, pojedinaca i pojedinki, pojačati žensku autonomiju i ženske političke mreže, ekonomski ojačavati i osamostaljivati žene kako bi postigli prihvatljiv stepen rodne ravnopravnosti u svim sferama života a posebno ojačati ulogu žena u donošenju odluka.
