Dešavanja proteklih sedmica u Baru, naprasna oslobađanja osumnjičenih za teška krivična djela, otkrivaju surovu istinu: neki bitni ljudi u tužilaštvu i sudstvu nemaju snage ili ne žele da se obračunaju sa kriminalnim grupama. Uzaludni su napori policije i zahtjevi ministra Konjevića, ukoliko zaista nema koordinirane i osmišljene akcije crnogorske policije, tužilaštava i sudova... Za crnogorske državne institucije, barska bitka protiv kriminala je prelomnica, ključni test koji će pokazati da li crnogorska država može biti jača od crnogorskih kriminalaca ili će građani morati da žive u strahu.
Novi obrt u slučaju Škerović: U neđelju popodne Barani Rajko i njegov sin Pavić Škerović uhapšeni su i treći put, nakon što je Vanraspravno krivično vijeće Višeg suda usvojilo žalbu Višeg državnog tužilaštva i onemogućilo da se osumnjičeni brane sa slobode. Škerovićima je određen pritvor od 30 dana i - ako ne bude nekih novih senzacionalnih preokreta - otac i sin provešće naredni mjesec u pritvornoj jedinici u Spužu.
Hapšenje, oslobađanje, hapšenje, oslobađanje... Saga o pritvaranju Škerovića traje još od popodnevnih sati 21. februara kada je Uprava policije saopštila da je u vanrednoj raciji u stanovima i poslovnim objektima porodice Škerović pronađena veća količina heroina i kokaina, po tri puške i pištolja i keša u vrijednosti nekih 200.000 eura u raznim valutama.
Izgledalo je da je crnogorska policija - tokom višednevne velike akcije nakon ubistva braće Gojačanin - konačno počela da zavodi red u tom lučkom gradu; činilo se da je država odlučna da krene u obračun sa kriminalnim grupama i da nedavna državna obećanja o obračunu sa organizovanim kriminalom ministra policije Raška Konjevića i ministra pravde Duška Markovića neće biti tek prazne riječi...
No, dešavanja u proteklih pet dana pokazala su naličje državnih institucija, tamnu stranu državne pravde i produbila sumnje da su pojedini ljudi iz tužilaštva i sudova u „specijalnim vezama“ sa ljudima koje policija odavno sumnjiči da su šefovi ili članovi kriminalnih grupa u Baru.
Kad tužilaštvo ne goni osumnjičene: Mnogo toga otkriva opis i slijed događaja u Baru tokom proteklih pet dana.
U prošli četvrtak su otac i sin Škerović, bili prvo uhapšeni tokom akcije specijalaca MUP-a, potom ih je zamjenica osnovog tužioca u Baru pustila da se brane sa slobode, da bi Više tužilaštvo iz Podgorice - istog dana uveče – naložilo novo hapšenje. U jednom danu dva kontradiktorna naloga po istom slučaju: oslobađanje pritvora po rješenju Osnovnog tužilaštva i rješenje o pritvoru Višeg tužilaštva!?
Analiza postupaka Osnovnog tužilaštva u Baru kojim rukovodi Milenko Magdelinić ukazuje da je napravljeno nekoliko propusta koji su vodili do tragikomičnih obrta, scena hapšenja i oslobađanja Rajka i Pavića Škerovića.
Naime, krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga“ potpada pod ingerenciju Višeg tužilaštva i praksa je da istragu vodi viši državni tužilac. Osnovno državno tužilaštvo u Baru je, iz nepoznatog razloga, ignorisalo uobičajenu praksu i - bez konsultacija sa Podgoricom - oslobodilo Škeroviće već prvog dana, nakon šestočasovnog zadržavanja u pritvoru. Opštinski tužioci nijesu smatrali neophodnim da osumnjičene zadrže u pritvoru iako je u stanovima i poslovnim prostorima Škerovića - osim 47 PVC kesica sa 45,7 grama kokaina i 15 PVC kesica sa 61 gramom heroina – pronađena i gomila keša i arsenal oružja!?
Istog dana reagovali su iz Podgorice i Škeroviće ponovo pritvorili. Sljedećeg dana Više državno tužilaštvo, zvaničnim dopisom od petka 22. februara, obavijestilo je kolege u Baru da „zbog ozbiljnosti situacije i akcije koje sprovode nadležni organi“ potpuno preuzimaju slučaj Škerović. Drugim riječima: uklonite se – mi nastupamo! Dopis iz Podgorice bio je prvi, jasan, dokaz da je Osnovno tužilaštvo u Baru postupilo mimo procedure.
Kad sudija ne vjeruje svojim očima: Nije tu bio kraj čudnim dešavanjima, samo su se akteri promijenili. Dva dana od prvog hapšenja Škerovića na scenu stupa izvjesni Veljko Bulatović, koji se policiji u Baru predstavlja kao momak jedne od kćerki Rajka Škerovića i bezuslovno tvrdi – sa dva dana zakašnjenja - da je sva nađena droga njegovo vlasništvo.
Drogu je, povjerio se Bulatović istražnom sudiji, privremeno sklonio po apartmanima motela „Peđa“ koji su u vlasništvu porodice Škerović i - tek kada je policija objavila informaciju i prateće fotografije - on se, eto, dosjetio da je taj tovar njegov i da su u pritvoru nevini ljudi. Da bi djelovao uvjerljivije, Bulatović je sudiji izbiflao vrstu PVC vrećica i tačno mjesto gdje ih je krio. Jedino je, nekim čudom, zaboravio da objasni: kako je mogao tako vrijedan paket držati bez obezbjeđenja u nekoj tamo apartmanskoj sobi; zbog čega mu je trebalo svih 48 sati da shvati kako mu budući tast sjedi nevin u pritvoru?
Verzija o zaboravnom dileru droge ne pije vodu čak i kod istražitelja-amatera. No, sudija za istrage Miroslav Bašović je bezrezervno povjerovao u iskaz Veljka Bulatovića. Uprkos krivičnoj prijavi i činjeničnom stanju; bez osvrtanja na arsenal oružja koji je nađen i gomilu novca nepoznatog porijekla, sudija Bašović je reagovao na „nove detalje u istrazi“ i naložio pritvor za Bulatovića, ali i ponovo oslobodio Škeroviće!
Ne postoji sličan slučaj, tokom posljednje decenije, u kojem su se osumnjičeni tako volšebno dočepali slobode iako su dokazi bili mnogobrojni, a osumnjičeni terećeni za višestruka krivična djela za koja može biti izrečena dugotrajna, višegodišnja kazna zatvora! Sudija Bašović bi tu činjenicu trebalo da zna - on je, inače, član Sudskog savjeta koji bi trebalo da kontroliše rad crnogorskih sudija!
Potreba za državnom reakcijiom: Ipak, odlukom Vanraspravnog Krivičnog vijeća Višeg suda u Podgorici - makar za izvjesno vrijeme - okončana je tužilačko-sudska farsa oko čitavog slučaja: do daljnjeg će Rajko i Pavić Škerović, baš kao i Veljko Bulatović vrijeme provoditi u pritvorskoj jedinici ZIKS-a.
No, paradoksalni obrti u slučaju Škerović, bjelodani su dokaz težine izazova pred kojim je Crna Gora: borba protiv organizovanog kriminala ne može se svesti na paradiranje specijalaca policije ili glamoruzna javna obećanja.
Dešavanja nakon monstruoznog ubistva braće Gojačanin, kao i prošlonedjeljna naprasna oslobađanja osumnjičenih za teška krivična djela, otkrivaju surovu istinu: neki bitni ljudi u tužilaštvu i sudstvu nemaju snage ili ne žele da se obračunaju sa kriminalnim grupama. Da li su pogrešne odluke bile tek slučajnost, neopreznost ili možda nešto mučnije: favorizovanje osoba koje imaju kriminalni dosije ukazuje na isprepletene veze kriminala i ljudi iz državnih institucija? Kako drugačije objasniti da je Šćepan Bujić, prošlonedjeljni ubica braće Gojačanin, svojevremeno, pušten za krivično djelo neovlašćenog posjedovanja oružja tek uz globu od 1.000 eura? Koji su motivi vodili istražnog sudiju da u slučaju Škerović naprasno oslobodi osumnjičene, vjerujući im na riječ?
Mnogo pitanja bez odgovora. Podatak da se Rajko Škerović branio partijskom pripadnošću Demokratskoj partiji socijalista, pokušavajući da hapšenje i krivične prijave prikaže kao politički obračun dijela vlasti iz druge stranke, djeluje kao prizeman pokušaj maskiranja problema velom politike. No, Škerović je tim svojim iskazom otvorio još jednu, za sada zatvorenu crnu kutiju. Braneći sebe partijskim članstvom, Škerović je indirektno upro prst optužbe u pravcu Demokratske partije socijalista. Čudno je – i zabrinjavajuće - da, dva dana nakon takve izjave, nema zvaničnog odgovora iz DPS-a.
Prelomni događaj: Organizovani kriminal - u Crnoj Gori, ali i bilo kojoj drugoj državi - može opstati samo ako ima svoje, korumpirane ili infiltrirane ljude na bitnim mjestima u policiji, tužilaštvu, sudstvu, državnoj administraciji...
Upravo zato, biće uzaludni sadašnji napori policije ukoliko se svede na demonstraciju sile: paradiranje specijalaca policije ulicama Bara možda pokazuje neku volju vrha MUP-a, ali to, dalekosežno, neće izazvati neku štetu mreži kriminalnih grupa u Baru. Baš kao što će ostati povici na vjetru javni apeli ministara Raška Konjevića ili Duška Markovića, ukoliko ne bude koordinirane i osmišljene akcije crnogorske policije, tužilaštava i sudova... Osim deklarativnih izjava, potrebna je i demonstracija političke volje za obračun sa kriminalom. Za početak, valja ustanoviti liniju komandne i službene odgovornosti za propuste u Baru: ukoliko je neko u tužilaštvu zaspao nad zakonom; ukoliko je bilo ko iz sudstva propustio da posegne za ovlašćenjima koja ima – mora snositi posljedice, mora reagovati Sudski savjet ili lično predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica.
Dakako, Crnoj Gori nije potreban tek neki instant plagijat srpske sablje: kratkoročne državne reakcije koja nije iskorijenila organizovani kriminal niti ukolonila narko klanove. Potrebno je više od toga: efikasna i nekorumpirana državna uprava koja počiva na principu odgovornosti i kažnjivosti. Zato se mora uprijeti prst u ljude iz tužilaštva ili sudstva ili policije. Koliko je tužilaca tokom posljednje decenije bilo kažnjeno ili razriješeno dužnosti zbog manjkavosti u radu staju na prste jedne ruke; koliko je sudija razriješeno - tek nekoliko, koji su platili ceh za čitavu branšu...Zato Bar mora biti prelomna tačka. Ovdje nije riječ o jednom slučaju ili jednom gradu na jugu Crne Gore. Ulog je mnogo veći i to bi valjalo svi da razumiju. Za crnogorske državne institucije, barska bitka protiv kriminala je ključni test koji će pokazati da li crnogorska država može biti jača od crnogorskih kriminalaca ili će građani morati da žive u strahu.
Izbor je jasan iako nije lak: borba protiv organizovanog kriminala mora da počne sada i ovdje i mora da se vodi sa vrha države. Ili će, u suprotnom, oni sa društvenog dna voditi državu.
Draško ĐURANOVIĆ
