Prije nego će osvojiti Zlatnog lava u Veneciji prošle godine, Odri Divan je uoči premijere, ,,L'Evenement“ (,,Happening“) prikazivala grupi muškaraca. Gotovo svako od njih je svjedočio i priznao da ih je od tog prikaza ilegalnog abortusa zabolio stomak. Rekli su joj da im je podvalila horor, a Odri je odgovarala: ,,Ne, to je realnost“.
,,Happening“ je ekranizacija autobiografskog romana Ani Erno; i bez tog saznanja ne treba ni pominjati da je sve u njemu potpuno istinito. Zato je režiserka Odri željela da njena publika ne bude prosti svjedok; već da svi oni budu Ani, u onoj mjeri u kojoj to filmska forma pruža. Kada prvi put na filmu čujete njen ubrzan dah, kad osjetite tutanj pulsa i stisak u grlu – lako je shvatiti zbog čega je Divan film reklamirala kao ,,triler intime“. A sasvim mu je prikladan i epitet ,,tjelesnog horora“! I takva je forma sama po sebi stav: čega se to tačno i konkretno, jedna moderna priča o abortusu tiče...
Podijeljen bijes
Koji mjesec prije nego je prošle godine ,,Happening“ šokirao, zanijemio, postidio i oduševio publiku u Veneciji, na drugom kraju Mediterana u Kanu, ,,Titane“ Žulije Dukurno dočekao je Zlatnu palmu. I kao da je eho i dio istog kreda tjelesnog horora: junakinja sama pokušava da dođe do ilegalnog abortusa, i to ukosnicom za kosu. Odri Divan je o filmu Dukurno rekla nešto važno: ,,Dijelimo nešto važno. Obje govorimo o bijesu koji osjećamo, zbog svega što se dešava u svijetu u vezi abortusa“.
Ako je film nepravilno, iskrivljeno (ali ipak) ogledalo realnosti, Divan ima potpuno pravo da kaže: ono što se njenoj junakinji i milionima Francuskinja dešavalo šezdesetih (i prije toga), sada ponovo postaje realnost, širom svijeta. I zato njen film otključava potpuno nove sfere užasa; recimo, ,,Blue Valentine“ (Derek Siafrens, 2010) sa dva minuta scene na stolu za abortus je nakon premijere publici djelovao stravično – a sada je u odnosu na ,,Happening“ ,,mala maca“...
Tu negdje krije se poenta: skoro svaka četvrta Amerikanka će do 45. godine imati abortus. S druge strane, samo je 169 američkih filmova, od 1913. do 2012. godine, tretiralo abortus ko bitan momenat radnje. Za milione Amerikanaca, sladunjavi ,,Dirty Dancing“ (Emil Ardolino 1987) bio je prvo filmsko, za mnoge i prvo i prvo saznanje o abortusu uopšte!
Uopšte nije čudo da su filmske priče o abortusu brojnije u godinama za nama: i prije najave američkog Vrhovnog suda da će opovrgnuti odluku čuvenog ,,Rou protiv Vejda“ slučaja iz 1973. koji je bio osnova da se na federalnom nivou abortus dozvoli kao pravo svake žene. Novom odlukom konzervativnih sudija (koje su u ,,draftu“ odluke abortus opisale kao ,,nečuven“!), vrlo izvjesno abortus će postati ilegalan u više od 20 američkih saveznih država. I eto nas ponovo u šezdesetim; i eto o čemu su snimale Odri Divan i Žulija Dukurno...
Konačno, taj osjećaj mučnine u filmskom prikazu ilegalnog abortusa je bitan. Veliki filozof Sartr pisao je da upravo u pravcu mučnine, vrtoglavice, leži sloboda; kao i saznanje da se slobodi i istini prirodno opiremo... A Odri Divan je publici filma ,,Happening“ prosto rekla: ,,Slobodno zažmurite i skrenite pogled, i to je vaše pravo i sloboda. E tu slobodu, da biraju bezbjednu, legalnu medicinsku proceduru, milioni žena koje su morale da prođu kroz ilegalni abortus, nijesu imale“... I treba li uopšte bilo što više dodati, koliko su velike filmske priče o abortusu bile i jesu važne, da sačuvaju istinu na mjestu gdje je sve manje pravde?
Surovost i sentiment
Prema mišljenju mnogih, najveća živa glumica Izabel Iper, glumi Mari Latur u ,,Story of Women“ (Klod Šabrol, 1988); njen lik zasnovan je na priči o Mari-Luiz Žiro, posljednjoj ženi koja je završila na giljotini, 1943. godine. Žiro su u okupiranoj Francuskoj vlasti osudile jer je pružala usluge ilegalnog abortusa.
Priču o domaćici koja je na kuhinjskom stolu, u svom domu i usred rata ženama prekidala trudnoće – i tako izdržavala porodicu – isporučuje vanvremenski karakteran performans Izabel Iper.
Genijalna Izabel Iper (lijevo) u Šabrolovom ,,Story of Women“ (foto: letterboxd.com)
Važna je odluka režiserske face Šabrola da u ovoj vrlo slojevitoj priči lik Mari na bilo koji način ne sentimentalizuje, kao ni ono što ona radi. Rezultat je portret žene koja pokušava samo grozničavo i u trci sa vremenom da pohvata konce svog popucalog života – taman kao i žene koje su na njenom stolu tih godina završile...
Da jedna sentimentalna, meka i topla priča takođe može funkcionisati na putu ka istoj istini, dokaz je ,,Grandma“ (Pol Vejc, 2015). Briljantna Lili Tomlin u ovoj je dramediji jedna neodoljiva baka, koja kreće na putešestvije sa kraja na kraj Los Anđelesa, da bi unuci (savršena Džulija Garner, znamo je odlično iz serija ,,Ozark“ i ,,Inventing Anna“) obezbijedila 600 dolara za abortus.
Motiv prekida trudnoće je gorivo na ovoj (opet, i opet) trci sa vremenom; u svakom momentu, međutim, u priči koja je prije svega jedno nesavršeno putovanje ka majčinstvu – abortus se tretira kao apsolutno potrebna opcija u životima mladih žena. Lili i Džulija to propovijedaju pametno, suptilno, i da, vrlo sentimentalno.
Filozofija u akciji
Velika propovjednica ženske slobode i emancipacije među filmskim autorkama bila je Anjes Varda. Jedna od ključnih figura francuskog novog talasa govorila je ,,da vjeruje da je bila feministkinja i prije nego se rodila“, kao i da ,,sebe ne doživljava kao ženu koja se bavi filmom, već kao radikalnu filmsku autorku koja je, pored toga, i žena“...
Jedna takva figura snimila je 1977. ,,One Sings, the Other Doesn't“; prelijepu odu ženskom prijateljstvu koja prati dvije žene tokom deceniju i po, počev od 1962. Epl (Valeri Meres) ima samo 17 godina, kada novoj prijateljici Suzan (Tereza Liotar), već majci dvoje djece, obezbjeđuje novac za bezbjedan abortus sa druge strane francuske granice – u Švajcarskoj. ,,Slobodna volja, to je filozofija u akciji“ – propovijeda ta mala buntovnica Epl. Deceniju kasnije, naše junakinje srešće se na protestu za legalizaciju abortusa, konačno u njihovoj Francuskoj.
Kadar iz protestnog remek djela Anjes Varde ,,One Sings, the Other Doesn't“ (foto: janusfilms.com)
Film je posložen kao inovativna melodrama sa pjesamama čije je tekstove pisala sama Varda. I depikcija je jednog dugog puta šezdesetih i sedamdesetih, na kom političke i feminističke ideje, svijest o rodnim ulogama i rušenju istih, polako sazrijevaju. Rijetko trijumfalan i katarzičan film!
Da nije bilo ovakvih priča poput Vardine, u filmskom rovu i na prvoj liniji borbe – ne bi bilo prostora da u modernom vremenu bude snimljena jedna lagana roadtrip komedija ,,Plan B“ (Natali Morales, 2021).
Sasvim šarmantan film u centru ima dvije tinejdžerke iz Južne Dakote – koje su u haotičnoj i paničnoj potrazi za pilulom za dan poslije. Sve to ,,u klinču“ sa jednim moralistom među farmaceutima, koji djevojci uskraćuje pravo na pilulu, citirajući naravno silne pravne razloge i začkoljice.
Lagana i rasterećena atmosfera samo je podloga na kojoj se ,,kao da neće“ isporučuje vrlo efektna lekcija o odrastanju.
Portret stida
,,Portrait of a Lady on Fire“ (2019) Selin Skjame nije priča o lezbo ljubavi iz 18. vijeka, već prije svega katalog svih zabrana koje je jedno društvo ženama postavilo. Njihov jedini odgovor su tajni, mali kružoci kako bi jedne druge zaštitile.
Kada mlada kućepaziteljka Sofi (Luana Bajrami) glavnim protagonistkinjama otkrije da je trudna i da dijete ne želi, njih dvije će joj pomoći – i usput produbiti osjećanja.
Film tako predstavlja viziju puta do abortusa kao manifestaciju jednog iskrenog sestrinstva, brige jedne za drugu. I da, Skjama je insistirala na tome da je i nju, u sceni same procedure abortusa, inspirisala ona ista knjiga ,,Happening“ po kojoj je rađen film Odri Divan. Zato junakinje žele da se cijeli momenat abortusa ovjekovječi na slikarskom platnu, da bi pokazale da je realan, svakodnevan, važan. Da bi ga od stida oslobodile!
Mrve stida nema na licu Imelde Staunton, u drami ,,Vera Drake“ (2004) Majka Leja. I ona je samo domaćica u kvartu radničke klase, ovog puta u Londonu pedesetih; niko od njenih bližnjih ni ne zna da je Vera ta koja ,,mladim djevojkama pomaže onda kad sebi same ne može pomoći“. Naravno, bez pare i dinara; u vrlo prkosnom portretu i uz koju kap sudske melodrame.
Prkosna Imelda Staunton kao Vera Drejk u sudnici (foto: europeanfilmawards.eu)
,,Vera Drake“ je važan film, jer prikazuje razlike u opcijama dostupnosti abortusa, koje su važile u različitim klasama, u periodu dok je procedura bila i dalje ilegalna u Britaniji... Polako gradeći tenziju, do momenta neizbježnog hapšenja i sučeljavanja u sudnici.
Sve barijere
,,Dirty Dancing“, obljavljen prije 35 godina, tek sada i na pravi način blista kao priča koja je mnogo više od blještave hemije i plesa za sjajne Džonija i Bejbi. Prije svega, tekst Elenor Bergstin je jasan, nimalo apologetski argument u korist prava na reproduktivni izbor. Sve to smješteno u ,,banalnost“ Amerike šezdesetih, dakle u period prije ,,Rou protiv Vejda“ slučaja, kada abortus još nije bio legalan na nacionalnom nivou.
Ono što znamo da se desilo sa djevojkom Peni (Sintija Rouds), kada se odluči na abortus, stalo je u riječi njene prijateljice: ,,The guy had a dirty knife and a folding table. I could hear her screaming in the hallway...“. U potpunom kontrastu i vrlo znakovito – Penina riješenost da abortira se u bilo kom momentu ne dovodi u pitanje. Ne čak ni u slučaju Bejbinih strogih, ,,zakopčanih“ roditelja, ni Bejbinog oca, ljekara koji će Peni pomoći. Tako je jedan lagodan, rasplesan film istovremeno bio i žestoka kritika svih ekonomskih i pravnih barijera, koje Peni nije mogla preći na putu do bezbjednije medicinske procedure.
Konačno, Zlatna palma Kristijana Mingiua ,,4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ (2007) je briljantna drama, jer se praktično tiče jedne trke u realnom vremenu. Rumunima je autoritarni režim Čaušeskua 1987. godinu opisivao kao ,,Zlatno doba“; u jednom takvom ,,blagostanju“, mlada djevojka Gabita (Laura Vasiliju) ne uspijeva doći ni do legalne ni do ilegalne opcije za abortus.
Beznadežna realnost u kadru rumunskog remek djela ,,4 Months, 3 Weeks and 2 Days“ (foto: twitter.com)Priču, ipak, pratimo iz perspektive njene prijateljice Otilije (sjajna Anamari Marinka), tako da se razmotava delikatan, potom i stravičan saspens... U životnom hororu u kom cimerke postaju žrtve jednog predatora, koji im nudi opciju ilegalnog abortusa.
Otilija je ta koja se usput sučeljava, oči u oči, sa svim slojevima korupcije, pohlepe, potpuno besmislene i ignorantske birokratije; usput riješena i spremna za stravične žrtve, kako bi pomogla prijateljici. I usput uči, na najsuroviji način: u kojoj mjeri su žene ranjive, spram sistema koji ih osuđuje i kontroliše. I to je lekcija o nemoći, bijesu i prkosu, koja je prijeko i iznova potrebna, u osvajanju slobode.
