Gomila parazita, potpunih političkih marginalaca, opstaje na državnim jaslama na svakim izborima kao dio širih koalicija, stalno mijenjajući dresove kako bi se udomili i nastavili da troše novac, vrijeme i zagađuju javni prostor Crne Gore.
Tako je na posljednjim izborima Pokret za promjene samostalno izašao na izbore i doživio je fijasko. Gotovo je nemoguće predvidjeti parlamentarni vijek (Gorana) Danilovića i mnogih drugih kojima je jedini politički kvalitet preživljavanje u parlamentu.
A nakon potonjih izbora mjesto udomljavanja raznih parazita, uhljeba i ambicioznog polusvijeta postala je stranka Evropa sad. To samo nagovještava dalju agoniju Crne Gore, dalje udaljavanje od svake normalnosti, pravne uređenosti, evropskih standarda i vrijednosti.
Papazjanija
Jedna slična takva politička papazjanija je prvo osakatila Ustavni sud (US), da bi ga nakon toga popunjavala sa politički, vjerski i nacionalno podobnim kadrovima, gledajući da odstrane sve profesionalce i pravosudne autoritete, mnoge čak i sa međunarodnom reputacijom.
Teško da tako formiran Ustavni sud može odgovoriti potrebama crnogorskog društva da se preispitaju sav voluntarizam, zloupotreba vlasti, kršenja Ustava i zakona u potonjih tri godine. Glavna deviza vlasti je bila da je narod željan osvete i poniženja svih bivših nosilaca vlasti.
Ustavni sud je počeo sa tanjeg kraja, jedne potpuno jasne pravne situacije za koju su znali i sami počinioci da se radi o kršenju Ustava - jednoglasno je ukinuo izmjene Zakona o predśedniku Crne Gore. Za bojati se da Ustavni sud, iz kalkulantskih razloga, neće na dnevni red staviti pitanja ocjene ustavnosti krucijalna za uspostavljenje pravnog poretka u Crnoj Gori i prakse da nije dozvoljeno kršiti Ustav i zakone Crne Gore bez posljedica.
Dužan je Ustavni sud da iznese stav da li je Skupština Crne Gore 23. novembra 2020. g. prekršila Ustav donošenjem Odluke o dopunama Poslovnika o radu Skupštine Crne Gore kojom je omogućeno učešće jedne poslanice u radu Skupštine bez ličnog prisustva, što je direktno u suprotnosti sa članom 91 Ustava, u kojem, u prvom stavu, piše: „Skupština odlučuje većinom glasova PRISUTNIH poslanika“... Ovo pitanje je od izuzetne važnosti, jer ono ima reperkusije na legalnost formiranja 42. Vlade i na legalnost i legitimnost niza zakona i odluka koje je ta vlada donosila, sa ili bez parlamenta, uključujući i izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Ustavni sud dužan je da se izjasni i o dopunama Poslovnika o radu Skupštine kojim je omogućeno glasanje bez prisustva poslanika/ca na bazi instituta vanrednog stanja, iako Crna Gora nije bila u ratnom stanju, niti u stanju neposredne ratne opasnosti, kako to predviđa Ustav u članovima 132 i 133.
Ugovor sa Crkvom Srbije
Situacija o kojoj je Ustavni sud dužan da se izjasni, saglasno svojim aktima, i bez bilo čije inicijative, je pitanje tzv. temeljnog ugovora (TU) sa Crkvom Srbije (SPC).
Razlozi za to su više nego jasni; tim ugovorom se ogromna teritorija države Crne Gore garantuje subjektu iz druge države, što direktno implicira pitanje da li je time prekršen član 3 Ustava Crne Gore, koji propisuje da je teritorija Crne Gore „jedinstvena i neotuđiva“.
Tim prije što tom ugovoru nije prethodila procedura utvrđivanja o kojoj imovini se radi, niti je sprovedena procedura u kojoj bi se nadležne institucije oglasile, posebno što ta imovina obuhvata „dobra od opšteg interesa“, kako ih definiše Zakon o državnoj imovini.
U slučaju takozvanog temeljnog ugovora, postoje mnoge kontroverze koje je pravosuđe Crne Gore, uključujući i Ustavni sud, dužno da raspetlja.
Prvo, nužno je da se utvrdi u kojem svojstvu Crkva Srbije (SPC) zaključuje temeljni ugovor sa državom Crnom Gorom kad znamo da se ne radi o međunarodnom subjektu prava, već o pravnom subjektu unutar pravnog sistema Srbije? Poređenja sa Katoličkom crkvom su neumjesna kad se zna da je Vatikan nezavisna država i subjekt međunarodnog prava. U skladu sa nedoumicom o kakvom se ugovoru radi, da li je u pitanju međunarodni ugovor i da li ugovor potpisan sa pravnim subjektom države Srbije, sa śedištem u Beogradu, može imati status međunarodnog ugovora.
Ustavni sud treba da odgovori i da li je taj ugovor morao biti potvrđen u Skupštini Crne Gore, što je predviđeno stavom 17 člana 82 Ustava Crne Gore, ukoliko se radi o međunarodnom ugovoru?
S obzirom na to da sam tekst „temeljnog ugovora“ svojim sadržajem i suprotstavljenošću pozitivnom zakonodavstvu Crne Gore predstavlja svojevrstan lex specialis, postavlja se pitanje da li je bilo nužno da se donosi u toj formi i da li je donešen po zakonitoj proceduri? Pod uslovom da se radi o međunarodnom ugovoru, znači li to da on suspenduje domaće zakone u dijelu kojim se bavi? To su sve pitanja koja Ustavni sud mora da razriješi, jer se radi o potpunom pravnom galimatijasu.
Sve to je od izuzetne važnosti s obzirom na to da tekst „temeljnog ugovora“ sadrži mnoge proizvoljne konstatacije, koje proizvode brojne pravne posljedice, a da nijesu utvrđene bilo kojom pravnom procedurom. Pitanje pravnog kontinuiteta, koji je jedino bitan za ovakvu vrstu ugovora, ne nečiji lični doživljaji, utvrđuje se na bazi pravnih činjenica. Kao što Zakon o crkvama i vjerskim organizacijama Srbije, u članu 11 priznaje pravni kontinuitet SPC od 21. maja 1836. godine (Načertanije o duhovnoj vlasti) i Zakona o SPC iz 1929, Službene novine Kraljevine Jugoslavije br. 269/1929. Država Crna Gora je dužna da utvrdi kako eparhije crkve koja ima pravni kontinuitet u Srbiji od 1936. godine mogu imati pravni kontinuitet u Crnoj Gori od XIII stoljeća, jer takvim tvrdnjama sebe svodi na pravni cirkus?
Država ne može slijediti subjektivne crkvene metafizičke veze sa srednjovjekovnim pravoslavnim crkvama i mora se držati suvih pravnih i istorijskih činjenica. Može Crkva Srbije svojatati period teokratske vladavine u Crnoj Gori, ili kako u spornom ugovoru piše „vrijeme crnogorskih mitropolita/gospodara“, ali je država Crna Gora dužna da poštuje pravne činjenice, a one govore u Službenom listu KSHS br. 121 iz 1922. godine, i već pomenutom 269 iz 1929, da sadašnja Crkva Srbije (SPC) postoji u Crnoj Gori kao pravno lice upravo od 1929, kada je dobila pravni subjektivitet kao novouspostavljena crkva na teritoriji KSHS/Jugoslavije.
Crkva koja je postojala u Crnoj Gori do 1920. bila je posebno pravno lice u Kraljevini Crnoj Gori, bez ikakve pravne veze sa Srbijom i njenom crkvom, definisano članom 40 Ustava Crne Gore iz 1905. g. i Ustavom Crnogorske pravoslavne crkve iz 1904. godine.
Vlasti Crne Gore se rugaju građanima Crne Gore i unižavaju državu Crnu Goru kada eparhijama crkve koja postoji kao pravni subjekt u Srbiji od 1836. g, a u Crnoj Gori od 1929, izdaju rješenja da imaju kontinuitet od 1220, posebno Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, koju je Sinod Crkve Srbije osnovao odlukom br. 1307, 31. maja 2001. godine.
Eksteritorijalnost
Bilo bi neophodno da Ustavni sud ocijeni da li je u skladu sa ustavnim uređenjem i karakterom Ustava Crne Gore davanje vjerskoj organizaciji iz druge države javno-pravni status, kao i status zaštićene teritorije, sličnog diplomatskim predstavništvima?
Makar da nam protumače na osnovu kojih domaćih pravnih normi ili međunarodnih povelja je to pravo dato jednoj vjerskoj organizaciji?
Ne samo da je pitanje položaja Crkve Srbije (SPC) važno kao ustavno-pravno pitanje, već i kao političko, jer se davanjem ogromnog uticaja i prostora Crkvi Srbije dovodi u pitanje politički proklamovani put Crne Gore ka Evropskoj uniji, ako se zna da je politički i vrijednosni bekgraund Crkve Srbije potpuno oportun i radikalno i agresivno suprotan evropskom putu i evropskim vrijednostima.
Episkop nikšićko-budimljanski Metodije (Ostojić) sublimirao je nedavno stavove Crkve Srbije u Sabornoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću: „U svetoj Rusiji je nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta“.
U vremenu kad se stvara nova polarizacija svijeta zbog zločinačke i mučke agresije Rusije na nezavisnu Ukrajinu, Crkva Srbije otvoreno podržava, shodno svojoj tradiciji, zločine i zločince, pokušavajući da Crnu Goru izopšti iz demokratskog i civilizovanog svijeta. Izjave mitropolita te crkve podgrijevaju mržnju prema Ukrajincima, čak ih izopštavajući iz hrišćanstva, stavljajući se tako uz Rusku crkvu, i pored toga što je Kijevska mitropolija od 5. januara 2019. godine kanonski priznata od Vaseljenske patrijaršije.
To govori njegova izjava da Ukrajinci proganjaju hrišćane, samo zato što je kanonska Kijevska mitropolija preuzela najznačajnije objekte ukrajinskog sakralnog nasljeđa, oduzevši ih od moskovske ispostave u Kijevu.
Valjda bi mitropolit Joanikije htio da Ukrajinci oplakuju svoje mrtve u crkvama koje su sakralno nasljeđe ukrajinskog naroda u kojima stoluje crkva iz države koja je izvršila agresiju na Ukrajinu i koja slavi tu agresiju?! Skromno obrazovanje Joanikija mu ne dopušta da nauči istorijske činjenice da je Kijevska lavra podignuta u XI stoljeću u Kijevskoj Rosi, u vrijeme Kijevske mitropolije i da se Moskovska eparhija nekanonski izdvojila iz Kijevske mitropolije 1448, egzistirajući skoro stoljeće i po van kanonskog reda.
Dakle, neđe onoliko koliko je njegova crkva autokefalna, jer je to postala 1879. godine. Bilo bi dobro da nam Joanikije objasni zašto se Moskovska eparhija izdvojila iz Kijevske mitropolije, formirajući Moskovsku mitropoliju, ako se radi o jednom istom narodu i ako je Kijevska lavra rusko nasljeđe?
Ukrajinci su samo vratili svoje sakralno nasljeđe svojoj autokefalnoj Kijevskoj mitropoliji, kao što se nadamo da će biti isti epilog i u Crnoj Gori i da će se stati na kraj krađi crnogorskog sakralnog nasljeđa.
Svaka sljedeća vlada, ko god da je činio, ne rješavajući ove pravne nonsense ili nastavljajući da na nepravu vodi dalje politiku, vodi Crnu Goru na stranputicu i sve dalje od civilizovanog svijeta. Ako treba to iskazati ciframa, pošto je to izgleda većini u Crnoj Gori najvažnije, ne da građani neće imati prośek plata od 1.000 eura, nego će mu i sadašnji prośek biti prošlost koje će se samo rado śećati.
