Iz škatule sjećanja izvučem uvijek jedan važan momenat u kome se moja braća i sestre, baba i ujak i prijatelji bore s visokim temperaturama, kašljem i začecima upale pluća. Majka je primila vakcinu (ona ima pravo - tako mi tog prava - iako je mlada) protiv sezonskog gripa, ali ne vjerujem da je od velike pomoći nekome sa otpornošću kartice za duvan.
- Kako si? Nije prelazilo na tebe?
- Ma kakvi, na mene samo ove ozbiljne bolesti - kaže i smije se grohotom. Smije se tako glasno i slatko da niko ne bi rekao da je u četvrtom stadijumu i da smo srećni što smo dobili još malo vremena s njom. Vrlo malo, ali tada to još nijesam znala. Nijesam se nasmijala. Kad znaš da ti je neko u kući bolestan i da mu ne možeš pomoći, osim mješavine straha i ljutnje ništa do tebe ne dopire.
Moju majku je ubilo „Možda nije ništa“.
Istina, nešto se događa, organizam reaguje, ali možda nije ništa, pomislila je.
Budi je bol noću ali umorna je, nije stala cijeli dan (poznato?) i samo je odjednom došlo vrijeme da se spava i prosto nije ni čudo da je sve boli. „Možda nije ništa“, ljutito je podviknula.
Da, dešavaju se promjene, „ovo sigurno ne bi trebalo da bude modro“, „ne sjećam se gdje sam se udarila“, to je neka tupa bol, „proći će“, kaže, „možda nije ništa“, priznala je nekome da ne bi priznala meni. Jednog dana kad je sve to postalo nepodnošljivo, kad je đavo odnio šalu, a šala nije bila uopšte duhovita, kad je shvatila da to nešto što je muči ne jenjava, naišla je na još jednu prepreku.
Moju majku je ubilo i njeno „samo da...“
Samo da se završi školska godina. Samo da se babi spusti pritisak. Samo da prođu izbori. Samo da sin upiše fakultet. Samo da se ćerka porodi. Samo da se proljepša vrijeme. Samo da skupi snage da opere kosu. Samo da prođe još jedna zima jer ko će da sjedi ispred ordinacije devet sati u perjanoj jakni.
I onda je postalo kasno, bilo je nešto, vrlo opasno i neizlječivo, i više nije bilo vremena da se preslažu prioriteti. Mi smo bili njen, a ona naš, ali u tom trenutku jedni drugima beskorisni.
Posljednji poziv s njenog broja nije bio od nje.
Crnogorke su takve – odvažne i suzdržane, uvijek daleko od sebe a okrenute drugome. Roditeljima, muževima, djeci, komšiluku. Sposobne da rade tri posla odjednom, da ispoštuju svakoga, zapamte milion obaveza, prevare satove i prazne novčanike, skupe 36 radnih u 24 sata. Imaju tri ruke, oči na potiljku, zmajsko srce u grudima. Ali iza tog srca - grudi su osjetljive.
Od napipavanja čvorića do agresivnih hemioterapija nekad su samo treptaji i nekoliko besanih noći. Dojenje nema veze s tim, iako se o tome stalno priča. Moja je majka dojila osmoro pa je otišla kao da ništa ovom svijetu nije ostavila. Čajevi i trave nemaju veze s tim, mršavljenje i fizička aktivnost nemaju veze s tim, godine (a to je i najteže od svega) nemaju veze s tim. Odlazile su mlade žene, na prvom stepeniku života i svih njegovih znakova pitanja. Genetika, nauka kaže – ima veze s tim, ali nije presudna. Jedino što može sačuvati ženu od ove opake bolesti je da pazi na sebe. Da kontroliše. Da provjerava. Da vječno sumnja i da se sa sumnjama suočava.
Tokom 2020. godine rak dojke kod žena je postao najčešće dijagnostikovani tip raka u svijetu sa oko 2,26 miliona oboljelih žena i oko 685.000 koje su svoje živote izgubile zbog ove bolesti. I u Crnoj Gori je rak dojke najčešća dijagnostikovana maligna bolest. Premotajte film i sjetite se svih žena koje su otišle tiho, većina od njih slabe da bi progovorile o mukama koje su preživljavale, od sati koji se pretvaraju u godine u depresivnim ambulantama, prosipanja crijeva svake tri sedmice nakon hemioterapije, nestašice ljekova i davanja bogatstva na one koji se ne daju na recept, preko nesnosnih bolova, do onih psiholoških opterećenja zbog toga što će im (najčešće) sitna djeca ostati bez majke. A to je samo dio opšte slike o mukama koje proživljavaju.
Mislite o tome kad god pomislite da možda nije ništa i da imate vremena.
MJESEC JE BORBE PROTIV RAKA DOJKE.
Uradite što morate, drugarice moje - stavite sebe na prvo mjesto na pola sata. Jer to niko umjesto vas neće uraditi.
