Tek u momentima kada novinske stupce ili strane portala zateknu vijesti o ubistvima ili nasilju nad ženama, na kratko nas ošamari realnost koja je mnogima svakodnevica. I, najčešće to bude kratkog daha, do prve novosti koja će da bude atraktivnija, lakša za analizu, društvu „bitnija“. O položaju žena, svakodnevnim nejednakostima, mizoginiji, stvarima koje se podrazumijevaju, a tište, bavi se i dokumentarni serijal „Ona se budi“, kreatorke Mie Bjelogrlić, a po scenariju i režiji Staše Bajac.
Kroz pet epizoda, emitovanih krajem januara na televiziji N1, svoje priče i iskustva dijelile su žene različitih doba i zanimanja – od mladih glumica Isidore Simijonović, Ive Ilinčić, Milene Radulović, pjevačice Lepe Brene, dramske spisateljice Biljane Srbljanović, aktivistkinje Dženate Agović, političarke i istoričarke Latinke Perović.
Dramska spisateljica i scenaristkinja Staša Bajac, u razgovoru za Pobjedu, govori o motivima serijala, položaju žena na Balkanu, te i patrijahalnim obrascima koji nas okružuju.
Serijal „Ona se budi“ izazvao je veliku pažnju javnosti i pozitivne kritike. Šta je ono što je Vas i Miu Bjelogrić navelo da radite ovako nešto i mislite li da ste uspjele da napravite neke pomake u društvu?
BAJAC: Pošle smo od toga da ništa slično ne postoji u formi koja odgovara na zahjteve i očekivanja mejnstrim publike, a da teme se kojima se bavimo tiču apsolutno svih. Ja ne mislim da smo mi rekle ništa suštinski novo, ili bar ne ništa o čemu se već ne piše ili ne razgovara. Međutim, tekstovi na te teme uglavnom su pisani jezikom nerazumljivim za nekog van akademskih krugova, dok se razgovori odvijaju među ženama, maltene u tajnosti. Ako smo uspjele da premjestimo mjesto razgovora, među „običan“ svijet, mislim da je to veliki pomak. Da bar kad kažemo feminizam, znamo o čemu zapravo govorimo i za šta se borimo - slobodu, ljubav i jednakost, a ne „uništavanje porodice“ ili „žene s brkovima“.
Koliko je porazno da u našim društvima, u kojima se su ženska prava zagarantovana različitim pravima i konvencijama, potrebno da se desi neki tragičan događaj da bi se sjetili koliko smo daleko od jednakosti i implementacije onog što bi trebalo da je norma?
BAJAC:Drastična razlika između onoga što stoji na papiru i realnosti koju živimo je nešto što je bilo i pokretač za ovaj serijal, a i nešto čime se opširno bavimo kroz skoro sve epizode. Mislim da je peta, koja pravi neki osvrt na istorijski kontekst dala dobar uvid u to zašto je to tako - značaj, ali i neistrajnost promjena koje su se desile tokom socijalizma, potom regresija usljed ratova devedesetih i onda ovo što živimo zadnjih dvadeset godina. Mi smo generacije koje žive u hibridu nevjerovatnih civilizacijskih pomaka starih pedeset godina koji i dalje postoje u zakonu i divljaštva onoga što je posle toga uslijedilo. Srbija je u svakom smislu zemlja suludih kontradiktornosti, a mi smo se na te sudare adaptirali. Pa onda ni ne iznenađuje da to osvijestimo kad se desi nešto što nas protrese.
Sagovornice u serijalu su žene različitih starosnih dobi i profesija. Kroz njihova iskustva i priče, stiče li uticaj društvene stagnacije kada su u pitanju problemi i predrasude sa kojima se suočavamo?
BAJAC:S jedne strane da, jer je serijal takav da raskopava sve ono što ne valja. Međutim, ja kad vidim sve njih, ja vidim neustrašive, pametne i vedre žene koje ne odustaju. Njihova pojava i način na koji promišljaju svijet mi govori da ne može društvo da nazaduje, koliko mi možemo da mu se opiremo. Isto mogu i da kažem i za autorsku ekipu iza kamere, koju čine i direktorka fotografije Milica Cimi Drinić i montažerka Olga Košarić. Činjenica da su ovaj serijal iznijele četiri mlade žene ruši sve predrasude sa kojima se filmske autorke suočavaju. To samo po sebi je napredak.
Svoje priče u serijalu dijele i glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, koje su prethodne godine javno govorile o zlostavljanju koje su trpjele. Uz njih je tada, a i danas, veliki dio javnosti. Međutim, kakva je situacija sa „običnim“ ženama koje nijesu javne ličnosti? Ima li podrške za njih i koliko je njima teško da progovore u sistemu u kom živimo?
BAJAC:Mislim da je jako teško, i da ma koliko je Mileni i Ivi bilo teško da o takvim strahotama govore pred milionima, toliko je bilo i oslobađajuće i važno. S druge strane, mislim da teme koje su pokrenute idu šire i dublje od samog progovaranja, a tiču se toga šta je sve zlostavljanje, kako ga prepoznati, razumjeti šta ti se dešava, ne osjećati sramotu… Te teme su važne i za one koji su bliski sa žrtvama, ali i za napasnike, da osjete da više ne mogu da se kriju u mraku neznanja i tuđeg stida.
Šta o nama govori drčna sloboda u kojoj se postavlja pitanje žrtvi – „šta je čekala do sada“? Koliko su u određenim situacijama žene ženama najveći neprijatelji?
BAJAC:Mene poražava nezainteresovanje sa kojim se to pitanje postavlja. Ja razumijem da se nešto ne razumije, jer kad se o stvarima ne govori, onda ne postoji ni prostor da se nejasnoće razsjasne. Ali, pitati lažno pitanje, koje zapravo ne pita ništa je licemjerno i u suštini dio tog istog nasilja - ne namećem svoje tijelo, ali namećem svoj stav, ponosnan ili ponosna na svoje neznanje. Naša epizoda koja se bavi upravo time se i zove „Zašto je ćutala“, jer smo upravo htjele da promijenimo ton kojim se pita. Evo, ako vas zanima - poslušajte. A u ženama koje u sebi nose mizoginiju i šovinizam vidim najtragičnije žrtve opresivnog sistema, jer se one zapravo kriju među nasilnicima misleći da će sebe tako zaštititi. Kao kapoi u logorima za vrijeme holokausta - mene neće, ja sam njihova.
Rastrzana među „pravilima po kojima mora da se postupa“, gdje se nalazi žena na Balkanu? Ima li ona pravo izbora?
BAJAC:Mene žene na Balkanu podsjećaju na one moderne cirkuzante koji hodaju po konopcu između dvije zgrade, samo što uz to još imaju i obje ruke pune šerpi, dječjih igračaka, telefona i drugih pinkli. Mislim da većina nas zapravo uspijeva da sve to balansira, misleći da to tako mora, jer ne znamo za drugačije. U tome naravno društvo benefituje i naravno da je prestravljeno da će neka od nas da siđe sa tog konopca i javi ovim ostalima da život može da se živi mnogo rasterećenije i lakše. Međutim, taj silazak nije lak, jer je tlo nesigurno, u silasku sve to može da ti poispada iz ruku, a gomila se dere vrati se na kanap.
Jesu su žene oguglale na različite vidove boli ili trpljenja, pa ih, u toj kolotečini i ne percipiraju kao nasilje?
BAJAC:Apsolutno. Ima onaj izraz „Živ čovjek se na sve navikne“ - istina, ali od nekih stvari bi baš mogao i da se odvikne. Takođe, to što smo ogluglale, ne znači da na nas to nema efekta. Mi stalno nalazimo načine da bol izbjegnemo, da situacije predupredimo, da ih potisnemo, sklonimo sa strane, da ih interpretiramo kao manje strašne. Ali, sve je to zapravo guranje pod tepih, a kad toliko toga naguraš, pa u jednom momentu se na nešto od toga spopleteš i razbiješ glavu. Iluzorno je misliti da nasilje može da se skloni u stranu i time učini benignim.
Koliko su žene kod nas seksualizovne i objektovizovane – od fotografija u novinama, reklama, video spotova, do žena na ulici koje jednostavno hodaju? Stvara li i norma „ljepote“ koja se konstantno plasira jednu iskrivljenu sliku doživljaja ženskog tijela i postojanja?
BAJAC:To je jedan odličan primjer tih kontradiktornosti koje sam spomenula. S jedne strane žensko tijelo - polu golišavo, popravljeno i u ordinaciji i digitalno, je svuda. Gledamo ga sa žudnjom i dok nam reklamira sladoled i dok prolazi ulicom. Međutim, ako ta ista žena, tog istog tijela, uzme tu seksualnost u svoje ruke i pokaže prstom šta ona želi, e onda je ona sumnjivog morala. Što znači da vi od žene želite da jede, vježba i dotjeruje se taman toliko da biste vi za njom balili, ali da je ona toliko izbezumljena od odbacivanja da gubi kontakt sa tim tijelom kojim se toliko bavila. Meni je lično tužno što u tom procesu stradaju senzualnost i hedonizam, koji su toliko važan dio ljudskog iskustva, bez obzira na to kako tijelo izgleda i šta o njemu drugi misle. S druge strane, kad se erotizuju muška tijela, najčešće sportista - niko o njima ne misli kao o moralno posrnulim, već snažnim i uspješnim.
Oprašta li se ženi ambicija i uspjeh?
BAJAC:U striktno poslovnom kontekstu vjerovatno i da, ali se automatski dovodi u pitanje njena nježnost, sposobnost da voli. Svaki čovjek, pa i žena je kompleksno biće, a žene na Balkanu se svode na kategorije koje ih uprošćavanju. Ona je karijeristkinja - pa to automatski nešto podrazumijeva - a zapravo ne podrazumijeva ništa. Jedna od pogubnih ideja patrijarhalnog sistema ogleda se u izmišljotini da muškarci moraju da budu finansijski superiorni, da budu stoici, često bezosjećajni i ambiciozniji od svojih partnerki. To bi značilo da žena koja je uspješna i fokusirana treba da nađe čovjeka koji je - šta? Nadčovjek? Koliko se nama priprisuju ružne osobine ako smo uspješne, toliko se na njih gleda sa nipodaštavanjem ako u nečemu omanu ili pokažu ranjivost.
Ima li kraja prstenu patrijarhata koji se u balkanskim društvima prenosi sa majke na ćerku? Možemo li da se oslobodimo tih obrazaca koji se poput genetskog koda ugrađuje u psihu?
BAJAC:To s jedne strane ima veze sa sistemom koji se perpetuira, kao i sa nečim što se zove transgeneracijska trauma, čime se psihologija, a pogotovu ovdje na Balkanu naširoko bavi. Ja sam igrom slučaja na ovom serijalu sarađivala sa ženama koje su deset godina mlađe od mene i ne prestaje da me fascinira koliko su one samosvjesnije i odvažnije od žena moje generacije. Bez rezerve se zauzimaju za sebe, beskompromisno iscrtavaju prostor oko svojih tijela i svog mišljenja. U krajnjoj liniji, Milena i Iva pripadaju baš toj generaciji. Ja u te mlade stvarno vjerujem, više nego u sebe!
Znamo li mi danas šta je feminizam i koliko se taj pojam doživljava pežorativno?
BAJAC:Mene ne prestaje da zbunjuje i zasmijava kad čujem komentare tipa - vi mrzite muškarce ili umrijećemo kao vrsta jer odbijate da rađate djecu ili vi hoćete da sve žene idu dlakave. Meni prva reakcija bude - gdje ste vi to pročitali? Onda mi bude zabavno da krenem redom: Ako nešto karakteriše žene na Balkanu to je potpuna opsesija muškarcima, zatim - Kad ste posljednji put čuli da je neka veza propala zato što je on htio dijete, a ona nije i na kraju - Nije baš toliko teško da pustiš dlake, ako ti je do toga, ne treba ti revolucija. Hoću da kažem, većina tih predrasuda je zapravo banalna, iako široko rasprostranjena. Međutim, mislim da se iza njih krije strah od promjene i strah od nepoznatog. Upravo zato smo i htjele da kroz „Ona se budi“ pokrenemo sva ta naizgled mala, svakodnenva pitanja, jer one čine naše svakodnevice.
Nejednakosti su svuda i stalno
Da li je Vama, kao ženi u profesiji, bilo teže?
BAJAC:Jeste, iako sam ja to kao prava Balkanka uvijek gurala u stranu i pravila se da nejednakost ne postoji. Naravno da ja moram da promislim šta ću da obučem pred sastanak sa starijim kolegama. Naravno da ćutiš i slušaš dok ti neko soli pamet, jer je „dobronamjeran“ i ne misli ružno kad ti kaže „lutko“. Naravno da se meni prvo ne vjeruje da umijem da napišem triler. Naravno da žena ne može da se razumije u tehnički aspekt filma na isti način kao muškarac. Naravno da će se moji partneri takmičiti sa pažnjom koju pridajem poslu. Naravno da ja posle haotičnog, napornog dana nemam izgovor da živim i hranim se neuredno, jer je to neženstveno. Možda će neko prevrnuti očima na ove primjere, ali mislim da očekujemo jednostavne odgovore na pitanja poput vaših, a nejednakosti iako su nekad ekstremne, najčešće su suptilne, skoro nevidljive, ali su svuda i tu su stalno.
