Avganistanske žene su najstariji saveznici Amerike (i svijeta) u stvaranju jačeg, sigurnijeg Avganistana. One otvaraju preduzeća, nastavljaju univerzitetske studije i rade u vladi. Oni su dio nove, tehnološki i društveno povezane generacije Avganistanki koja je život uložila u preoblikovanje svoje nacije i izgradnju budućnosti koja izgleda drugačije i svjetlije od prošlosti.
Ali sada se suočavaju sa strašnom opasnošću dok talibani postaju sve hrabriji i neopterećeniji dok se američka i NATO vojska povlače nakon skoro dvije decenije tamošnjeg prisustva na terenu. Mnogi se plaše da je ovo najgori scenario, ali ostaje mogućnosti da SAD i njihovi saveznici podrže Avganistan i njegove žene.
U proteklih deceniju i po imala sam privilegiju da upoznam i podijelim priče o Avganistankama koje se bore za to da se sazna o iskustvima njihove nacije, obrazovanje njihove djece i povezivanje zemlje sa svijetom.
Oni su dio nove, tehnološki i društveno povezane generacije Avganistanki koja je život uložila u preoblikovanje svoje nacije
Mnoge od ovih hrabrih građanki bile su djevojke i žene koje su rane godine provodile kao izbjeglice u Pakistanu i Iranu tokom talibanske vladavine njihovom zemljom devedesetih. Vraćajući se kući tokom posljednje decenije suočile su se sa gotovo svim preprekama koje su zamislive: noćnim upozorenjima na napade ako nastave da djeluju, trovanjima ako budu išle u školu, ubistvima ako budu studirale na univerzitetu, atentatima ako rade na upoznavanju javnosti sa ljudskim pravima, podmetanjem bombi i ubistvom ako budu radile kao novinarke…
Ipak, čak i suočene sa svim ovim prijetnjama, čak i dok su njihovi prijatelji ubijani zbog smjelosti da služe svojoj zemlji, one su se probijale naprijed.
Sada ne znaju šta slijedi. One rade na tome da osmisle naredne poteze - kako da nastave da doprinose svojoj naciji i podržavaju svoje porodice i kako mogu da sačuvaju svoje živote ako i kada se talibani vrate.
„Imam sestru koja je javna tužiteljka i tetku koja je sudija, moja druga sestra je u školi, tako da su sve ove žene i djevojke u mojoj porodici, uključujući onu koja je pilotkinja - sve očajne. Osjećaju kao da će svemu doći kraj i životi su im u opasnosti”, rekla mi je telefonom jedna aktivistkinja koju poznajem od 2005. godine (ne koristim njeno ime iz zabrinutosti za njenu sigurnost).
Ona nije sama. U svakom tekstu i razmeni WhatsApp poruka sa ženama u Avganistanu, prepiska uvijek uključuje nešto poput onoga što je jedan preduzetnik dijelio sa mnom sedmicu ranije: „Nigdje nije sigurno i ne znamo kako ćemo ubuduće živjeti“.
Tokom 18 godina trajanja sukoba i tri američke predsjedničke administracije, pmnoštvo međunarodnih kreatora politike nikada nije u potpunosti prestalo da vidi prava avganistanskih žena i puno učešće u društvu kao nešto što je „lijepo imati“, umjesto kao nešto što je neophodno „što moraju učiniti“. Sada moramo da vidimo u realnom vremenu šta se dešava ženama u talibanskom okruženju.
Povlačenje američke vojske koje je najavio predsjednik Džo Bajden u aprilu se nastavlja. Vazdušni prostor Kandahara sada je u rukama avganistanskih snaga. Aerodrom Bagram, koji je služio kao najveća američka baza u zemlji, biće pod kontrolom avganistanskih snaga do kraja mjeseca.
Razvojna pomoć i diplomatsko priznanje SAD, NATO-a i zemalja saveznica moraju da budu uslovljene učešćem žena u ekonomiji zemlje i pristupom obrazovanju žena i djevojaka
Svrha Amerike u Avganistanu nikada nije bila u beskrajnom američkom prisustvu, već u tome da se pomogne onima na prvoj liniji borbe protiv ekstremizma i pokušaju da izgrade zemlju koja je sigurnija, prosperitetnija i stabilnija.
Da bi ovo postalo stvarnost, evo šta se mora dogoditi dok SAD ulaze u sljedeću fazu svog angažmana sa Avganistanom. Mora biti novca, razvojne pomoći i diplomatije.
To znači puno finansiranje avganistanskih snaga bezbjednosti od strane Kongresa, tako da avganistanska vojska i dalje može da plaća svoje trupe dok nastoje da se odbrane od talibana.
Razvojna pomoć i diplomatsko priznanje SAD, NATO-a i zemalja saveznica moraju da budu uslovljene učešćem žena u ekonomiji zemlje i pristupom obrazovanju žena i djevojaka. A SAD i njihovi partneri moraju da ostanu duboko diplomatski angažovani kako bi žene bile u centru rasprave o budućnosti Avganistana, kao što je to tvrdilo nekoliko američkih senatora prošle sedmice.
Još 1996. godine, kada su talibani preplavili Kabul, ono što su najviše željeli bilo je sjedište te države u Ujedinjenim nacijama, koje nikada nijesu dobili. Diplomatija uključuje korišćenje američkih partnera i saveznika za stvaranje jedinstvenog fronta odlučnog da održi fokus na ženama i djevojkama. Američki i međunarodni saveznici moraju da iskoriste svoj uticaj i vide žene i djevojke koje se tako teško bore za budućnost svoje nacije kao svoje partnere u bezbjednosti.
Sljedeće poglavlje priče o avganistanskim ženama ne mora da bude tragično. Žene su stekle toliko prostora za sebe i politički se mobilišu, okupljaju i organizuju. Ali ako se želi da se izbjegne katarstrofa, svijet se mora angažovati, a saveznici SAD i NATO-a koji su izgubili blago i uložili novac za razvoj u državu moraju da povući ograničene poteze.
* * * * *
Autorka Gejl Zemak Lemon je viša saradnica u Savjetu za spoljnopolitičke odnose. Autorka je knjiga „Krojača iz Khair Khane“, „Ešliin rat: Neispričana priča tima žena vojnika na bojnom polju specijalnih operacija“ i „Kćerke Kobanija“
