Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici tema je koja već sedmicama plijeni pažnju javnosti u državama regije – pri čemu je u svakoj državi nametnula različite debate.
Primjera radi, u našoj je državi ključno pitanje bilo da li će vlast podržati dokument na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i biti među kosponzorima. U Srbiji je rezolucija poslužila Aleksandru Vučiću kako bi dodatno jačao nacionalni naboj, povremeno slao gotovo prijeteće poruke, uz opet neizostavne teze o nikad sumornijem momentu po državu i narod.
A u samoj Bosni i Hercegovini, pitanje Rezolucije ponajprije je uticalo na nove izlive buke i bijesa predsjednika tamošnjeg entiteta Republika Srpska Milorada Dodika. Opet se iz Banjaluke, oštrije nego ikad, zaprijetilo secesijom ili – kako će to Dodik reći – rastankom. Kako je vrijeme odmicalo, tako je čelnik RS neprekidno išao dalje sa retorikom – počelo je tvrdnjama kako se Rezolucijom jedan čitav narod želi proglasiti genocidnim, a za sad je završeno Dodikovom konstrukcijom o davanju “dvije milijarde i Potočara” Federaciji kako bi RS izašla iz BiH, te preksinoćnjim, nimalo diplomatskim osvrtom na stav premijera naše države Milojka Spajića…
No, u kojoj je mjeri Dodik zaista ozbiljan i namjeran da učini ono čime prijeti?
Da li bi to moglo uvesti BiH u ozbiljnu destabilizaciju i izazvati lančanu reakciju u regiji? Da li u samoj RS postoje političke snage koje na to pitanje gledaju drugačije u odnosu na Dodika? Da li bi ga, u slučaju da istraje, i dalje podržavao zvanični Beograd? Kakva je u čitavoj priči uloga Kremlja, u koji se predsjednik entiteta već neko vrijeme zaklinje?
I kako se u svemu tome, najzad, snalazi Crna Gora?
Dodik radi što je i uvijek radio, secesija se faktički dešava duže od godinu
To su samo neka od pitanja o kojima smo govorili sa bosansko-hercegovačkim novinarom, autorom i publicistom Draganom Bursaćem.
“Dodik radi ono što je i uvijek radio – izaziva bijes, provocira i grize taman onoliko koliko može i smije. Jer, primijetili ste, svaki put kada napravi jedan ultranacionalistički performans, sve je manje Bosne i Hercegovine, a sve je više samostalnog entiteta RS. Sa druge strane, kako to vidimo, kazna za Milorada Dodika još ne postoji. Tako da – naravno, ovo je egzaktno isticanje i stvaranje nestabilnosti i u BiH i u regiji”, tim riječima počinje Bursać opservaciju o Dodikovim skorijim nastupima.
Ipak, ne treba zanemariti to da je Dodik, zapravo, učinio sve kako bi ‘dotjerao’ vjerodostojan scenario za secesiju, o kojoj i sam kaže – “nećemo da se otcijepimo, nego da se rastanemo”.
27“Uveo je više zakona koji ga ne mogu čak ni ‘spasiti’ od toga, prema kojima je jedino što može i uraditi – secesija. Primjera radi, to je Zakon o referendumu, Zakon o amnestiji, Izborni zakon, a sve je to ljuljanje i destabilizacija Ustava BiH. I ne zaboravite – od ljeta prošle godine, entitet ima svoje paralelne sisteme vlasti. Ona faktički jeste u secesiji. Jer, secesija ne da će doći, to je proces u kojem je ona već najmanje godinu”, tvrdi Bursać.
Da nema Rezolucije – opet bi našao nešto čime bi ucjenjivao
Otud je i Rezolucija o genocidu u Srebrenici, dodaje naš sagovornik, poslužila kako bi iz Banjaluke opet bilo odgovoreno tezama o samostalnosti.
“Jer, prije ucjene Srebrenicom, bila je ucjena Izbornim zakonom, pa ucjena zakonima koje je nametnuo visoki predstavnik… Dakle, nije ovdje posrijedi negiranje genocida u Srebrenici, mada to i jeste politika entiteta RS, nego bi – i da nema Rezolucije – Dodik našao nešto drugo kako bi nastavio sa ucjenjivanjem i pritiscima”, smatra on.
Beograd će podržavati Dodika dok god to međunarodna zajednica dopušta
Ukoliko je negiranje genocida zvanična “entitetska politika”, kako ističe Bursać, onda smo ga morali priupitati i da li među opozicijom u RS postoji neko ko se protivi tome.
“To je takozvana opozicija, istinska ne postoji među srpskim nacionalnim korpusom. Postoji Dodik koji može biti sve što hoćete, pa i neočetnik, a postoje izvorni neočetnici i to je ta takozvana opozicija. Tako postoji situacija da se bira između lošeg i goreg i to je suštinski najveći problem u RS. Možemo govoriti o opoziciji koja je vezana za probosanski blok i to je normalna stvar, ali njihov izborni potencijal i snaga u RS se mjeri promilima”, poručuje Bursać.
U dosadašnjim nastupima, čelnik RS imao je zdušnu podršku zvaničnog Beograda. Vučićev je kabinet prije nekoliko dana objavio i saopštenje o njegovom razgovoru sa Dodikom u kojem su dogovarali – odlaganje ‘Vaskršnjeg sabora’ do izglasavanja rezolucije… Otud se nameće i pitanje do kada će Srbija pružati takvu potporu Dodiku.
“Beograd će ga podržavati dok god postoji prećutna podrška dijela međunarodne zajednice koja stoji iza Vučića, a koja mu govori da on to smije da radi bez bilo kakvih sankcija. Vučić će to raditi sve do onog momenta dok ne dobije direktnu informaciju da će Srbija, a preciznije njegov režim biti sankcionisan. Zato mi se čini da je pravo pitanje zašto međunarodna zajednica skrštenih ruku gleda i ka Dodiku i ka Vučiću”, ističe on.
‘Vaskršnji sabor’ je performans, Rusiji ovdje nikakva logistika ne treba – već je ima
Bursać vjeruje kako ni u Srbiji nema istinske opozicije, te da je to mogući razlog zbog čega međunarodna zajednica i dalje, kako dodaje, toleriše njegove ‘specijalne veze’ sa Dodikom.
Jedna od zajedničkih aktivnosti zvaničnog Beograda i Banjaluke već je pomenuti – ‘Vaskršnji sabor’.
“Taj sabor će biti jedan performans. Imali su oni takvih dogodovština i skupova već, nije to prvi put, ali ovog puta možda će biti kakva deklaracija kojom se negiraju genocidi ili onaj u Srebrenici, kojom se poziva na srpsko bratstvo… I od tog performansa će svako iskoristiti ono šta hoće, pri čemu je izborna godina i u BiH i u Srbiji, pa će odatle svako izvući političke poene. Međutim, mislim da neće tu biti ničega civilizacijskog, a da će mirođija u toj čorbi biti i odluke crkve Srbije”, dodaje on.
Stiče se utisak kako Dodik u posljednje vrijeme naročito voli da se predstavlja favoritom Moskve. Iako je uticaj Rusije na političke tokove u čitavoj regiji nesporno jak, a propaganda – reklo bi se – izuzetno učinkovita, nije da u Kremlju nemaju svojih ‘problema’. Prije svega, gotovo dvije i po godine vrše agresiju nad Ukrajinom. Ipak, postavlja se pitanje da li Rusija ima danas moć i da ozbiljnije destabilizuje našu regiju.
“Činjenica je da je Dodik ruski igrač i tačno je da se postavlja pitanje da li Rusija može na ‘sve strane’. Međutim, ne zaboravite ni to da se Rusija ne treba previše angažovati. Jer, rusofilsko raspoloženje u RS je takvo da ovdje svi rade kao ruski hobisti i to neko iščekivanje ruskih tenkova na Dunavu je došlo do nivoa kolektivne histerije”, kaže Bursać.
Rusija se, dodaje on, tako gotovo i ne mora izlagati troškovima vezanim za logistiku.
“To vam je kao u filmu “Balkanski špijun” – imate dobrovoljne rusofile. Oni rade na razgradnji Bosne i Hercegovine, na nekom pansrpskom ujedinjenju. Rusija ovdje praktično ima best-buy proizvod, a to je srpski nacionalizam, koji se daje za male pare, tako da oni mogu raditi šta hoće. I ne zaboravite da je mnogo mladića iz RS u Ukrajini, gdje učestvuju u borbama kao psi rata u korist Rusije i da se ponose tim. I to hipotetički može biti najveća opasnost u budućnosti, jer će ti ljudi, sa takvim naoružanjem i novcem koji donose, biti problem – najprije Bosne i Hercegovine, a bogami i čitave regije”, kaže Bursać.
Reakcija Crne Gore konfuzna
Najzad, dotakli smo se i onoga što je predstavljeno kao stav Crne Gore o Rezoluciji. Doduše, to nijesmo čuli od Vlade i njenog predsjednika Milojka Spajića, već od – njemačkih eksperata.
Oni ističu da im je Spajić kazao da će Crna Gora na GS UN podržati Rezoluciju, no da neće biti kosponzor dokumenta.
“Što se tiče tog stava, Crna Gora je, najblaže rečeno, konfuzno reagovala. Sa jedne strane imate premijerovo eksplicitno odbijanje kosponzorisanja, a sa druge je utvrđeno da će Crna Gora biti na toj civilizovanoj strani naroda i da će podržati usvajanje Rezolucije”, smatra on.
To je prema Bursaćevom mišljenju korak unazad.
“Jer dobro znamo da bi nekad u prošlosti Crna Gora bila i kosponzor ove Rezolucije. Mislim da je ovim crnogorsko rukovodstvo napravilo truli kompromis sa neosrpskim nacionalistima, odnosno da je zadovoljena strana Andrije Mandića, ali i Beograd, a da je sa druge zadovoljen taj odnos prema međunarodnoj zajednici. I vuk sit i ovce na broju, reklo bi se. Ali, nikada ti kompromisi nijesu dobri, istorija to govori, njima se pravi više štete nego koristi”, zaključuje Bursać.
