Da li je masakr na Cetinju mogao biti spriječen? Jesu li nadležne državne službe, organi i institucije učinile sve što je trebalo, što su mogle i morale da učine na prevenciji masovnog zločina?
Masovni zločini se događaju nažalost svugdje, i u najsređenijim i najnaprednijim društvima. Crna Gora nije izuzetak. Ali se ovakvi događaji analiziraju, izvlače se zaključci, uči se iz njih, uočavaju se i otklanjaju greške , čini se sve što je moguće učiniti na preventivnoj ravni.
U Crnoj Gori smo, nažalost, u skorije vrijeme imali dva indikativna zločina – jedno masovno ubistvo na Cetinju u ljeto 2022, i jesenas dvostruko ubistvo u bjelopoljskom selu Sokolac. U tim zločinima i u ovom najnovijem, počinioci su bili povratnici, intenzivni uživaoci alkohola, osobe koje su i ranije imale problema sa zakonom, i lica koja su bila registrovana kao sklona nasilju i upotrebi oružja i imaoci ilegalnog oružja, te konačno u dva od tri slučaja lica s utvrđenim i liječenim mentalnim oboljenjima.
Ovdje dolazimo do prvog seta važnih pitanja:
- Što je konkretno urađeno na Cetinju od prošlog do ovog masovnog ubistva. U tom gradu je u međuvremenu bilo nekoliko mafijaških obračuna uključujući i podmetanje bombi. U četvrtak smo čuli na konferenciji za medije Uprave policije da su, uprkos svemu tome, u gradu na dan masovnog ubistva bile tri redovne policijske patrole. A to je bio neradni dan nakon novogodišnjih praznika kada su incidenti vjerovatniji nego u uobičajenim danima.
- Ima li Crna Gora funkcionalan registar osoba sklonih nasilju, pogotovo upotrebom oružja? Ako nema zašto nema, a ako ima, što institucije čine s tim registrom?
- Znamo li ko su, gdje su i što čine osobe s kombinacijom registrovanih mentalnih oboljenja i nasilničkog ponašanja?
- Da li se organi bezbjednosti s dovoljno pažnje odnose prema osobama sklonim nasilju, pogotovo kada imaju informaciju da su te osobe bile u posjedu ilegalnog oružja?
- Što konkretno činimo u smanjenju ilegalnog arsenala? Poziv na predaju takvog oružja je dobra mjera, treba da bude stalna i adekvatno provođena, ali sama po sebi nije dovoljna.
- nDa li nadležni državni organi i institucije čine dovoljno u prepoznavanju elemenata rizika, pogotovo kada su ti elementi kombinovani, kao što je to bilo u ovim zločinima?
Ad-hok „rješenja“ umjesto osmišljenih politika
Umjesto sistemskog pristupa na smanjenju alkoholizma i sklonosti oružju i nasilju, umjesto liječenja zavisnosti i organizovanja kurseva i radionica s ciljem prevencije nasilničkog „rješavanja“ problema, umjesto osmišljenih dugotrajnih aktivnosti bezbjednosnih službi na traganju za ilegalnim oružjem, umjesto uvođenja drakonskih kazni za to krivično djelo, imali smo i prije dvije godine i jesenas, a imamo i sada, ad-hok reakcije političara.
Suština tih reakcija je da je prevashodni uzrok masakara ilegalno oružje. To naravno nije tako. Ilegalno oružje je samo jedan element, važan, ali ipak samo jedan. Uostalom, proteklih godina u Evropi i SAD najviše terorističkih akcija i masovnih ubistava nije počinjeno oružjem nego vozilima koje su teroristi zalijetali u masu.
Profil masovnog ubice
U proučavanju masovnih ubistava najdalje je otišla američka psihološkinja dr. Jillian Peterson. Sastavljala je godinama, s timom stručnjaka, detaljnu bazu podataka o svakom masovnom ubistvu u SAD u proteklih 60 godina. Iščitavali su policijske nalaze, sudske dokaze i presude, intervjuisali su rođake, prijatelje, kolege ubica…
Rezultat je profil tipičnog počinioca masovnog zločina. Muškarac, u 98% slučajeva počinioci su muškarci, sa značajnom traumom u djetinjstvu poput seksualnog ili drugog zlostavljanja, porodičnog nasilja ili samoubistva roditelja. Vremenom taj pojedinac postaje ljut, izolovan, beznadan, uz veliki samoprezir. Mnogi od njih su suicidalni i pokušaju samoubistvo prije masovne pucnjave. Kada se samoprezir okrene prema vani krivci im postaju drugi – najčešće najbliži – u porodici, na radnom mjestu, u susjedstvu, u kafani… Gotovo da nemaistraženih masovnih ubistava izvedenih bez plana ili makar ranije razrade. Počinioci proučavaju prethodne slučajeve, mnogi od njih nagovještavaju drugima što planiraju i što im se vrzma po glavi. Čak četiri petine ih na neki način najavi zločin u direktnom iskazu. To su nalazi američke sveobuhvatne istrage, to je matrica događaja, to je arhetip masovnog ubice.
Imajući to u vidu dolazimo do sljedećeg seta pitanja?
- Imamo li sistemsko, institucionalno rješenje za lica koja imaju sve predispozicije za počinjenje masovnog zločina, a koja su već imala posla s vlastima? Ima li društvo odgovor na pitanja: Što je Alija Balijagić činio kada se vratio iz zatvora? Što je to bilo u pravosuđu preče od procesuiranja do pravosnažnosti presude Acu Martinoviću za ilegalno posjedovanje oružja i eksploziva? Zašto Vuku Boriloviću nije oduzeto oružje kada je bilo utvrđeno da je riječ o osobi liječenoj od mentalne bolesti? Očito je da društvo nema adekvatno rješenje. Sva trojica su uživala potpunu slobodu. Vuk Borilović možda ne bi počinio masovni zločin da mu je oduzeto oružje i da su protiv njega pravovremeno preduzete ostale mjere propisane zakonom. Alija Balijagić moguće ne bi ubio da je postojala briga društva i adekvatna politika njegove resocijalizacije nakon izdržavanja zatvorske kazne. Moguće je da Aco Martinović ne bi učinio što je učino da je pravosuđe bilo efikasnije i da je presuda protiv njega brže dovedena do nivoa pravosnažnosti.
- Ima li Crna Gora multidisciplinarni i multi-instituconalni pristup u pronalaženju adekvatnog tretmana osoba s više predispozicija prepoznatih kao osnova za masovnu zločin?
- Čini li vlast dovoljno na stvaranju društvene klime koja radi dovoljno protiv potencijalnog masovnog ubice? Odnosno je li vlast učinila dovoljno na širenju osjećaja reda, ili su njeni potezi proširili i pojačali osjećaj nereda i beznađa?
- Misli li vlast da na način makar približan onome na koji je munjevito proizvela sajt za reklamiranje budućeg projekta Velje brdo pokrene programe društvene kohezije na suzbijanju nasilja, govora mržnje i razbijanja stereotipa, na solidarnosti i vrijednostima državnog i kulturnog identiteta i tolerancije? Ne misli.
Zatvor kao rješenje, a ne kao usputna stanica
Poučan je za razmatranje odgovora države na masovno ubistvo primjer Norveške.
U toj mirnoj zemlji je jula 2011. godine 32-ogodišnji ultradesničarski ekstremista Anders Behrin Breivik ubio 77 ljudi. Prvo je podmetnuo bombu u kombi parkiran pred sjedištem predsjednika Vlade, da bi se zatim ušetao u policijskoj uniformi u ljetnji omladinski kamp na ostrvu Utoja gdje je pobio 69-oro mladića i djevojaka. Istraga je utvrdila da je Brevik, koji je pripremao ove terorističke napade čitave dvije godine, javno govorio o namjerama te da je bilo razloga da ranije bude uhapšen. Ali nije shvatan ozbiljno. Društvo je izvuklo pouke.
Breivik jepriznao zločin. Kaznu izdržava u samici bez prava na kontakt s drugim zatvorenicima. Ali mu je dopušteno da tokom izdržavanja kazne studira političke nauke, naravno, bez prava na napuštanje zatvora.
Norveški pristup sprovođenja kazne za cilj ima promjenu prijestupničkog ponašanja pojedinca kako se on ne bi ponovo našao u zatvoru nakon izlaska na slobodu. Uprkos tome što norveški zatvori zbog komfora i liberalnog pristupa slove za „hotele za odmor“, stopa recidiva u Norveškoj opravdava ovaj rehabilitacijski pristup. Norveška ima jednu od najnižih stopa ponovljenih krivičnih djela u svijetu od samo 20% – duplo manje od većine zapadnoevropskih država, trostruko manje nego u SAD. Zatvor je u Norveškoj za ogronnu većinu počinilaca krivičnih jela rješenje, a ne usputna stanica između dva zločina.
Ali norveški sistem ima i drugu stranu. Breivik je dobio je maksimalnu kaznu od 21 godinu zatvora koja se tu ne završava. Postoji mogućnost produženja ako bi i nakon odsluženja bio formalno smatran odnosno kategorisan kao osoba koja predstavlja prijetnju društvu.
Strateški pristup i društveni konsenzus, a ne paf-paff „rješenja“
Institucije i oni koji su čelu institucija imaju prevashodnu obavezu zaštite društva, građana.
Mora se činiti sve ono što u slučaju prvog masovnog ubistva na Cetinju očito nije rađeno:
Mora se razviti rano prepoznavanje znakova upozorenja odnosno identifikacije osoba koje pokazuju znakove nasilnog ponašanja ili mentalne nestabilnosti. Za to su potrebni profesionalci u institucijama – od dna do vrha, dakle i na samom vrhu.
Mora se raditi na obrazovanju i svijesti. Ne može policajac biti na svakom mjestu, ali zajednica koja je edukovana i motivisana da prepozna sumnjive aktivnosti može pomoći u prevenciji.
Ne smije se u neznanju i panici pribjegavati neosmišljenim kratkovidim rješenjima poput angažovanja Vojske Crne Gore na poslovima od isključive nadležnosti policije kako je to učinjeno već dva puta. To je opasan presedan i to nije put.
Ni mjere oduzimanja oružja same po sebi ne donose rješenje. Uostalom, već godinama imamo masovne zločine u kojima se ne koristi oružje već vozilo.
Potrebna nam je prije svega spoznaja da je riječ o ozbiljnom društvenom izazovu i svijest da se s tim izazovom Crna Gora može uspješno nositi samo ako se na tome radi zajedno.
Ono što se od vlasti očekuje i što vlast treba da čini, pogotovo nakon ovakvih masakara, je da iskoristi podatke koje ima u različitim resorima, da osmisli njihovo ukrštanje i multidisciplinarna istraživanja s ciljem spoznaje što je to što pokreće masovne ubice? Ima li nešto što im je zajedničko? Kakvu ulogu u njihovim postupcima ima eventualna mentalna bolest? Što ih podstiče? Jesu li sljedbenici ili simpatizeri ekstremističkih politika nacionalne, vjerske ili druge mržnje? Podstiču li ih masovna ubistva na imitiranje i želju za svojih „petnaest minuta slave“?
