Ima onaj vic o tome kada hodža sudi fudbalsku utakmicu i dosudi penal, iako se faul dogodio van šesnaesterca. Iako izvođač penala nije pogodio mrežu, sudija je ipak pokazao na bijelu tačku na centru. “Ali nije pogodio mrežu”, čuli su se protesti igrača protivničke ekipe. “Nije, ali je nanijetio (namjerio) da je pogodi”, obrazložio je sudija svoju odluku.
Dakle, naravoučenije: to što stvarno namjeravamo je važno, ponekad važnije od onog što se uistinu desilo. Vlasti u Crnoj Gori, svi koji je sačinjavaju, kunu se da im je nijet (namjera) da nas što prije uvedu u porodicu evropskih naroda i da je samo pitanje trenutka kada će preskočiti tu postavljenu letvicu i da će upravo crnogorska zvijezda biti sljedeća koja će zasijati na zastavi Evropske unije.
Ipak, kako i pravni sistem, a i moralni principi kažu: bitna su djela, a ne riječi. Jer djela su ta koja svjedoče o iskrenosti nečijih namjera.
Kada to krenemo analizirati, posebno postupke određenih dijelova vlasti u Crnoj Gori, onda se objektivno mora dovesti pod sumnju iskrenost njihovog evropskog puta.
Odnos prema susjedima kao prvi test
Prvi test je svakako odnos prema susjedima, jer ako nijesmo u dobrim odnosima sa onim sa kojima graničimo, kako iko može vjerovati da sutra možemo biti pouzdana članica Evropske unije.
Samo tokom ova tri mjeseca napravljeno je toliko faula u međususjedskim odnosima da samo neko potpuno naivan može vjerovati da u njima nema namjere da se taj put što više oteža i na kraju spriječi.
Vrhunac miniranja dobrosusjedskih odnosa Crne Gore sa susjedima je svakako posjeta dvojca Mandić – Knežević Banjoj Luci i njihova otvorena podrška politici razaranja Bosne i Hercegovine koju revnosno sprovodi Milorad Dodik. Ako dobro analiziramo kompletan kontekst odnosa Crne Gore sa susjednim državama, shvatićemo da je to sistemsko udaljavanje Crne Gore od evropske budućnosti.
Odnosi sa Hrvatskom su otprilike na jednako lošem nivou kao i sa Bosnom i Hercegovinom. Dijelovi crnogorske vlasti i dalje – što iz ličnih ubjeđenja, a što zarad jeftinih političkih poena – i dalje koketiraju sa nepriznavanjem Kosova kao države. Naravno, niko ozbiljno nije u stanju da izvede takav politički potez, ali je prosto važno držati tenzije i rušiti ono što je bio rijedak kvalitet ove zemlje od 2006. godine – dobri odnosi sa susjedima.
Preoblikovanje crnogorskog društva
Jedini sa kojim ove političke strukture u vlasti održavaju dobre odnose su vlasti u Srbiji. Podrška vlastima u Beogradu, koje sve više tonu u autoritarizam, opet je dugoročno velika šteta koja se čini Crnoj Gori, jer odgovorne vlasti odnose temelje na principima i interesima, a ne na ličnim vezama. Šta kada Aleksandra Vučića zamijeni neka druga ekipa na vlasti u Beogradu? Hoće li se zadržati ista agenda kada je riječ o regiji? Hoće li neka nova vlast u Beogradu shvatiti da ekipi iz Crne Gore koja podržava Vučića više nije mjesto u Beogradu?
Sa druge strane, dešava se preoblikovanje crnogorskog društva upravo pod uticajem ovih činilaca vlasti u Crnoj Gori. Nastoji se na svakom koraku potisnuti istina o događajima iz devedesetih. Heroji tog vremena se nastoje prekriti pepelom zaborava, prošlost se nastoji falsifikovati, a falsifikat ugraditi u obrazovni i kulturni sistem.
Na ovaj način grade se dvije Crne Gore koje se ne susreću i žive paralelno – zato jer su prisiljene na to. Sve ovo je pogonsko gorivo za lomove koji će, ako ne sada, onda sa prvom krizom razoriti ovo krhko i podijeljeno društvo. Treba biti iskren i otvoreno reći: današnja Crna Gora je oštro podijeljena na dva dijametralno suprotna sistema civilizacijskih vrijednosti. Kako je i procentualno razlika između ova dva pola vrlo mala, to samo znači da je Crna Gora, nažalost, idealno društvo za sukobe po raznim osnovama i, naravno, manipulaciju njima, posebno u ekonomski izazovnim vremenima.
Zato se vraćam na početak teksta.
Vrijeme da se neke stvari raščiste
Crna Gora, u svom ovom sivilu, još ima šansu, ali je na tom putu iskreno mogu povesti samo oni koji su i srcem i razumom na tom putu.
Zato je vrijeme da se neke stvari raščiste: i kada je u pitanju vlast i njeni konstituenti, ali i kada je riječ o društvenim procesima u zemlji.
A put je veoma jednostavan: dobri odnosi sa susjedima, obračun sa kriminalom, suđenje ratnim zločincima, ali i obračun sa ratnim nasljeđem u društvu. Zato treba mnogo više hrabrosti od pameti.
I ono najvažnije: siguran sam da je, iako je u pitanju tijesna razlika, većinska Crna Gora ona koja hoće u Evropu i koja je sigurna da je to u ovim okolnostima jedini normalan put. Još samo da političari prelome, jer ipak, ključnu bitku, onu za konačnu prevagu normalnih snaga u društvu, moramo dobiti sami.
Dakle, na nama je.
