Isus Hrist je propovijedao ljubav među ljudima, davao utjehu bolesnima, pozivao na mir i bratsko okretanje drugog obraza.
Prepoznajete li u djelovanju SPC ove poruke? Ni ja isto. Zbog toga je ona samo kroz ime vjerska organizacija, a suštinski nacionalna institucija srpskog naroda. I to naddržavna, jer se njena jurisdikcija prostire na puno većem području od države Srbije.
Svaka institucija ove vrste teži da ostvari više uticaja nego što ima i tu nije ništa sporno već nekoliko vjekova, ali je takođe nesporno i civilizacijsko dostignuće po kojem je taj uticaj sveden na čisto religijskih karakter u svim razvijenim državama. Trenutna administracija SPC se ponaša kao desničarska paradržavna politička institucija koja želi da uređuje i svjetovni, a ne samo duhovni život na teritorijima na kojima djeluje.
Zbog toga je opasnost od njihovog djelovanja u Crnoj Gori tim prije veća, jer ne žele samo da se ustoliče kao duhovni arhipastiri u multikonfesionalnoj državi, već i da promijene njen karakter i vrijednosti na kojima je ona zasnovana i, što je još bitnije, vrijednosti na kojima Crna Gora jedino i može opstati.
Jer, ako naša zemlja utone u vjerske, nacionalne, etničke, regionalne, plemenske i druge atavizme, izgubiće društvenu srž i državnu supstancu i nikome neće biti dobra, a nivo frustracije zbog života u takvoj državi će najbolje među nama otjerati van granica.
Zbog toga je potrebno do kraja razlučiti što SPC proteklih godina, a zadnje dvije veoma intenzivno, radi kako bi se ovaj scenario do kraja sproveo.
Najprije se negira pravo pravoslavnim Crnogorcima na nacionalni identitet i mogućnost samostalnog državnog postojanja. Crnogorsko državno, duhovno i kulturno trajanje po tom modelu nije ništa drugo nego samo jedan od djelova sveukupnog srpskog državnog trajanja.
„Zgodno“ je što to trajanje počinje čak dva vijeka prije formiranja prve srpske države, pa su tako prisvojeni i Arhont Petar i Sv. Vladimir Dukljanski i kraljevi Mihailo i Bodin.
Takođe, uključivanjem zetskih dinastija Balšić i Crnojević, kao i petrovićevske Crne Gore srpska istorija „dobija“ dodatne vjekove državnog, ali i pravoslavnog-hrišćanskog kontinuiteta „izgubljene“ između Kosovskog boja 1389. i Prvog srpskog ustanka 1804. godine.
Da li se na mržnji prema drugome, na negiranju crnogorskog naroda, može graditi budućnost za jednu vjersku zajednicu
Tako sva crnogorska dostignuća, sve crnogorske bitke, sve knjige, sva djela, sve vladike, naše nošnje i narodni folklor, crnogorske gusle…sve što za nebo svezano nije - postaje srpsko i ničije drugo.
Zajednička, multikonfensionalna tradicija se razara agresivnim prisvajanjem, pa je tako uništena tradicija iznošenje krsta Sv. Vladimira na vrh Rumije, koju su vjekovima organizovali pripadnici sve tri vjere.
Od helikopterskog postavljanja limenog objekta na vrh te planine, ta tradicija je prekinuta i u dogledno vrijeme se neće obnoviti. Crkve sa dva oltara postaju „nemanjićke”, na ostacima crnogorskih srednjevjekovnih crkava se zidaju kič novovjerski objekti poput onog na Beškoj ili još gore u Manastiru Dajbabe.
Istovremeno se nove crkve poput onih u Mojkovcu, Rožajama i drugim sredinama grade mimo crkvenog graditeljskog nasljeđa naših krajeva. Tako gradska crkva u Mojkovcu ne liči na ama baš nijednu seosku crkvu u toj ili susjednim opštinama, te se na taj način dodatno urušava i ta vrsta arhitektonskog nasljeđa.
Pokušaji da se država izgradi na temeljima građanskog, multinacionalnog, otvorenog i evropskog društva nailaze na horski napad od strane najvećih crkvenih velikodostojnika, advokata i obične pastve, koji forsiraju isključivo pravoslavlje i “petrovićevsku Crnu Goru” kao okvir budućeg razvoja države. Što to znači za državu u kojoj se preko 22% stanovnika izjašnjavaju kao pripadnici manje brojnih naroda, ne treba puno objašnjavati.
Prisutna je i konstantna teza po kojoj je crnogorska državnost samo izvedena kategorija iz skupa raznih plemenskih zajednica. Forsiraju se teze o „Staroj Hercegovini” i „Boki koja nikad nije bila u sastavu Crne Gore”, uz preskakanje činjenice da te teritorije predstavljaju prirodni okvir državne tradicije od Duklje, preko Zete, pa do modernih vremena.
I tu dolazimo do suštine - da li se na mržnji prema drugome i drugačijem, na negiranju crnogorskog naroda, može graditi budućnost za jednu vjersku zajednicu koja pledira da uređuje budućnost ove zemlje?
Da li je za tu vjersku zajednicu antifašizam pogodan okvir za razvoj crnogorskog društva ukoliko se vrši konstantni napad na partizanski pokret i Komunističku partiju koji jesu iznijeli najveći teret borbe protiv njemačkih nacista, italijanskih fašista i domaćih saradnika raznih boja, nacionalnosti i ideologija? Jer je ta borba ujedinila narode Crne Gore - i Savu i Rifata i Ljuba i pet novskih Danica i hrabre partizanke gusinjskog kraja.
Ako je za tu zajednicu svetac okupatorski saradnik Joanikije Lipovac, koji je uvodio Pircija Birolija u Manastir, a nazdravljao njemačkom Vermahtu srećnu Novu 1944. godinu, ako je sveti Pop Maca Vukojičić koji je izvršio strahovite zločine nad civilima u Pljevljima, oba pola i svih uzrasta, ako su „sveti” brojne ubice, a mržnja se sije prema cvijetu crnogorske mladosti koja je vodila slavne bitke na Neretvi, Sutjesci, Pljevljima - onda je odgovor više nego jasan.
Ako naša zemlja utone u vjerske, nacionalne, etničke, plemenske i druge atavizme, nikome neće biti dobra
A koliko se drže propovijedi i poslanice da „nema tu ni Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškog roda ni ženskog”, nek potvrdi i broj nacionalnih Crnogoraca među klerom jer je očigledno da njih u toj vjerskoj zajednici nema, niti da se bilo koji nacionalni Crnogorac zaredio u proteklim godinama. Ta zajednica je, očigledno, isključivo jednonacionalna.
Zbog toga poruka i poziv - da se vrate izvorima religije za koju se navodno bore. Da ne mrze bližnjeg svog i ostave se svjetovnog, a vrate duhovnom. To je suština hrišćanske vjere, a svaki etnofiletizam koji se na ovaj način sprovodi je - duboko jeretički.
Građanima Crne Gore treba evropska budućnost u kojoj će imati sve slobode, uključujući i Ustavom i zakonima zagarantovane vjerske slobode. Zbog toga su i naša vjerska prava dio evropskog pravnog nasljeđa kroz primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Međutim, u članu 9 te Konvencije piše:
„Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih“.
Upravo zbog toga se nameće pitanje, da li SPC kroz nametanje vlastitog nacionalnog identiteta, antizapadnog vrijednosnog sistema, ugrožavanje vjerskih sloboda za veliki broj građana ove države ili spemnosti da ugrozi javnog poredak istinski predstavlja vjersku zajednicu koja doprinosi snaženju Crne Gore kao države.
Ili je dijelom i zbog djelovanja te vjersko-nacionalne institucije naša država danas slabija, podijeljena, posvađana, u dubokoj društvenoj, političkoj i institucionalnoj krizi?
Odgovor nek' da svako za sebe.
