,,Kad putem idu, muž prvi a žena posljednja, kad imaju jednog konja, muž jaše a žena na nogama; za trpezom on prvi, pa sjedne i ona. On o njoj kad govori pridoda: ’Da prostiš!’ i (to) samo kad govori s čoekom odvažnim ili starim od sebe.” (Valtazar Bogišić)
Ovako su, nekada, Crnogorci tražili oprost pri pomenu svoje žene. To “da prostiš”, ili “s, oproštenjem, moja žena” – zabilježeno je i kod ostalih naroda (muškaraca) na Balkanu. Takvo izvinjavanje i danas prepoznajemo u ironičnoj konverzaciji, kada “da prostiš” upotrijebimo prije nego želimo namjerno da opsujemo, ili kad se izvinimo za nešto za šta nema potrebe. Ko je, i šta tačno, trebalo da oprosti pri spominjanju žene? Kako je došlo do toga da žena asocira na sramotu i neprijatnost, toliko da se treba izviniti?
U svojoj knjizi ,,Crna Gora i Crnogorci”, Vuk Karadžić ovako objašnjava taj fenomen: ,,Mnogi misle da je ovo došlo zbog prezrivog položaja žene; ali prije će biti da se "s oproštenjem" pri slučajnom pomenu žene odnosi na ono što je namijenjeno ženi, što je njen zadatak.” Ipak, nejasno je šta je to ,,namijenjeno ženi” i koji je to ,,njen zadatak” koji nosi nelagodu. Ukoliko se misli na sposobnost žene da rađa, onda je i dalje nepoznat razlog zbog kojeg bi to bilo toliko društveno neprihvatljivo. Prije će biti da je sporan način do kojeg do začeća dolazi, pa žena djeluje kao nužno zlo, sve dok se iz nje ne izlegu zdrava, muška čeljad.
Čini se da su krivica i neprijatnost ženi namijenjene od rođenja. Tako, na primjer, Arsa Pajević navodi da ,,kad se rodi muško čedo u Crnoj Gori odjekuju brda od radosna klicanja i od cike tankih dževerdara, od vesele časti i topla čestitanja svojte i surodice sa sviju strana, što donosi darove novorođenčetu. Naprotiv zavlada neka seta u celoj porodici kad se ženskinje rodi, kao da ovo sobom donosi nesreću u kuću, tako je sva čeljad zabrinuta i obuzeta nekim lažnim stidom.” Taj ,,lažni stid” dovoljno je snažan društveni odgovor na prisustvo tek rođenog ženskog djeteta.
Poznata je priča o potčinjenom položaju žena u crnogorskom društvu u prošlosti, u kojem dominiraju kolektivizam i maskulinizam. Poznat je ambivalentni seksizam koji Crnogorke prati kroz vjekove, pa znamo da supruga nije isto što i majka, a ni sestra, prema kojima je odnos značajno drugačiji. Nije zabilježeno da se “da prostiš” koristilo pri njihovom pomenu.
Da se vratimo iz prošlosti, i pogledamo da li je pitanje ženske krivice danas drugačije. Goblen snažnog kulturološkog nesvjesnog vezemo i dalje, ono traje u nama i nepogrešivo boji naše poimanje stvarnosti, čak i kada mislimo da odlučujemo samostalno i objektivno sagledavamo svoje sudbine. Pa, za šta smo sve danas krive?
Krive smo, čim se rodimo. Zato što ne plačemo još glasnije, toliko, da zaglušimo ciku “tankijeh dževerdara” kojom predgrađa odliježu kad se rodi muško. Ili glasnije ciči muzika, svejedno.
Krive smo zato što vjerujemo da smo ravnopravne, da nam niko ne brani da budemo jednako uspješne, plaćene i poštovane kao i muškarci. Krive smo što mislimo da imamo iste uslove da napredujemo i da jednako zarađujemo. Krive smo što mislimo da je razlika između ,,muških” i ,,ženskih” poslova prevaziđena. Krive smo što dopuštamo da nam odmjeravaju bokove, broje kilograme, prošle veze. Krive smo što puštamo da se pitaju jesmo li dorasle porodici u koju treba da idemo, što našu vrijednost premjeravaju po ,,snazi” prezimena koje treba da dobijemo i tako postanemo neke druge, ,,bolje ili lošije udate”. Krive smo što nema traga od ženske solidarnosti, što ćemo biti prve da istaknemo svoju moralnu nadmoć nad drugom ženom i priključiti se raspravi o osobi koju ni ne poznajemo. Za nas, druge žene su krive jer su iz loše porodice, iz malog mjesta, loše majke. Krive smo što ćemo se truditi da budemo dovoljno duhovite, privlačne, inteligentne, samo da se dopadnemo i da nas prihvati odabrano muško društvo. Krive smo što umijemo sve bolje od drugih, što mi ,,ne bismo tako, da smo na njenom mjestu”, što sebi dajemo pravo da pričamo o tuđim životima, istovremeno se sklanjajući iza lijepog vaspitanja, kurtoaznih pitanja i lažne empatije. Krive smo što se, u sebi, poredimo sa drugim ženama, što nam izgleda da naš život i nije toliko loš, kad pogledamo druge. Krive smo što kritikujemo neuke, siromašne, i ,,građanski” se ljutimo kad neko hoće da preskoči red u banci. Krive smo za svaki lažni savjet, iza kojeg se krije potvrda sopstvene nesigurnosti, a zbog kojeg sebi izgledamo pametnije i veće mučenice kojima treba odati počast. Krive smo što ne pokazujemo nesavršenost sopstvenog života, prateći Instagram trendove savršenih majki, uspješnih poslovnih žena, dobrih prijateljica.
Razvoj svijesti na društvenim mrežama ne prati istovjetni razvoj samosvijesti. Skrivamo urođeni osjećaj odgovornosti da za sve što nije kako treba okrivimo prvo sebe, tako da spolja djeluje kao da tradicionalni arhetipovi polako blijede. Imamo pregršt pozitivnih misli kojima nas kljukaju, a suštinski smo zaglavljene u međuprostoru starih nasljeđa i stalno novih, zahtjevnijih uloga koje treba da igramo.
Krivica je samo naša, intimna stvar. Kad prestanemo da dopuštamo da nam je nameću drugi, moći ćemo da razmišljamo o stvarnoj promjeni. Kad prestanemo da tražimo oprost, samo da bi nam pripao normalan život, lišen vještačkog insistiranja na ravnopravnosti.
Do tada smo samo žene, da prostiš.
