Branko Banjević mi je ispričao priču o Savu Đorojeviću, čovjeku koga se sjeća iz rata, mom đedu. Ratovali su zajedno. Jednom prilikom, Savo je ranjen, ali nije dozvoljavao da ga previju. Sam je vadio metak, a Branko ga je upitao: „Kako to da si tako hrabar?“. Savo mu je odgovorio: „Nijesam ja hrabar, nego jurišam na metak al me on neće“.
Njemačka po zlu čuvena Sedma SS divizija „Princ Eugen“ je tog 19. maja 1943. pristigla u reon Nikšića iz pravca Bileće. Jedan njen dio je već sljedećeg dana ušao u Gornje Polje. Vojska terora je odmah pokazala svoje monstruozno umijeće – svakoga koga su zatekli kući ubili su. Djecu, žene, stare… palili su kuće, mučili ljude, poništavali život u mjeri da su drveće koje je nosilo plodove posjekli. Porušili su i mostove. Za nepuna dva dana ubili su u malom crnogorskom selu 208 ljudi, iza sebe ostavili tiho more smrti…
Ostali su neki živi, a mrtvi ljudi – domaći izdajnici koji su diviziji javljali koje su kuće partizanske.
Savo Đorojević je moj đed, koji se nije bojao metka. Kao svaki čovjek koji je već izgubio sve. Jer…
…njemački vojnici ušli su u njegovu kuću. U njoj je bila Savova žena Ljubica, njihov dvogodišnji sin Ilija i zaova Vida. SSovci su Vidu ubili odmah. Bebu su ranili na majčinim rukama. Onda su ga Ljubici oteli iz ruku, i dijete koje krvari bacili na zapaljenu slamaricu. Držali su je stegnutu da gleda kako plamen guta njenog sina… Dok je kuća gorjela u Ljubicu su pucali… i pucali…
Kuća gdje se dogodio zločin
Nikšićani nijesu zaboravili Ljubicu. Zovu je „Majka hrabrost“ i 2014. godine podnešena je Savjetu za davanje prijedloga za imena ulica i trgova Inicijativa da neka od nikšićkih ulica dobije ime Ljubice Đorojević
Ostala je živa, kao rana, takva osakaćena dopuzala je do obližnjeg potoka. Izmasakriranog tijela je u najtežim mukama tu provela šest dana. Kada su je pronašli, bila je van sebe, posljednje riječi su joj bile „moj Ilija“, nakon čega je preminula…
Savo je bio hrabar čovjek. Ponosit. Znali su to seljaci Gornjeg Polja. I tokom sukoba sa Inforbiroom, on je bio onaj koji se samoprijavio kada je čuo da su njegove drugove uhapsili i poveli na Goli otok.
Tamo je bio dvije godine. Kada se vratio, slomljenog zdravlja, uzeo je telefon u ruke da javi da se „uopšte nije promijenio“. Još neko vrijeme su ga pratili udbaši gdje god da je pošao. A i to je prestalo nakon par godina, niko ga više nije dirao.
Oženio se ponovo sa mojom babom Milkom. I ona je bila stradalnica iz Drugog svjetskog rata. Udovica čuvenog prvoborca Ilije Lješkovića koji je poginuo sa petoricom braće i ocem. Sa Ilijom je imala dvoje djece. Sa mojim đedom dvije kćeri i sina, kome su dali ime Ilija. Ipak, to ime ostalo je na papiru. Mog ujaka nikada niko tim imenom nije nazvao… Nikada.
Nikšićani nijesu zaboravili Ljubicu. Zovu je „Majka hrabrost“ i 2014. godine podnešena je Savjetu za davanje prijedloga za imena ulica i trgova Inicijativa da neka od nikšićkih ulica dobije ime Ljubice Đorojević.
Ljubici je 29. novembra 1950. posthumno dodijeljena Spomenica za vječnu uspomenu na žrtve terora fašističkih okupatora i njihovih slugu.
Ljubicu nije zaboravio ni Savo. Do kraja života je nosio njenu sliku u džepu od košulje. Moja baba, rijetko plemenita duša, prije nego je đed sahranjen, sliku Ljubice je stavila na njegove grudi. Da je odnese sa sobom…
Slobodu koju današ trošimo, platili su mnogi.
