"Želim da me se shvati kao jazz-pjesnika koji izvodi svoj dugi blues i improvizuje u nedjeljno poslijepodne."
Džek Keruak je u nekoliko navrata, na poziv Vilijama Barousa odlazio u Meksiko Siti, koji se pokazao veoma inspirativnim za njegovo stvaralaštvo, uprkos životu ispunjenom alkoholom i drogama. U vrijeme boravka 1957. godine, napisao je roman "Tristessa" i knjigu pjesama "Mexico City Blues".
"Mexico City Blues" je napisan za tri nedjelje, s potpuno primijenjenim Keruakovim postupcima "spontanog pisanja" i "senzornih meditacija", koje je sam ovako opisao: "Stari Bil Gejnes (Garver) stanovao je u prizemlju. Ja sam svakoga dana silazio k njemu s marihuanom i bilježnicom. On bi bio na opijumu. Opijum sam morao da nabavljam iz "slamova" preko Tristese. Ona je bila naša veza. Bil sjedi u fotelji odjeven u purpurnu pidžamu, mrmlja nešto o minojskoj civilizaciji i iskopavanjima, ja sjedim na njegovom krevetu i pišem pjesme. A za to vrijeme ulijeću neke njegove riječi. Kao u 52. korusu. Poslijepodnevna dokolica. On je govorio jako polako, pa sam mogao zapisivati. Bilo mu je drago. Pokazao sam mu što sam napisao, a on je rekao 'Čovječe, pa to je dobro'."
Slobodan tok Keruakovih meditacija kreće se od uspomena na rano djetinjstvo i na bolesti (upala vena od koje je patio) do pokušaja pronalaženja egzistencijalnog smisla, u čudnoj kombinaciji hrišćanstva (sam je sebe nazivao katoličkim mistikom) i mahajana budizma.
Kao oduševljeni pobornik džeza, Keruak je izjavio Alenu Ginsbergu da se više identifikovao s džezerima kao što su Telonijus Mank, Lester Jang, Bili Halidej i drugi, a da je u sviranju Majlsa Dejvisa čuo Prustove rečenice. Knjiga završava odama Čarliju Parkeru, kao elegija koja projektuje mir u onostranom.
