Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
Šta da Vam kažem - život je jedna velika avantura, ako svakog dana otkrijete nešto novo… Zvuči kao opšte mjesto, ali nije. Turobne i čemerne stvari nam se dešavaju, što lokalno, što globalno, sve nas to pogađa, pa ajde da pobjegnemo od ovog jada i okrenemo se trivijama. Što da ne!? Da spašavamo zdravu pamet.
Da pređem na stvar. Obretem se ja juče, na čuvenom šestom spratu betonskog zdanja, poznatijeg kao zgrada RTCG. Iako me zbir godina koje sam provela u ovoj kući već svrstava u kategoriju „televizijskih metuzalema“, pa bi bilo logično da me ništa ne može iznenaditi, ipak ... U našem „Sivom domu“, iznenađenjima nikad kraja!
Za neinformisane, na famoznom VI-om spratu stoluje „cvijet“ ove Kuće. Dođe mu kao nekakvo Dedinje zgrade, tamo ste, po kriteriju „cvjetnosti“, računam, i Vi.
Čitateljstva radi (neko nam očito hakuje mejlove, pa se ova pisma odmah pojave na izvjesnim portalima), da opišem šta prvo ugledamo kad ugazimo u predvorje sprata gdje je smješten kancelarijski penthaus našeg Generalnog. Dakle, dolje crveni tepih, gore blještavo svjetlo,naprijed tabla na kojoj piše RTCG, sa strana gomile plastičnih bršljena i lijana!
Svega ima, a, opet, odmah osjetiš da fali nešto tako pristajuće takvom ambijentu, zapravo - više okolišu. Svako ko asocijativno razmišlja, kad ugleda taj prizor, postavi sebi pitanje - đe je Tarzan?
Čekajući da se Tarzan pojavi ili barem glasne na svoj karakterističan način, nabasah na „rezultate“ modernizacije Javnog servisa. Nabasah na takozvani „digitalizovani mokri čvor“ vsa pratećim sadržajima! Kojih nema na nižim spratovima! Dakle, digitalizacijom pokriveni mokri čvorovi namijenjeni su isključivo nosiocima najviših funkcija i vaskolikog prosperiteta, informatički osviješćenim i bogougodnim. Ukratko– Savjetu i menadžmentu.
E, sad… Imam dilemu. Vi i ja se razlikujemo po nekim suštinskim pitanjima – ja sam sklona da vjerujem da ima života i prije funkcije. A Vama je čini mi se bliže stanovište da život počinje položajem i nastavlja pošto umremo. Kad je već tako, a tako je – zašto onda Vi, po definiciji bi trebalo da ste gadljivi na slične trivijalnosti. Šta će Vama pristup „digitalnom mokrom čvoru“, o čijem postojanju smrtnici sa spratova ispod, među kojima sam i ja, pojma nemaju?
Iako bi se dalo argumentovati Vaše pravo na taj iskorak u olakšanju života u zgradi. Koliko samo neprospavanih noći, koliko borbe i odricanja, koliku žrtvu svakodnevno podnosite kako bi nas prosvijetlili, učinili objektivnijim i narodu prihvatljivijim! U tom svjetlu, digitalni mokri čvor, sa pratećim sadržajima, najmanje je na šta imate pravo.
A mi sa donjih spratova, kakvi smo, i kliker bi pokvarili. Sve bismo sprčkali i đavolisali prije nego što kažeš digitalizacija ili Keks (plazma).
E, sad kopkaju me ti prateći sadržaji. Šta li tu sve ima? Šta se krije iza vrata, za čije je otvaranje potrebna šifra. Da pojasnimo - u digitalni sanitarni čvor ne ulazi se, što bi rekli stari Crnogorci, bez pasworda!
Evo šta me još zanima.
*Da li svi korisnici digitalnog sanitarnog čvora imaju personalne šifre ili postoji jedinstvena?
*Đe su šifre i da li su sigurne?
*Šta radite, ako kojim slučajem zaboravite, takozvani „sanitarni kod“?
*Da li su kolege spremne, u slučaju kakve vanredne situacije, da Vam ustupe password?
*Ko je čuvar softvera „digitalnog mokrog čvora“?
* Da li ste, kad ste govorili o „neuporedivo boljim uslovima rada u RTCG“, imali na umu ovu „sanitarnu“ pogodnost? Ograničene dostupnosti koja ne utiče na širu sliku.
* Kad ćemo da dobijemo sapun u „analognom sanitarnom čvoru“ na nižim spratovima?
I, na kraju, pitanje svih pitanja., na osnovu juče viđenoga: Šta u zgradi RTCG, sa sve kofama, četkama i kompletnom opremom za krečenje,radi politički analitičar Predrag Kalezić, direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije?! Svojim očima vidjela i iznevjerovala!
Neka Vam Bog podari mudrost i stpljenje, blagodarim.
Tanja Šuković, novinarka RTCG
