Iako vremešan, moj otac je svakodnevno obilazio svoju majku, babu Ljubicu. Ljubica je zadnju deceniju svog života gurala staru, drvenu stolicu umjesto štapa, jer je štap bio predug za njenu, od teškog života i rada, presavijenu kičmu.
Sjećam se da je bilo ljetnje veče, devedesetih godina. Mladen i ja smo otišli kod babe. Dok smo prolazili pored kuće, kroz prozor smo viđeli da na stolici (onoj koja je služila umjesto štapa ili današnje hodalice) gura śekiru. Začuđeni prizorom "śekira u sred ljeta?" požurismo.
Na slici: Ljubica Lompar, sa sinovima Perom i Neđom. Nažalost, doživjela je da isprati obojicu
Sjećam se da je bilo ljetnje veče, devedesetih godina. Mladen i ja smo otišli kod babe. Dok smo prolazili pored kuće, kroz prozor smo viđeli da na stolici (onoj koja je služila umjesto štapa ili današnje hodalice) gura śekiru. Začuđeni prizorom "śekira u sred ljeta?" požurismo.
S vrata, Mladen reče: Ljube, što će ti śekira noćas?
Baba odgovori: Zva' me sad jedan da pita jesam li majka one fukare od Mladena Lompara. Ja rekoh: jesam, a on veli da će doći da me prituče. I ja rekoh: dođi, ma ću te pričekati.
Nije niko došao babu da "prituče" ali je śekira ostala pored kreveta, da čeka...
I tada su prijetili, i tada smo čekali.
Osokoljeni J. Markušem koji je pozivao na proćerivanje iz grada, vraćali su nas iz doktora, iz škole, davali otkaze na poslovima, šikanirali...
Mi nijesmo odstupili ni makac. Drugi su se mijenjali, dolazili u saglasje sa našim stavovima, pa se kajali, odlazili, vraćali se...
Mi smo i tada bili: "fukare, separatisti, ustaše"... jer smo voljeli svoje i branili ga.
Nijesu nas slomili! Naše kičme se savijaju kao Ljubičina, pod teretom života, roditeljstva, borbe za pravdom i otadžbinom. Ne savijaju ih niti strah niti prijetnje. Nijesu tada, pa neće ni sad!
Biće vječna!
Porodica Lompar
