Na ovom mjestu je dolično da parafraziram onu ratnu poruku sa Ljubinog groba (Dok god čujete...), dakle: dok god se čuje glas žena i ženski bunt, znajte da u Crnoj Gori ima nade. Čast mi je što večeras pred vama, u neku ruku, predstavljam upravo žene Crne Gore.
Odsustvo srama
Vi znate: zahvaljujući mogućnostima koje daje demokratija, drugorazredni intelekti su stekli izvjesnu moć. Drugorazredni intelekt i moć su opasna kombinacija. Drugorazredni sve učine drugorazrednim: takva im je i etika, i poimanje pravde i slobode, i razumijevanje pojma čovjek, drugorazredna im je i estetika, odnos prema svemu i svima... na kraju – takva je i njihova čast i njihov ponos. Njihovi dometi su poražavajući. Drugorazredni nemaju zamisli i ideje, a kamoli viziju, jer prosto - to ne mogu ni da domaše. Zato se oni ustremljuju na drugorazredne ciljeve: gomilanje stanova, otimanje rijeka i obala, otimanje za smiješne titule, kojima niti su dorasli niti ih umiju opravdati; ideal im je ručak sa popovima, a sreća ispunjavanje tuđih snova... I pritom ne osjećaju ni stid, ni sram. Odsustvo srama je dokaz te drugorazrednosti.
To je krajnje uvredljivo, a znamo da to u Crnoj Gori, nažalost, nije ništa novo. I evo nas - organizovali smo se upravo zato da se, ponovo, branimo od poniženja u koje se Crna Gora gura.
Znate, meni... bolje reći - nama, Crna Gora nikada nije bila mala, ali je na Balkanu zaista tijesno. Zato smo usmjereni na Evropu, na svijet, jer da bismo opstali – i kao narod i kao država – moramo imati čvrstu vezu sa svijetom, sa civilizacijom, sa vremenom u kojem živimo.
Snažni valovi
Imali smo jednog velikog pjesnika, stari dobri Radovan Zogović, koji je pisao izuzetnu poeziju, drugorazrednima vjerovatno nepojmljivu. Među njegovim pjesmama postoji jedna sa nazivom “Povremeno zauvijek”. To jeste ljubavna pjesma, ali, i večeras je, u suštini, riječ o ljubavi. Neću je citirati, želim da vam predočim samo jednu sliku iz nje: pjesnik opisuje kako izgleda mirno more i kako se čini da tu ravnu površinu koja sija pod suncem, ništa ne može poremetiti; a onda se, iznenada, more uznemiri, podigne se val i nezaustavljivo udari o obalu. I tako to traje zauvijek. Bez valova, more ne bi bilo ništa posebno.
Ja vidim ulogu “21.maja” upravo tako: taj val što, s vemena na vrijeme, ali zauvijek udara o obalu – to smo mi. Borci protiv učmalosti, bezglasja, mrtve tišine. I naš zadatak je, da, baš kao što smo to činili tokom duge istorije, pa, recimo, uoči II svjetskog rata, zatim devedesetih ili uoči 21. maja 2006, sa daleke pučine na koju su nas drugorazredni gurnuli, sve naše brodove, sve lađe i sve “neplivače”, dovedemo na sigurnu crnogorsku obalu.
U tom smislu, želim nam nemirno more i snažne valove! Srećna nam plovidba!
