Razlog je prilično jasan – između poplave neprovjerenih objava i višestruko manjeg broja naučno potvrđenih podataka nezamislivo je očekivati da je većina ljudi mogla biti pravilno informisana, tim prije što se uvijek u nekom segmentu morao pomenuti novac – ako ne kao navodni profit, onda svakako kao trošak koji po tom osnovu imaju države.
Ako vas straši ili rastuži pomisao na to da je na bilo kojem djeliću planete neko konstatovao da je za vakcine dato previše novca znajte da ste i u za čovječanstvo najtežim vremenima sačuvali ljudskost.
Posmatrati nabavku vakcina kao čisto tržišni proces znači zanemariti značaj ljudskog života – znači mjeriti ga količinom novca koja bi umjesto na njegovo spašavanje mogla biti potrošena na nešto drugo.
Sve i kada bi takav pogled na ljudski život bio etički opravdan, stvarni problem koji postoji kod nabavke vakcina i dalje ne bi bila cijena, već njihova dostupnost i ne postoji novac koji može da ih obezbijedi onda kada proizvođači ne mogu da ponude tražene količine.
Dodatnu konfuziju u ovu priču uvela je i rasprava o patentima koji štite rezultate istraživanja o vakcinama, posebno nakon što je počelo sve učestalije da se govori o razlozima njihovog ukidanja.
Ovakva ideja i dalje pojmove vezane za tržište vakcina postavlja u ravan u kojoj se njihova cijena može smatrati najvećom preprekom zbog koje većina ljudi još ne može da bude vakcinisana, odnosno da je neophodno u što kraćem roku omogućiti što većem broju vakcinaciju bez novčane barijere.
Posmatrati nabavku vakcina kao čisto tržišni proces znači zanemariti značaj ljudskog života – znači mjeriti ga količinom novca koja bi umjesto na njegovo spašavanje mogla biti potrošena na nešto drugo
Međutim, ukidanje patenata ne bi u dovoljnoj mjeri moglo da riješi problem nedovoljne dostupnosti, ali bi moglo doprinijeti drugim procesima. Kada patenti ne bi postojali onda bi bilo koji proizvođač bilo gdje u svijetu mogao da proizvodi vakcinu protiv Covid-19.
Koliko god dobro zvučala ova ideja nju bi bilo veoma teško realizovati zbog niza drugih faktora koji usložnjavaju procedure, a najveći problem bio bi strah od mogućeg stvaranja presedana koji bi se koristio i kod drugih farmaceustkih proizvoda.
Jedan od razloga bio bi i rast nezainteresovanosti za investiranje u naučna istraživanja ukoliko se utvrdi da bi većina ulaganja bila prilično neisplativa u poređenju sa dosadašnjom praksom.
Inicijalno, ovakav pristup značio bi davanje konkurentske prednosti onim proizvođačima koji nijesu sami investirali u istraživanja kroz sve faze razvoja tokom kojih bi došli do važnih otkrića, što bi za posljedicu imalo stvaranje nelojalne konkurencije.
Međutim, u situaciji u kojoj se radi o borbi za opšte dobro, iako još nerazmotreni, načini da se adekvatno pravno regulišu ova pitanja mogli bi biti donešeni na način da se ova mogućnost ograniči samo na ovakvu vrstu lijeka, a ne na svi što se proizvodi. Koliko god vremena i podataka za takav način regulacije bilo potrebno, nesumnjivo je da bi pronalaženje i pravno i tržišno prihvatljivog rješenja bilo mnogo jednostavnije nego što je bilo pronalaženje vakcine.
Istraživanja koja su omogućila proizvodnju i upotrebu vakcine uglavnom su finansirale vlade i drugi javni subjekti, a manjim dijelom i fondacije, što znači da su troškovi koje su proizvođači imali po ovom osnovu gotovo zanemarivi u odnosu na sredstva koja su im odobrena iz drugih izvora.
Jedini proizvođač koji se, za sada, oslanja na sopstvena sredstva za potrebe istraživanja je Pfizer, neke ustupaju prava na istraživanja drugim laboratorijama, a neke na raspolaganje drigima stavljaju svoju tehnologiju.
Rezultat promjene bilo kojeg segmenta u ovom procesu bio bi vidljiv tek za nekoliko godina i zbog toga je sada korišćenje svih raspoloživih resursa od ključnog značaja kako bi se proces proizvodnje ubrzao.
Onaj detalj koji donosioci odluka o nabavci vakcine treba mnogo bolje da poznaju ne tiču se detalja vezanih za proces proizvodnje i prava intelektualne svojine zapravo je uočavanje jasne razlike između cijene i vrijednosti – razlike između materijalnog i nematerijalnog, između trajnog i bespovratnog.
