Još jedna Covid zima se nazire, ali ovaj trenutak pandemije daje nadu. Sa 87 godina, ponovo se upoznajem sa društvenim životom koji sam nekoliko mjeseci pauzirala. Odlazim u restorane, muzeje, crkve i posjećujem svoje unuke koji žive u susjednom gradu.
Uvijek sam sebe doživljavala kao osobu koja preuzima rizik i koja je optimista. Ali svakog dana dok izlazim, u glavi mi neprestano odzvanja: „Da li je ovo previše rizično za mene?“
Ali ako me sputava rizik da se razbolim od Covid-19, postoji nešto još jače što me izvlači: strah da neću maksimalno iskoristiti svoje preostalo vrijeme, svoj „jedan divlji i dragocjeni život“, kako ga je pjesnikinja Meri Oliver opisala je.
Svakog dana dok izlazim, u glavi mi neprestano odzvanja: „Da li je ovo previše rizično za mene?“
Očekivani životni vijek u mojoj dobi je još samo šest godina. Želim da provedem preostalo vrijeme putujući, da idem na zabave sa prijateljima i viđam sve svoje unuke koji žive daleko. Presrećna sam što se moja penzionerska zajednica ponovo otvorila.
U zajedničkoj trpezariji doma u kojem živim se ponovo poslužuju obroci, a ja sam se pridružila i časovima plesa i tai-čija. Želim da uživam u svemu sada. Vrijeme se ubrzava kako starite. Jedan 90-godišnji prijatelj je za to ovako rekao: „Šta imam da izgubim?“. Oni među nama u 80-im i stariji navikli smo da živimo pored smrti u neposrednoj blizini.
To ne znači da živim bez straha. Iako sam uvjerena da će me moja treća doza vakcine zaštititi, nijesam ista osoba kao prije pandemije. Osjećate se ranjivo kada vas stalno podsjećaju da su ljudi stariji od 65 godina u većem riziku da umru od Covid-19 i da se rizik povećava sa godinama.
Imam neki strah od gužve i velikih okupljanja, i nerado dodirujem druge ljude. Bol i patnja svijeta su sa mnom na način na koji nikada ranije nijesu bili, a sada sam svjesna da ono što uzimamo zdravo za gotovo može da se promijeni u trenu. Ali spremna sam da idem naprijed.
Iako su svi osjetili posljedice Covid-19, život u pandemiji za ljude u našim 80-im bio je drugačiji. Da, naš rizik da se razbolimo ili umremo od Covida bio je daleko veći. Ali bez obzira na to, uspjela sam da zadržim svoju smirenost. Ljudi mojih godina su otporni; uostalom, bili smo djeca tokom Drugog svjetskog rata.
Pošto je pandemija primorala mene i ljude mojih godina da budemo tako zaštićeni, svakodnevni život je, ironično, postao bez stresa i, za neke od nas, dosadan. U martu 2020. mom partneru i meni je rečeno da ne možemo stalno da idemo naprijed-nazad iz jednog u drugi stan u domu za stare.
U roku od nekoliko minuta smo odlučili da se on preseli kod mene. Ta ishitrena odluka značila je da smo lijepo živjeli zajedno tokom dugih mjeseci karantina, čitajući knjige i igrajući se riječima. Pisala sam na svom blogu o starenju i razgovarala sam sa svojim klijentima psihoterapije preko Zooma. Večera nam je dostavljena na vrata.
Mojoj prijateljici je njeno dvoje odrasle djece reklo da ni pod kojim uslovima ne može da napusti svoju kuću
Nije bilo isto za moju odraslu djecu ili mnoge moje klijente terapije, od kojih je većina u 40-im, 50-im i 60-im godinama. Njihov nivo stresa je bio izuzetan. Neki su preduzeli krajnje mjere predostrožnosti i dezinfikovali svoje namirnice. Jedna od mojih klijentkinja, koja je radila puno radno vrijeme dok se od kuće bavila onlajn nastavom djece, rekla mi je da bi mogla „da spava tri godine“.
Mnogi moji mlađi klijenti djeluju veoma oprezno po pitanju povratka normalnijem životu. Kažu mi da sve ide sporo. Često je to mnogo sporije od nas starijih. Jedna klijentkinja u 40-im mi je rekla da se „stvarno raduje što će otići u restoran i jesti unutra“. (Već sam bila u šest ili sedam restorana.) Donedavno, kad god smo dolazili u posjetu mom sinu i snahi, tražili su od nas da sjednemo u stolice na njihovom prilazu. U mojim klubovima za knjige i grupi pisaca, neke od mlađih žena ne žele da se sretnu lično.
Neka odrasla djeca onih od 80-i-nešto postala su zapovjednička, pa čak i tiranska u svojoj brizi za bezbjednost svojih roditelja. Mojoj prijateljici je njeno dvoje odrasle djece reklo da ni pod kojim uslovima ne može da napusti svoju kuću. Njena djeca su joj kupovala hranu i vodila je kod ljekara. Ali bila je gladna druženja s drugim ljudima i postala je ogorčena. Poslije mnogo decenija života, sa apsolutnom sigurnošću znamo da su odnosi i uživanje u vremenu sa ljudima koje volimo ono što je najvažnije u životu.
Život u 80-im godinama nije bio uobičajen do relativno nedavno. Ali danas ljudi mojih godina rade razne stvari — šetaju Apalačkom stazom, zaljubljuju se, pišu poeziju po prvi put ili pomažu avganistanskim izbjeglicama da se presele. To što ste u 80-im ne znači da morate da se fokusirate na preživljavanje. Vrijeme je za uživanje u punom životu. I to je ono što sam spreman da uradim.
* * * * *
Autorka dr Ketrin Esti je psihoterapeutkinja, socijalna psihološkinja i autorka knjige „Osamdeset i nekoliko: Praktični vodič za prepuštanje, dobro starenje i pronalaženje neočekivane sreće“
