Manastir Piva nalazi se kod Plužina, pored puta koji vodi za Nikšić. Manastir je na sadašnje mjesto prenesen sa prvobitne lokacije na izvorištu Pive, Pivskog oka, zbog izgradnje akumulacionog jezera za hidroelektranu. Radovi na dislokaciji objekta i povraćaj preko 1.200 m2 fresaka na zidna platna započeti su 1970, a završeni 1982. godine. Rješenje o proglašenju Manastira Piva kao važnog spomenika i reprezenta sakralne arhitekture ovih prostora donešeno je 1962. godine.
U literaturi se može pročitati da je manastirska crkva, posvećena Uspenju Bogorodice, podignuta između 1573. i 1586. zalaganjem hercegovačkog mitropolita Savatija. O tome opširno govori natpis iznad ulaznih vrata. Iz pisanih izvora doznaje se da je još ranije na tom mjestu, „na vrijelu Pive", postojala neka starija crkva.
Manastir Piva je trobrodna građevina sa nadvišenim srednjim brodom, bez kupole, sa prostranom apsidom i raščlanjenim oltarnim prostorom. Brodovi su odvojeni masivnim stupcima i pilastrima na koje se oslanjaju poluobličasti svodovi. Priprata je znatno niža od glavnog dijela crkve, naosa, a razlika u njihovim visinama vješto je iskorišćena za tajnu prostoriju - skrivnicu - u koju se ulazilo spiralnim stepenicama maskiranim u zidu.
Crkva je zidana pažljivo obrađenim kamenim kvaderima poređanim u nejednake horizontalne redove. Spoljne površine fasada oživljene su plitkim lezenama. Nad ulaznim vratima, zapadnim i južnim, nalaze se polukružne niše sa tragovima nekadašnjeg živo-pisa.
U manastirskoj crkvi postoje tri sloja živopisa. Najprije je 1604-1605. godine jedna grupa grčkih slikara izvela freske u glavnom dijelu hrama. Bili su to zografi solidnogzanatskog umijeća, ali skromnog umjetničkog dometa. Oni su ostvarili jedan veoma opširni ikonografski repertoar - ciklus Velikih praznika, Hristova stradanja, čuda i parabole, kao i žitijske scene pojedinih svetitelja. Tu su i neke rijetke scene, poput „Jerusalima", gdje je prikazana Bogorodica kako obilazi sveta mjesta u Palestini - Jerusalim, Vitlejem i Nazaret.
U priprati postoje dva sloja fresaka. Gornje partije je 1604. naslikao pop Strahinja iz Budimlje. Tu je na najistaknutijem mjestu prikazana popularna Bogorodičina himna - Akatist i, po običaju tog vremena, Vaseljenski sabori. Nakon nešto više od dvije decenije, 1626. godine, rad na živopisanju priprate nastavio je majstor Kozma, prefinjeni slikar, ikonopisac, rezbar i iluminator.
Njegovo djelo je, skoro u potpunosti, i ikonostas crkve. Jedino je prijestone ikone Bogorodice, Hrista i Bogorodičinog Uspenja uradio 1573/74. godine poznati slikar Longin. Sve ostalo na ikonostasu je Kozmino djelo, završeno 1639. godine. Pozlaćena rezbarija pivskog ikonostasa je jedno od najoriginalnijih ostvarenja tog vida likovno-zanatskog izraza u Crnoj Gori.
U manastirskom konaku je smještena bogata riznica u kojoj se čuvaju razne dragocjenosti: ikone, predmeti umjetničkih zanata, crkveno-obredni predmeti u srebru i drugim metalima, drveni krstovi minuciozno izrezbareni i okovani, stare rukopisne i štampane knjige, crkveni vez, brojni zavjetni darovi i predmeti koji su pripadali poznatom pivskom junaku Baju Pivljaninu.
Manastir Piva, mada više puta poharan i paljen, konačno i premješten sa izvorne lokacije, predstavlja i danas jedan od najautentičnijih spomenika kulture u Crnoj Gori. Zbog toga je zaštićen kao spomenik kulture prve kategorije. Pravi mali trezor crnogorske kulturne baštine i kao takav zaslužije svu pažnju.
I u novije vrijeme Manastir Piva je bio dobio tretman po kome je ušao i u svjetske udžbenike kao primjer zaštite i brige o vrijednim kulturnim dobrima i načinima kako ih spasiti i produžiti vijek njihovog trajanja, na ponos Crne Gore i svih nas. Naime, kako ovaj vrijedni spomenik kulture ne bi bio potopljen akumulacijom Pivskog jezera,
prije pola vijeka, 1970, počelo je prenošenje manastira Piva sa izvorišta rijeke Sinjac na današnju lokaciju.
Tokom prenošenja manastira, kamen po kamen, stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture uz pomoć kolega iz ostalih jugoslovenskih republika i inostranstva, demontirali su i ponovo sazidali istovjetnu građevinu. Pri tome prebacivanje 1.260 kvadratnih metara fresaka poduhvat je koji niko prije toga nije uspio da ostvari.
Opisujući svojevremeno taj nesvakidašnji poduhvat čak i u svjetskim razmjerama, slikar i konzervator Zdravko Gagović je govoreći za RTCG iznio i opisao mnoge detalje tog jedinstvenog posla.
On je tada evocirao da prve analize Međunarodnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rimu o mogućnosti prenošenja manastira na novu lokaciju nijesu bile optimistične. Nestabilno tlo već je pričinilo štetu u vidu pukotina, a prebacivanje 1.300 kvadrata živopisa na malteru, starog skoro četiri vijeka izgledalo je kao nemoguća misija. Ali izgleda ne i za stručnjake tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
"Da bi kvalitet posla bio zadovoljen, angažovani su vrhunski stručnjaci, kao konsultanti, iz Jugoslavije, iz UNESCO-a, iz instituta Centralle di restauro u Rimu, tako da, iako je sam čin skidanja fresaka, tehnološki relativno jednostavno, makar za struku, problemi se uvijek multipliciraju sa brojem fresaka", kazao je tada Gagović.
Po njegovom svjedočenju, skidanje fresaka trajalo je pune dvije godine, a konzervatorska ekipa, suočena sa do tada, zbog obima posla, u struci nepoznatim izazovom, razvila je i nove specifične tehnike i alate. Nakon što su freske skinute, cijela građevina je, kamen po kamen prenešena na novu lokaciju i ponovo sklopljena, a freske su vraćene tamo gdje su se nalazile.
"To je bio jedinstven poduhvat u tom trenutku u svijetu. Ni kasnije on nije nadmašen", kazao je tada Gagović.
Može se pročitati i da je septembra 1982. godine preuzimajući ključeve obnovljenog manastira taj poduhvat bio prepoznao i mitropolit crnogorsko-primorski Danilo Dajković koji je tom prilikom kazao:
"Malo je bilo onih koji su vjerovali da će danas vidjeti manastir u potpunom obliku u svojem sjaju i sa svijem onijem prinadležnostima koje je imao prije nego se pristupilo prenosu. Ja sam ovom prilikom blagodaran našoj društvenoj zajednici, koja je podnijela troškove i izdatke oko prenosa a koji nijesu mali i koja je cijelo vrijeme, bez velikih procedura, omogućila izvođenje radova"
Tako da se može reći da je prenošenje i restauracija Manastira Piva jedan od najvećih restauratorsko-konzervatorskih poduhvata u Crnoj Gori kojim je sačuvan ovaj izuzetan kulturno istorijski spomenik.
