Pod nebeskom kapom bokeljsko-crnogorskog dijela Jadranskog mora, gdje počiva hiljadugodišnja istorija i tragovi visokih civilizacija i kultura, savremenici prve decenije XXI vijeka, posmatraju ovo čudo kao fatamorganu.
Nagrađeni i sa neba i sa zemlje, zatečeni u nečemu prevelikom i previše dobrom da bi to razumjeli, često ne razumiju šta bi sa tim.
Važni ljudi na važnim mjestima, takođe su pod hipnotičkim dejstvom njima strane estetike jednog prohujalog vremena, a, opet, nešto ih čini makar malo svjesnim da to treba sačuvati. Iz toga su nastale i neke mjere, na koje se treba pozvati kad god treba.
Recimo, u Članu 2 (1) Zakona o kulturnim dobrima Crne Gore, doslovno piše da je kulturno dobro“svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim zakonom, utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektonskog, antropološkog, tehničkog ili drugog društvenog značaja”, te da “Kulturno dobro može biti u državnoj ili privatnoj svojini”.
Nedavno je i Vlada Crne Gore usvojila Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2024. godinu, kojim je o buhvaćemo 57 projekata sa 878 hiljada eura, koji će biti realizovani do prve polovine 2025. godine.
Potom je ministarstvo kulture i medija saopštilo da je odabrano 57 projekata i programa koji su uvršteni u ovogodišnji Program zaštite, “a u cilju ravnomjerne podrške” obuhvaćene su skoro sve opštine na čijim teritorijama se nalaze kulturna dobra. Takođe, kada je riječ o konzervatorskim istraživanjima, predviđeno je finansiranje još 16 projekata sa 207 hiljada eura.
Jesu li to velika ili mala sredstva, posebna je priča, ali je važno da se nešto ipak čini, kako bi blago kulturnog naslijeđa i prastare naseobine preživjeli teško vrijeme urbanističkog nasilja, vandalizam i pljačke tih dobara.
“Ilustrativno je da Ministratsvo kulture nije bilo u stanju da izradi evidenciju kulturnih dobara u državi, tako da niko zapravo ne zna ni koja su ni u kakvom su stanju”, pisao je između ostalog 2023. godine o tome jedan ugledni bokeljski intelektualac i diplomata, koji je napomenuo kako nadležna vlastela često ponavljaju da se najveći dio tih dobara nalazi u Kotoru“a pri tome se barata proizvoljnim podacima jer niko o tome nema evidenciju”.
Zna se jedino (iz akata UNESCO) da zaštićeni prostor Boke Kotorske obuhvata jugoistočni dio zaliva od 14.600 hektara i tampon zonu od 36.491 hektara i prostire se na četiri opštine – kotorsku, tivatsku, hercegnovsku i cetinjsku.
U posljednjim decenijama novog vijeka, dobar dio sa nekropola, ostataka rimskih vila, puteva i akvadukta, koji svjedoče o mudrosti i građevinskim poduhvatima ranijih civlizacija, ili je oštećen ili „očerupan“prema potrebama nekih novih varvara.
Budva, kao jedan od najstarijih gradova na Jadranskoj obali, sa istorijom koja je stara oko 2.500 godina, danas je potpuno zakovana betonskim građevinama, od koji se ne vide ni more ni brda.
A, eto ironije, prema legendi, Budvu je osnovao je Kadmo, feničanski kralj, koji je sa svojom ženom Harmonijom došao u ove krajeve nakon što je prognan iz Tebe. Arheološki nalazi potvrđuju da je Budva bila naseljena još u praistoriji, a kasnije su je naseljavali Iliri, Grci i Rimljani.
Danas u Budvi nema ni traga od bilo kakve harmonije (Kadmova Harmonija bi skočila sa najviše stijene da to vidi!), sve je u disharmoniji, posloženo kao davno razbacani špilovi karata, nakon pijane noći u potpalublju rashodovanog broda.
Tako je i na javnoj sceni, sve u sukobu sa sobom, svako u svojoj dogmi zakopan.
I to je prirodna posljedica haosa i nasilja nad nasljeđem koje leži negdje ispod novih kula i čardaka. Tamo gdje pogled ne može da padne na nešto lijepo, svedeno, ugodno za život dostojnog čovjeka, ne može biti ni harmonije među, očigledno, neosvještenim bićima.
Hroničari ovoga teatra apsurda kažu da je uništavanje kulturnih dobara pojava stara koliko i kultura. Posebno kad ih osvajači dožive kao njima strano i nepoznato. Tako reći, tuđe.
Iz straha od “tuđeg”, dođe i agresija, a sa njom i devastacija svega što se čini neprijateljskim.
A, kultura, stil, urbanost, estetika, fina misao, lijepe riječi i još ljepša djela, jesu bili arhineprijatelj svakoj surovoj hordi kroz istoriju. Jer, čovjek je najopasniji predator na zemlji.
Nada da će ga obrazovanje, nova otkrića, nove tehnologije, učiniti kultivisanim, često je bila bivala izgubljena. A, opet, uvijek iznova, potrebna je.
U novom vijeku i na ovom mjestu (Crna Gora i Boka Kotorska), mnogima se podrazumijeva sve: od činjenice da žive u klimatskom raju do toga da svakodnevno hodaju područjem prebogatim istorijskim naslijeđem. Vjeruju, može biti, da je sve to“od boga dato” i da će to neko drugi sačuvati.
Ta elegija o prolaznosti ljudskih života nigdje nije vidljiva tako jasno kao na primjeru relativnosti postojanja. Recimo, Kotor, grad stariji i od svih dostupnih istorijskih tragova, uporno svojim vanvremenskim dizajnom, kompromituje tragikomičnu današnjicu i njene isto takve protagoniste.
Neko, ipak, zna zašto ga je vrijedno čuvati, zašto je važno dati prilog vječnim vrijednostima.
Naime, prostor Boke zaštićen je od strane svjetskih strane UNESCO, ali ne i od jednog destruktivnog bića koje ništa od ovoga niti razumije niti doživljava kao vrijednost (jer im liči na “neprijateljsko”).
Tako se krenulo u uništavanje mnogo čega, pa i starih austrougarskih kula, fortifikacionih objekata na području čitave Boke Kotorske, zbog čega se do današnjih dana niko nije osjetio pozvan da zaustavi to nasilje.
A, radi se ne samo o nasljeđu Crne Gore i Boke, nego i o nasljeđu nekih evropskih naroda i država. Čuvati takvo nešto, bio bi pravi primjer “čojstva” iz učenja Marka Miljanova, koje mnogima nije objašnjeno kako treba, ili su te lekcije preskočili krivicom škole i kuće (može i obrnutim redom).
Ugroženo, razvaljeno ili dato u najam je danas sve, od naselja i gradova, tvrđava Luštica, Kabala, Kobila Gornja, Kobila Donja, Trašte i Grabovac, Fort Goražda između Tivta i Kotora… Tvrđava Goražda je kao izvanredna lokacija korištena često za filmske ekipe, a posljednji film u kome je Goražda “igrala”, bila je italijanska ratna drama “Il cuore nel pozzo”iz 2005. godine.
Sve te nekadašnje austrougarske građevine, poznate kao “Primorske tvrđave Boka” (kako se zvao kompleks od preko 100 raznovrsnih vojnih objekata u širem rejonu Boke Kotorske), nikada nisu bile više ugrožene nego danas, a uz mudru politiku mogle bi biti vanserijska turistička atrakcija, samo ne na uobičajeno primitivan način, kao puko sredstvo za dobar promet vlasnicima raznih SUR objekata, obavezno biranih po stepenu bliskosti sa vlastima.
Prepušteni su propadanju i stari Lazareti, nekada posebni sanitetski, zdravstveni objekti, karantinske stanice stalnog karaktera, locirani van gradskog jezgra, na manjoj ili većoj udaljenosti, u lukama ili njihovoj blizini, odnosno na kraju plovnih puteva. Služili su za upućivanje i zadržavanje zaraženih ili sumnjivih brodskih posada i njihovih plovila.
Zbog potrebe stroge kontrole uvijek dobro ograđeni, ponekad su se nalazili uz same gradske bedeme, kao u slučaju Kotora, gdje se ova vrsta karantina prvi put pominje 1431. godine. Na Kamenarima (Đurići) i na ostrvu Stradioti (Sveti Marko), u blizini Tivta, nalazila su se skloništa Kotorana u doba epidemija. U sledu događaja, osnovana je i prva kotorska zdravstvena ustanova (Magistrato alla sanita) odredbom donesenom u Malom i Tajnom gradskom vijeću 1437. godine.
U Hercegnovskom arhivu postoji nekoliko dokumenata koji govore o gradnji novog Lazareta. Dokument od 30. jula 1731. godine predstavlja kopiju pisma od 30. juna iste godine, pisanog na Rosama, kojim Luštička opština potražuje od providura Herceg-Novog novac za isporuku vapna za lazaret.
Lazaret u Meljinama, bio je savršeno koncipirani kompleks, izgrađen u najboljem maniru venecijanskog graditeljstva svoga vremena.
Tokom njegovog preoblikovanja u “današnjicu”, dobio je novo ime, a promijenjen mu je izgled da bi zadovoljio kriterijume takozvanog“rizorta”. Do tada su ispred njega postojala dva pristaništa, jedno veće sa lukobranom i drugo manje ispred same zgrade, u značajnoj mjeri porušeno u radovima stranih investitora.
Od ovakvih starih zdanja, mnogi su na obalama Jadrana su susjednim državama napravili turističke atrakcije, umjetničke centre, galerije, ali tako što je urađena najbolja, vrhunska konzervacija, i zabranjena je i pomisao da neko “prikači” bilo kakav nepriličan objekat uz njih, bez obzira na broj zvjezdica koji nosi.
Davno nekada, postojala je samostalna uprava Kotora (Tempore Catharinorum), a bilo je te kotorske samouprave i kasnije, vijekovima, pa čak i u raznim koalicijama i protektoratima, gdje se uvijek brinulo o svakom zidu, ploči, svakom detalju na palatama…
I pisani i nepisani zakoni su podrazumijevali da se stvari uvijek rješavaju tu, pred očima Kotorana, preko njihovih predstavnika u administraciji grada.
Zašto to danas nije tako? Zašto je jedan istorijski grad sveden na nivo opštine, a pitanja njegovih potreba odmetnuta tamo “preko brda”?
Zašto je entropija ubrzana, zašto Boka polako tone u zonu primitivnog, ružnog, neprihvatljivog, odurnog i zašto uopšte više nije svoja? Zašto se o pitanjima života u njoj ne pitaju njeni najbolji, najsposobniji ljudi?
Postoje mjesta gdje odgovore na ova pitanja treba tražiti, ali djeluju mistično, daleko i nedostižno. A, iz te daljine, niti pišu, niti sliku šalju. Na telefonske pozive uglavnom ne odgovaraju, elektronsku poštu slabo čitaju.
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
