Biti zaljubljen, izražavati i ispoljavati svoje osjećaje, uvijek je bila akcija, koja je izazivala burne reakcije. Razlika je što su se i muškarci kao i žene, dijelili na one hrabre, koji nisu marili za posljedice, i one koji su svoj život uklapali u društvene norme, koje su i onda i danas i uvijek, bile propisane od onih koji nikada nisu skupili dovoljno hrabrosti za išta od pomenutog.
Predivan je ovaj dan, ovaj kraj moje Boke, ovaj Perast. Predivne su sve boje koje su ga nekad, a i danas kitile, grlile, ljubile. Mnogo je toga već rečeno o ovom predivnom mjestu. Isticati toliko očiglednu ljepotu, po meni bi bilo suvišno.
Osvrnula bih se ovom prilikom, a posebno danas, jer je 24. juna 1692. godine, baš na ovaj dan, Jela Bujović napisala pismo koje je ušlo u anale crnogorske barokne književnosti.
Posebna je Jela Bujović, svoja u tim okolnostima i vremenu. Njeno pismo je upravo povod da ukažem na činjenicu da je nekada, kao i danas bilo onih žena koje su voljele život, što je osobina, koja me uvijek i uvijek kupi ponovo. A tu su i kratke crtice iz života drugih ličnosti, koje sam bolje mogla upoznati iz tekstova drugih, a ipak ih doživjeti na svoj način.
Jela je došla u Perast kao vrlo mlada djevojka, bila je ćerka osmanskog podanika Bala Agića. Tim dolaskom, uveliko je promijenila svoj život. Poslao je otac u čuvenu kuću Zmajevića u Perast, i svoju ćerku dao „na dušu“ familiji Krsta Zmajevića na čuvanje i vaspitavanje.
Porodica Zmajević bila je jedna od najuglednijih porodica u Peraškoj bogatoj prošlosti. Krsto Zmajević, jedan od istaknutih članova porodice, bio je brat barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića, a otac zadarskog nadbiskupa Vicka i ruskog admirala Matije Zmajevića.
Jela je, u ovom domu, dobila značajan nivo obrazovanja i pismenosti. Samim tim lijepoj i mladoj djevojci, proširili su se vidici, a život promijenio u potpunosti. Prevazilazila je okolnosti, pravila i norme, te u skladu sa samom sobom, Jela je grlila život i prihvatala ga, na za to vrijeme neuobičajen i skoro neprihvatljiv način. Njenu posebnost, primijetio je jedan od važnih i hrabrih. Prepoznali su se.
Tripo Kokolja: Portret Vicka Bujovića
Vicko Bujović peraški bastadur, hrabar i dovoljno drzak, oteo je Jelu iz kuće Zmajevića i tada počinje priča o njihovom odnosu, koji se najmanje može nazvati uobičajenim. Jela se zaljubila u Vicka i prepustila se novim okolnostima. Godinama nakon toga, ona je hrabro i odvažno, nosila svoj teret života i živjela u vanbračnoj zajednici, sve do 1704. godine, kada se ovo dvoje, po meni, vanvremenskih ljudi vjenčava. Brak sklapaju u Perastu, a kum na vjenčanju bio je Tripo Kokolja. Jedan od najvećih umjetnika, barokni slikar, kojeg je dala naša Boka.
Zamislite Perast, koji tada broji više od 2000 stanovnika. To je zlatno doba grada, Perast živi punim plućima. Na glavnom trgu ispred crkve sv. Nikole, bilo je mnogo odraslih i djece, a u glavnoj ulici, koja nije današnja uz more, već ona iza prvog niza kuća, odvijao se pravi gradski život.
To je Perast u kome su savremenici Vicko Bujović, Andrija Zmajević, Vicko Zmajević (postao starješina opatije sv. Đorđa na ostrvu ispred Perasta od 1695 – 1701), Matija Zmajević (čijom zaslugom tadašnja carska Rusija, dobija izlaz na Baltik, te postaje admiral ruske flote), Tripo Kokolja (istaknuti barokni slikar), Marko Martinović (osnivač prve pomorske škole u ovom dijelu svijeta), Krsto Mazarović (sakupljač narodnih pjesama, pomorac, pisac) kao i mnogi drugi, talentovani, hrabri, pametni ljudi.
Foto Muzeji Kotor: Palata Bujović, Muzej grada Perasta
Peraške palate koje su ukras grada: Šestokrilović, Smekja, Balović, Lučić – Kolović – Matikola, prisutne su, kao i porodice u njima. I Vicko Bujović, izgradio je svoju palatu, kao i porodica Bronza svoju. U palati Balović, boravio je kasnije Njegoš i tu napisao pjesmu “Noć skuplja vijeka”.
No, da se vratimo našim junacima. Vicko Bujović, bio je poznati kapetan, sposoban i veoma mudar čovjek, uvažena ličnost. Učestvovao je u Morejskom ratu od 1684 do 1699. godine. Bio je uvaženi mletački preduzetnik. Učestvovao je u borbama za interese Mletačke Republike.
Ono što se danas malo zna, je da je tada za svoje zasluge od strane Mlečana 1704. godine, dobio titulu „Conte feudatario“, kao i zemlju u Kumboru, upravo onu na kojoj se danas nalazi Porto Novi. Dubrovčani su ga 1699. godine, u odsustvu, osudili na smrt zbog njegove saradnje sa Mlečanima. Život Vicka Bujovića završio se u rodnome mu Perastu. Ubijen je 1709. godine, u uličnom sukobu, na peraškoj rivi.
Vijest o njegovoj smrti Mlečani su veoma teško primili, jer njegovim ubistvom tadašnje vlasti izgubile su jednog od najznačajnijih ratnika na moru, iz Boke. Obzirom da je Vicko Bujović održavao i odnose sa osmanlijskim trgovcima, ova vijest imala je odjeka u njihovim redovima, takođe.
Jela se udala za Vicka u vrijeme njegove najveće političke moći. Iako Vicko nije bio u milosti Dubrovačkih vlasti, ipak jedan dio njegovog i Jelinog zajedničkog života, Jela je provela u Dubrovniku.
To je bio period kada je Vicko službujući u Mletačkoj Republici, izazvao bijes Dubrovčana, ali i period kada je još uvijek imao dopušten ulazak u Dubrovnik.
Njihov odnos, kao i njihov brak kasnije, bio je krajnje neobičan, možda čak i neprihvatljiv ali i plodan. Imali su nasljednika. Očigledno je postojala neraskidiva veza među njima, kao i po mom sudu, poštovanje ličnosti i karaktera, koji i danas mnogi mogu samo da požele ili oni drugi pak da osude.
Foto Muzeji Kotor: Palata Bujović, detalj
Jela po nekim navodima i pretpostavkama je živjela u Dubrovniku, da bi sakupljala informacije važne za svog ljubljenog supruga. Međutim, bez obzira na sve njene sposobnosti i razboritist, ona je tipična žena, sa svim onim ludostima i mudrostima. Ima potrebu za potvrdom ljubavi, pažnje i važnosti u njegovom životu.
Jedno od pisama do danas sačuvanih u originalu, upravo ide u prilog razjašnjenju njihovog odnosa. Pisano je narodnim jezikom, a i danas razumljivo, čuva se u Nadžupnom arhivu u Perastu. Jela piše:
“Ja cijenim da nijesi imo malo knjige na kojoj bi otpiso onoj koju sam ti pisala. Zato ono što sam ti pisala u onoj knjizi, jesi li se kontento? Uzdala sam se da ćeš mi poslat onu djevojku za koju sam ti bila pisala po Tripu Lalovu. Zato, molim ti se, da bi mi je poslo, zašto s jednom stati ne mogu. Lijepo ti mi si poslo ono sfile što sam ti pisala.
Zato nemoj inako činiti, nego mi to pošlji, zašto mi je od potrebe. Primila sam ono sira i za to ti zahfaljujem. Zadio si se oko druzijeh stvari,a nećeš da se potrudiš u ovo malo za mene. Kad je tartana došla bio je donio Tripe jedan bario vina zaradi mene. Za ta bijeloga vina, činio je dat Tripo Lalov iz kuće crnoga vina, onega koga si u kući bio ostavio.
Od ničesa u kući ne brine od sfega tega barjela, zašto se bio u koloru stavio. Samo mi je do dvije boce vina, ali su sfe popili. Ono što si u đardinu ostavio nije se meni ništa radovalo, nego su ostali sfe to radovali. Sam se gospar Đivo Madin čudio od onezijeh velikijeh mjendjula, đe su se đeli? Zato odkad je došo Tripo Lalov, on hi je stavio malo u pamet. Sam on što je u toj kući! Piso mi si u tuđoj knjigi da imam pamet. Ma je ja imam, samo mi je vele žo bilo da mi u druzijem knjigam to pišeš, neka sfak zna. Mogo mi si knjigu pisat.
Kada dođeš, donesi mi bijelog vina, ja veće sadar vodu pijem, zašto ne pijem crnoga. Almeno kad ti dođeš dovedi me djevojke, zašto mi je od velike potrebe, i štogodi skladno. Da ti je priporučeno sfe što sam ti pisala. Ja tvoj priljubljeni sluga”.
Jele
Naišla sam na jednu lijepu analizu ovog pisma, te sebi nebi dozvolila da ga tumačim dodatno. Ostavljam čitaocima i čitateljkama, da na svoj način analiziraju i time stvore sliku o njenom životu i njihovom odnosu.
Svakako ono što posebno plijeni, a kroz pismo se jasno i oslikava, je njen karakter i samosvjesnost.
Kraj je XVII i početak XVIII vijeka a Jela je žena koja piše, govori i iznosi jasno i glasno svoje želje, potrebe (naručuje vino, sluškinju, svilu) i poneku opomenu, jednom velikom Vicku Bujoviću kojeg neizmjerno cijeni i voli.
Pismo Jele Bujović
