Mlada crnogorska spisateljica Bojana Joksimović nedavno je u Podgorici promovisala drugi roman pod naslovom “A kao vazduh”.
Čitalačka publika njen literarni senzibilitet upoznala je i kroz roman prvijenac "Poznaćeš me po ćutanju i po hladnom stisku ruke", a sada se vraća na književnu scenu sa djelom koje obećava da će izazvati snažne emocije i podstaći na razmišljanje.
Radnja novog romana Bojane Joksimović dešava se na sjeveru Crne Gore i u Sarajevu. Šta je inspirisalo nastanak ovog romana, koje poruke nosi, i kako je izgledao proces stvaranja, saznaćemo iz prve ruke.
Analitika: U romanu „A kao vazduh“ govorite o ljubavi, prolaznosti, životu ali i o jednoj danas dosta rasprostranjenoj temi o kojoj se mnogo ne govori (ili makar ne koliko bi trebalo) - borbi za potomstvo. Šta vas je povuklo da se bavite ovom temom?
Joksimović: Po prirodi, ali i po vaspitanju, nijesam neko ko taraka po tuđim životima da bih, ne daj Bože, dodala malo muke na već postojeću ili da bih ostvarila neki lični interes.
Međutim, vrlo dobro znam da gledam i osluškujem ljude oko sebe i bez namjere da im oduzmem dio privatnosti, duše, te neke životne borbe ne mogu da prođu neopaženo kod iole ośećajnog čeljadeta.
Živimo u ovom suludom vremenu kada, čini se, dosta ljudi jedni druge ne saslušaju, a uveliko donose sud kojim i okrivljuju i istog trena presuđuju. Smatram da bi se to moralo promijeniti. Kako, ne znam ni sama. Mislim da je ključ u pojedincu.
Nijesam majka i vjerovatno je ovo što mislim da je majčinstvo samo privid ili hiljaditi dio onoga što ono zapravo i jeste, ali sam u nekoliko navrata svjedočila toj borbi, tom zidanju snova i njihovom naglom rušenju, pa opet iznova i iznova zidanju i činilo mi se da sam dio toga i sama proživjela.
Očigledno je to na mene ostavilo veliki trag, kako svjesno, tako i nesvjesno, pa sam željela da borbu o kojoj govorim učinim vidljivijom.
Portal Analitika: Kakvu ste poruku željeli da pošaljete ovim djelom?
Joksimović: Radnja romana uporedo je smještena u neimenovanom mjestu na śeveru Crne Gore i u Sarajevu. Iako niđe nijesam pomenula crnogorski lokalitet, moram priznati, da sam dok sam pisala opise bojila najljepšim mojkovačkim bojama. Tako, iako niđe nijesam pomenula Mojkovac, od njega nijesam mogla pobjeći, a izabrala sam ga zato što je fizički dio moga bića.
Sa druge strane, Sarajevo biram kao dio moje duše. Đe god da se čeljade obrete ono traži neku ispruženu ruku, snažan zagrljaj ili lijepu riječ, kako bi se ośetilo dobrodošlim, a u Sarajevu to nikada, u mom slučaju, nije bilo upitno. Vjerujem da tom gradu nekako pripadam.
Kroz svoja djela bih željela da pošaljem ljudima poruku da ne sude, nego da razumiju. Iako to na momente djeluje kao fraza, smatram da nije odgoreg stalno je ponavljati.
Na kraju dana jedino je bitno da je čovjek srećan. Stoga, sve ono što je učinio iskreno i bez neke zle namjere, ja razumijem, podržavam i opravdavam.
Portal Analitika: Bez vazduha ne možemo da živimo. Šta je onda “vazduh” vaše knjige, bez čega to ne mogu junaci vašeg djela?
Joksimović: Citiraću sebe "Ljubav je poput vazduha. Kad je faljava čeljade se bori za dah. Neko se izbori, a neko izgori".
I ovđe svakako ne mislim isključivo na partnersku ljubav, koja i jeste prožeta kroz knjigu, nego na sve one sitne radosti i ljubavi koji su su naši pokretači u svakodnevnom funkcionisanju.
Portal Analitika: U ovom romanu prikazana je i crnogorska tradicija, život uglavnom na sjeveru Crne Gore, te položaj žena. Koliko je ta karika korijena nužna danas da bismo bolje razumjeli sebe, ali i trajali i opstajali u ovom suludom vremenu?
Joksimović: Prijeko je potrebno, u svim sferama društvenog djelovanja, da razumijemo sebe, a u tradiciji i korijenima su obično i neki najvažniji odgovori.
Smatram da nam te kulturne i tradicionalne vrijednosti, izražene u pojedinostima koje najbolje oslikavaju naše društvo, mnogo mogu pomoći da se suočimo sa realnošću, a onda joj se, kao takvoj, nekada nikakvoj, ili pridružimo ili suprotstavimo.
Kao i za sve u životu, ne treba se slijepo držati jedne strane, ali ni odbacivati je kao nešto što je zastarjelo i kao takvo odavno prohujalo.
Analitika: Vaša centralna junakinja romana Zorija, samo je jedan od ženskih likova koji nose radnju. Šta je izvor i uporište snage junakinja vašeg romana?
Joksimović: Žena je u svim društvima nezamjenjiva karika. Nekada iz śenke, nekada iz prvih redova, ali uvijek, u svakoj bici stoički dočekuje i slasti pobjede podjednako kao i neke teže boli.
Junakinje u mojim knjigama kroz život vodi ljubav prema porodici, odanost i vjernost zajedničkom idealu, te neka naslijeđena gordost, hrabrost. Zapravo, sve ono što jednu Crnogorku i odlikuje.
Analitika: Od vremena u kojem je smještena radnja romana i danas, koliko su se promijenile vrijednosti porodice ali i neke društvene norme, na Balkanu u i dalje izrazito patrijarhalnom društvu?
Joksimović: Radnja je smještena u sedamdese godine prošlog vijeka.
U odnosu na taj period kada su se, čini mi se, jasnije znale i granice i krug djelovanja, rekla bih da je sada granica izbrisana, ali da smo se malo pogubili.
Analitika: Roman „A kao vazduh“ vaša je druga knjiga. Ono što karakteriše vaše pisanje je crnogorski jezik, ali i obilje arhaizama. Koliko je, i da li je, bilo zahtjevno pisati na ovaj način?
Joksimović: Pišem onako kako pričam otkad znam za sebe, stoga ne da nije bilo zahtjevno, nego je bilo pravo uživanje. U tim trenucima stvaranja ja živim riječi kojima mi se obraćala pokojna baba, živim život đedovih družbenika i pregršt pogrešno izgovorenih modernih riječi, sa namjerom da zazvuče pametnije, a zapravo je glavna čar u tome da se nikada ne trebamo stiđeti onoga što je neodvojivo od naših bića.
Niti je taj način izražavanja zastario, niti je kao takav pun mana, pa ga zbog treba skrajnuti u neki zapećak, već ga treba njegovati i korišćenjem mu udahnuti vječnost.
Ono što volim da napomenem, je da ne pretumbavam razne rječnike pa potom nasumično ubacujem riječi đe bi se mogle uklopiti, nego je to jedini prirodni slijed i sve što bi odudaralo od njega djelovalo bi izlišno i silom napisano.
Analitika: Kada možemo očekivati novo djelo iz vaše književne radionice i šta bi mogla biti tema?
Joksimović: Vazda ponešto pišem, brišem, rečenice prekrajam. Ne bih da to skrojeno i tako spučeno zaliči na nešto već napisano, pročitano, iako čitanjem nijesam naišla na pisca kojem u stvaranju ne možemo pronaći već iskazanu misao, a ne bih ni da se udaljim od sebe.
Sa riječima je podjednako teško koliko je i lako.
Trenutno sam na svega nekoliko stranica novog štiva i namjera mi je upravo to - da zadržim svoju prepoznatljivost, pa đe me vrijeme odvede.
Sudeći po dosadašnjim lutanjima i traženjima, rekla bih da me očekuje zanimljivo putovanje.
