Kad čujete da je neko na bolovanju, logika kaže, pomislili ste da su razlog zdravstveni problemi. No, ne mora to uvijek biti slučaj. Naročito ako ste saradljiv kadar, a zakletva vlasti važnija vam je od vojničke, bolovanje može poslužiti i kao, recimo, izgovor za izvršavanje strogo povjerljivih zadataka te iste vlasti.
Kad slušate darovitog Marka Kovačevića, čovjek bi rekao da četa, kako on veli, nikšićkih Srba, samo čeka komandu s vrha da krene u pohod koji bi simbolizovao odbranu Kosova. Međutim, opšte je poznato da su Marko i njegovi junaci iz bajki zapravo obične kukavice. Ne patišu s retoričkom odbranom Kosova, a u praksi, šalju vojnike u odbrambenu misiju.
43No, ima Marko već i previše svojih briga. Samo mu je još Kosovo ostalo da popuni vrh fašisoidne piramide. Za tako nešto, šubara, ipak nema hrabrosti.
Spisak njegovih nedjela je već predugačak. Neka su mu, po kumovskoj i partijskoj liniji neopravdano oproštena. A kad je riječ o ovom posljednjem na Grahovcu, imunitet glavu čuva, ili politički tata Rajo, držeći predmet dobro zaključan u fioci, uz podršku predsjednice administrativnog odbora, u nadi da će, možda i zastarjeti.
I mladi Dario svratio bi rado do Kosova, da pokaže svoje branilačko umijeće. Nego, ima i on nekakvih problemčića s tužilačkim ping-pong lopticama, pa bolje ne dirati đavola.
Pred kosovskom policijom ne važe ni poslaničko-imunitetskke legitimacije, ni oslobodilačko-crkvene veze. Džaba Joanikije, Metodije, Atanasije... Ništa ne bi pomoglo.
Zato su NSD i Demokrate našli dobrovoljce, strategijom da se Demokrate, a posebno ministar vojni, prave mrtvi. Branitelje je obučavao lično daroviti Marko, Rajovom logikom – za boj spremni. Kosovska policija, ipak, nije tako blagonaklona u odnosu na grafite, transparente i simbole kojima se negira nezavisna država Kosovo. Zna se red, policija obavlja svoj posao. Ni približno Crnoj Gori, đe je veličanje druge matice i negiranje nezavisnosti čak i sopstvene države potpuno legitiman čin.
Kad usred Podgorice, Berana, ili recimo na graničnom prelazu Božaj istaknete grafit „Kad se vojska na Kosovo vrati“, ili u Podgorici i Pljevljima „Nož, žica, Srebrenica“, dobijete eventualni prekršaj, što vam u prevodu dođe kao zahvalnica od strane vlasti.
Kad na Kosovu paradirate s crnogorskim tablicama i transparentom „Kosovo je Srbija", a osim toga ste, makar dijelom i formalno, zaista pripadnici Vojske Crne Gore, nekako ne ide da vam policija sa smiješkom kaže: „U redu je momci, samo naprijed. Vlast koja drži do nezavisnosti ne prašta provokaciije, ni sitne, a kamoli krupne ovoga tipa.
Elem, Marko se opasno naljutio. Izjeda ga bijes usmjeren na kosovske institucije, ali i ovdašnje državne organe, narodski rečeno, ove svoje. Proradila je srbomržnja, ugroženost, pravo na odbranu svetinja. Odbraniše vele one u Crnoj Gori, pa im srbomrsci i otimači ne daju da odbrane i ove na Kosovu. A da obave po koji pregled, psihe radi, shvatili bi da su oni ti koji otimaju i mrze, opsjednuti teritorijalnim ekspanzionizmom.
Šubara ne može do njih, ali će učiniti sve da im pomogne. Držite se, kraljevi, od šubarine podrške, dakako, nema ničeg ljekovitijeg. Prođoste golgotu, ali ćete, makar, imati stvarne titule branitelja Kosova, kojih se politički Srbi domoći ne mogu, ma koliko se profesionalno upinjali.
Na braniku časnih nikšićkih Srba je i Vladislav Dajković. No, njemu već prijeti jedna kazna u Albaniji, a valja još koji dan zabavljati publiku Jovane Jeremić, jer će se ako Dajković bude osuđen nagledati Kneževićevih propalih humoreski, možda više nego i mi u Skupštini. Najtragičnije bi bilo da Jovani šer počne da pada. Rajo ipak nema toliko vremena za uključenja. On preferira Marića i žive performanse, a trenutno je zauzet skrivanjem iza izdaje majčice Rusije.
Kukumače Kovačević, odašiljač nikšićkih huškača, kumi, moli, traži pomoć ambasade. NSD kudi kosovske institucije. Pa zar pritvor zbog provokacije na nivou dječje igrice, koju im je, ispade sad, neko onako podlo, antisrpski podvalio. Znači, vojnici nevini u kosovskom pritvoru, a ministar vojni informiše se preko medija.
Ivanović, potpredsjednik pitanje je za šta, zahtijeva pravičan tretman i fer odnos, poštujući slobodu izražavanja, kakav je slučaj u Crnoj Gori. A u Crnoj Gori napišeš istinu o popovima crkve Srbije, ili sumnjivim koruptivnim radnjama nekoga iz oslobodilačke vlasti, dobiješ u najboljem slučaju prijetnju, a u najradikalnijim fizički napadili tužbu zbog slobode izražavanja, o kojoj Ivanović, potpredsjednik za nešto, iz kabineta besjedi. Da se na vrijeme ponešto čitalo, razlike između govora mržnje, nacionalističkih provokacija i, nasuprot tome slobode izražavanja, bile bi jasnije. Ovako, tu smo đe smo.
Ministar vojni ne zna đe su mu uposlenici, a nikšićkoj vlasti propala je nemoguća misija odbrane ugroženog srpstva.
Juče je Rajo Mandić, kako sramno reče, dao dušu Skupštini, logotipom koji personifikuje svu bezdušnost okupacionog režima koji je nasilno oteo i sahranio crnogorsku državnost, prisajedinivši je novovaspostavljenoj karađorđevićevskoj SHS.
Onda je mrzitelj Hrvata, Jovan Vučurović, započeo sramotni govor o NDH, preumivši, kao i obično, da je taj režim, u sadejstvu sa njegovim voljenim četničkim pokretom, harao i činio masovne krvave pirove. Ustaše su liječile četnike, hranili ih, a ovi im pomagali u zločinačkim akcijama. Zna to Jole, ili je učio neku drugu istoriju. No, razlika je ogromna – Hrvatska se, za razliku od Jolove matice, ne ponosi neslavnom prošlošću, ne prekraja istoriju u svoju korist, već je sa duboko pogrešne, skrenula na pravu stranu istorije.
Zaludapeli, poruke podrške, izrazi pokajništva. Odlazeća nikšićka vlast više ne zna đe udara. Pored nebrojenih gradskih skandala i Markovog imuniteta, samo im je još direktiva o slanju vojnika na Kosovo falila.
Mislili ste da će proći tek tako. E pa neće, gospodo, dok naš vojni vrh spava i informiše se putem portala, predsjednik se baškari po Briselu, a premijera ništa ne zanima, ozbiljne države čuvaju i brane integritet svoje zemlje. Za nauk, ko ne zna, a oće nešto pametno da nauči, da iz usta punih demokratije ne prelivaju autokratske sintagme.
