Evo svježe, važne stvari koja bi trebalo svima da se ureže u svijest: ne postoji plan. Ove sedmice postavio sam vladinom kabinetu tri jednostavna pitanja. Koji su ciljevi aktuelnog zaključavanja? Koji su kriterijumi za odlučivanje kada ga treba ukinuti? Koji su kriterijumi nametanja drugih ograničenja nakon ovog zaključavanja? Odgovora nije bilo.
Sve što bi mogli da ponude bilo je parče oblande s najnovije premijerove konferencije za novinare, u kojem se činilo da sugeriše da bi mogao da ublaži neke mjere nakon što su najranjivije grupe vakcinisane.
Vlada s bilo kojim nivoom kompetencije već na početku bi objasnila šta treba da dostignemo prije nego što bi ukinula ovu blokadu. Moglo bi se reći kakav bi trebao da bude broj koji odražava udio zaraženih; koliki bi trebalo da bude broj pozitivnih slučajeva; koliko bi trebalo da iznosi smanjenje broja pacijenata u COVID bolnicama. Ona bi se obvezala da neće prekinuti zaključavanje dok se ne ispune takvi uslovi.
Takva vlada bi takođe objavila plan za pooštravanje ograničenja ako se uslovi pogoršaju i njegove kriterijume za postepena ograničenja kada završi zaključavanje. Ali takve izjave nijesu objavljene. Sve ovo traje 11 mjeseci, a vlada i dalje igra na slijepo.
Bez jasnih ciljeva, bez plana, vjerovatno ćemo ostati zarobljeni u vječnom ciklusu prinude praćene suzbijanjem, a potom praćene popuštanjem, nakon čega slijedi kritična situacija. Boris Džonson nastaviće da juri kratkoročnu popularnost ukidanjem ograničenja čim pomisli da može; vlada, stalno iznenađena događajima, nastaviće da reaguje reaktivnim, nepovezanim politikama; i noćna mora će se nastaviti.
Kao što su istakli mnogi naučnici i ljekari, vakcinacija može da bude samo dio odgovora. Imunizacija najugroženijih ljudi smanjiće stopu smrtnosti, ali ako bolest nastavi da bjesni kroz ostatak populacije, posljedice će i dalje biti strašne. Izgledi da će veliki broj ljudi – desetine hiljada, možda stotine hiljada – biti pogođen dugim COVID-om, trebalo bi da zastraše svaku vladu koja je zabrinuta za dobrobit svojih građana.
Kao što su istakli mnogi naučnici i ljekari, vakcinacija može da bude samo dio odgovora. Imunizacija najugroženijih ljudi smanjiće stopu smrtnosti, ali ako bolest nastavi da bjesni kroz ostatak populacije, posljedice će i dalje biti strašne.
Čuo sam da je COVID-19 opisan kao „masovni čin onesposobljavanja“. S obzirom na brojeve koji i dalje trpe ozbiljne posljedice nekoliko mjeseci nakon ublažavanja infekcije, kao i veliki broj onih koji su preživjeli teški oblik infekcije tokom koje su pokazali dugotrajne simptome, ovo bi, nažalost, moglo da bude tačno. Ostale mjere će biti potrebne tokom narednih mjeseci, možda i godina.
Od početka, vlada je pokušala da nas uvjeri da postoji kompromis između zaštite javnog zdravlja i zaštite našeg društvenog i ekonomskog života. Ali nema kompromisa. Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno pogađa treća najviša stopa smrtnosti na svijetu u proteklih sedam dana (nakon Češke i Litvanije), popraćena socijalnom i ekonomskom katastrofom izazvanom trećim zaključavanjem. Ovo je nesposobnost koja pobjeđuje u svijetu; neuspjeh epskih razmjera. Ipak, čini se da smo to normalizovali.
Dakle, dio plana značio bi priznanje da je potreban radikalno drugačiji pristup. Ovo bi započelo opredjeljenjem za stavljanje javnog zdravstva ispred profita. Svaka sedmica donosi novi skandal, jer vlada pokazuje velikodušnost prema korporacijama koje traže profit, a koja nije proširena na ostatak stanovništva. Posljednji uključuje tvrdnje da paket besplatnih obroka za školsku hranu od 30 funti, koji je isporučio privatni dobavljač, sadrži hranu koja se mogla kupiti za 5,22 funte. Ostali uključuju basnoslovne nenavedene ugovore o zaštitnoj opremi, u kojima se prednost daje onima koji imaju političke veze putem „VIP kanala“, a sve to uz katastrofalnu privatizaciju i outsourcing našeg sistema za testiranje i praćenje.
Ovo je presudno pitanje. Bez efikasnog testiranja, praćenja, izolacije i sistema podrške, zaglavićemo u ciklusu infekcije beskonačno. Ali ako ispravite sistem, oslobodićete naciju i od nekontrolisane bolesti i od zaključavanja. Ovo je lekcija koju treba da naučimo od Tajvana, zemlje sa dvostruko većom gustoćom naseljenosti, u kojoj je samo sedam ljudi umrlo od COVID-19, a u kojoj nikada nije uvođeno zaključavanje. Razvila je svoj sistem uz pomoć participativne demokratije, osiguravajući visok nivo javnog prihvatanja i angažmana; u svakoj fazi postavljeni su bili profesionalci i pružena je izdašna podrška, uz svakodnevne kontakte za ljudima koji su morali da se izoluju.
Svaka sedmica donosi novi skandal, jer vlada pokazuje velikodušnost prema korporacijama koje traže profit, a koja nije proširena na ostatak stanovništva.
Suprotno tome, naš sistem je bio fijasko. Engleski sistem do sada je koštao 22 milijarde funti. Uz sve dobro čemu je doprinio, ovaj je novac mogao da bude i naslagan i spaljen. Vlada je zadužila diletante i predala ključne zadatke korporacijama sa užasnim rezultatima isporuke. Kao što sam otkrio u oktobru, tinejdžerski radnici call-centra sa minimalnom zaradom dobili su ključne poslove povezivanja koji su prethodno bili rezervisani za zdravstvene radnike.
Kao što objašnjava Nezavisna naučna grupa Sage, nećemo doskočiti pandemiji sve dok ovu farsu ne zamijenimo sistemom koji vodi NHS, a lokalno ga vode profesionalci u javnom zdravstvu, u kojem se daje svima potrebna finansijska i socijalna pomoć i, ukoliko je potrebno, besplatan smještaj. Ipak, vlada je do sada odbila čak i da prizna neuspjeh ovog sistema, a kamoli da izradi plan za njegovu zamjenu.
Na sličan način se i zaključavanje mora svima olakšati. Između ostalih podsticaja, to podrazumijeva proširenje dodatnih naknada na isključena tri miliona: samozaposlene radnike koji se suočavaju s ekonomskom katastrofom ako se pridržavaju pravila i ostanu kod kuće.
Vlada je mogla da iskoristi prva dva zaključavanja i školski raspust za sprovođenje hitnog programa obnove u školama, ugradivši ih u sisteme ventilacije, filtriranja i održavanja toplote i prozore koji se otvaraju; postavljanje Nightingale učionica u neiskorištenim zabavnim prostorima i zapošljavanje novih pomoćnika u nastavi kako bi se smanjile veličine razreda i omogućilo dovoljno distanciranje. Zapanjujuće, nije učinjeno ništa osim što su odbijene očajničke molbe direktora škola: nije predviđena nijedan peni za obnovu škola. Ipak, vlada ne sprovodi aktivnosti: ne planira nikakav program radova. Kada se škole potpuno otvore, one će opet postati inkubatori infekcije.
Nije učinjeno ništa osim što su odbijene očajničke molbe direktora škola: nije predviđena nijedan peni za obnovu škola. Ipak, vlada ne sprovodi aktivnosti: ne planira nikakav program radova. Kada se škole potpuno otvore, one će opet postati inkubatori infekcije.
Vlada nije uspjela da se dočepa pandemije u drugim institucijama, poput imigracionih pritvorskih centara. Na neobjašnjiv način je odustala od svoje posvećenosti, tokom prvog zaključavanja, da pronađe siguran smještaj za sve beskućnike. Ako ništa – idemo unazad.
Oni koji vode ovu zemlju godinama nas upućuju da se vlada skloni s puta, ustupajući svoja ovlašćenja apstrakciji koju nazivaju tržištem. Dobro upravljanje njima je gotovo oblik svetogrđa. Država bi trebalo da bude bojažljiva, zgrčena, nesposobna.
Suočeni s vanrednom situacijom u zemlji koju vodi čovjek čiji je prvi instinkt da prebaci odgovornost i prenese krivicu na druge, oni vrebaju iz greške u grešku, pretvarajući svaku krizu u katastrofu. Pa čak i sada, skoro godinu od početka pandemije, a i dalje bez plana, vlada osigurava da naša patnja ponovo bude uzaludna.
