“Društvo često žene sa iskustvom seksualnog nasilja stavlja pod lupu, analizirajući njihovo ponašanje prije i poslije nasilja. Ukoliko se ponašanje žene koja je doživjela seksualno nasilje ne uklapa u neki zamišljeni obrazac ,,idealne žrtve", društvo surovo kreće sa osudama, nevjericom, preispitvanjem”, poručili su iz Sigurne ženske kuće.
Na društvenim mrežama, kako dodaju, ispod novinskih članaka i u svakodnevnom govoru, čuju se komentari: šta je obukla, koliko je popila, zašto je išla tamo, koliko je partnera imala ranije? Zašto nije (odmah) prijavila?
Istraživanje o stavovima građana i građanki Crne Gore o seksualnom nasilju nad djevojkama i ženama koje je sprovela Sigurna ženska kuća pokazalo je, kažu, da gotovo petina muškaraca (18.8%) vjeruje da ukoliko je žena silovana, najčešće je uradila nešto što je dovelo do toga. Takođe, kako dodaju. svaki četvrti muškarac u Crnoj Gori smatra da žrtva može da ,,spriječi silovanje ukoliko se zaista potrudi” kao i da žena koja čeka sedmicama i mjesecima da prijavi seksualno nasilje vjerovatno ga je izmislila.
“Istina je da ne postoji ponašanje koje izaziva seksualno nasilje i ne postoji ispravan ili pogrešan način ponašanja nakon preživljenog seksualnog nasilja. Zablude o seksualnom nasilju su i brojne i duboko ukorijenjene. Razumijevanje zabluda koje postoje u društvu, edukacija i demistifikacija seksualnog nasilja su od presudne važnosti kako za prevenciju tako i za pomoć ženama koje su preživjele seksualno nasilje”, saopšteno je iz SŽK.
Brojni su, kako dodaju, razlozi zbog kojih žene ne uspijevaju da se odbrane od nasilnika: nasilnikova fizička nadmoć ili upotreba oružja, strah da će ih nasilnik dodatno povrijediti ili ubiti ukoliko budu pružale otpor, stanje šoka uslijed kojeg nisu u mogućnosti da se pomjere niti da pozovu u pomoć…
“Nakon preživljenog seksualnog nasilja svaka žena reaguje različito. Mnoge žene nisu u mogućnosti da odmah prijave seksualno nasilje zbog straha od počinioca ili osude javnosti, osjećaja sramote, nepovjerenja u institucije i pravosudni sistem, psihološke traume, osjećaja bespomoćnosti”, ističu iz SŽK.
Jedan od razloga zašto pojedini prebacuju odgovornost na žrtvu je, kako dodaju, iz potrebe da se sami osjećaju bolje, bez straha za sebe, zaštićeno.
“U našem istraživanju 64% ispitanih žena smatra da nisu u rizuku od seksualnog nasilja. Među razlozima zbog kojih ispitanice smatraju da ne mogu postati žrtve sekusalnoga nasilja ističu se stavovi o tome da se seksualno nasilje u njihovom komšiluku ne dešava, da su bezbjedne u sredini u kojoj žive ali i da ,,ne daju povoda za to” ili da su bezbjedne jer imaju ,,normalno društvo”, saopštili su iz SŽK.
“Svaki put kada preispitujemo šta je žrtva uradila da izazove nasilje, prebacujemo odgovornost sa nasilnika na žrtvu i normalizujemo nasilje u društvu. U društvu se stvara zabluda da nasilja ne bi bilo ukoliko bi žene promijenile svoje ponašanje - drugačije se oblačile, drugačije komunicirale, izbjegavale određena mjesta ili situacije, itd. Istina je da žrtvino ponašanje nikada ne može biti izgovor za nasilje. Odgovornost seksualnog nasilja je uvijek nasilnikova a nikada osobe koja je preživjela nasilje”, poručuju iz SŽK.
Projekat ,,Zaštićena i sigurna – Borba protiv seksualnog nasilja u Crnoj Gori” sprovodi Sigurna ženska kuća, a finansira Norveško ministarstvo inostranih poslova i Balkanski fond za demokratiju Njemačkog Maršalovog fonda SAD.
