Može vam se učinjeti da je sve krenulo od Poljske, kad je poljska ekstremno konzervativna vlada donijela zakon o zabrani abortusa. Masovni protesti koji su uslijedili nijesu imali efekta. Ni žene koje su umirale od sepse jer se ljekari ni kod evidentnih zdravstvenih komplikacija nijesu usuđivali izvršiti abortus – nijesu bile dovoljne da do svijesti dozovu i savjesti prizovu crkvom vođene političare.
Đe su oni, a đe smo mi
Zvala se Izabela, imala je 30 godina i u sebi fetus star 22 neđelje. Iako su znali da fetus ne može opstati, ljekari su čekali da mu srce stane jer se sve drugo smatra abortusom. A abortus je zakonom zabranjen.
Zvala se Agnješka, imala je 37 godina, troje đece i ranu blizanačku trudnoću. Jedan je fetus uginuo u njenoj materici, ali su ljekari čekali da se to desi i drugome, prije nego ih odstrane.
Obje žene željele su rođenje đece, ali su obje žene u datim okolnostima željele i abortus. Nije im moglo biti. Danas ih nema.
Čuli smo za ta dešavanja i empatično reagovali: pa se zgrozimo, pa se naježimo, pa se prenerazimo kako tamo neđe na śeveru Evrope i u Evropskoj uniji postoji zemlja s tako retrogradnim, divljačkim, nehumanim zakonom, a onda se vratimo svojem mekom ćebencetu, pa na vazdušastom oblaku u visinama kažemo: „Eto đe su oni, a đe smo mi. Mi s time nemamo problema, jer imamo zakon.“
Crna Gora već pola stoljeća pitanje abortusa tretira kroz izuzetan, liberalan zakon. Prijatno smo ušuškani u ideju da smo bezbjedni, jer imamo zakonom definisana prava i sve što se dešava u Poljskoj nas se baš i ne tiče.
Preispitivanje zakona
A onda se desi jedna emisija na javnome servisu svih građana. Emisija koja već najavom s pravom izazove pažnju, revolt i bunt. Navodni povod bio je slučaj u Hrvatskoj kad ženi u poznoj trudnoći s fetusom koji ima ogroman i neizlječiv tumor na mozgu – i pored zakonskih mogućnosti i pored medicinske dijagnoze – nije bio dostupan abortus jer se više ljekara pozvalo na prigovor savjesti.
Povod je ujedno bila i situacija u Americi, u kojoj konzervativna svijest, kakva sad čini većinu u Vrhovnome sudu, nastoji da ukine ustavno pravo svih Amerikanki na abortus i slobodu odlučivanja o svojem životu, što je – eto prve zvanične reakcije u Crnoj Gori! – pohvalio poglavar Crkve Srbije u Crnoj Gori. Na taj mig spremno je reagovala RTCG. Smrti poljskih trudnica nijesu bile tema interesovanja – ni sad ni ranije.
Ono što smo te noći gledali na Radio-televiziji Crne Gore bio je jasan početak javnoga preispitivanja zakonskih rješenja u Crnoj Gori. Povod jesu bile situacije u drugim državama, ali stvarna tema, ona o kojoj se suštinski raspravljalo, bila je abortus u Crnoj Gori – da ili ne.
Kako Crkva ostvaruje svoje ciljeve
Mogla bih vam ovđe govoriti o sredstvima manipulacije koja je koristio sveštenik koji je, između ostalih, bio pozvan u emisiju. Mogla bih obrazlagati kvazinaučni diskurs i kako osoba čija se uvjerenja zasnivaju na ideji o bezgrešnome začeću upotrebljava termine hromozomska struktura i genetski kod, ali fetus naziva isključivo bebom; mogla bih se pozivati na manipulacije emocijama gledalaca i gledateljki, kad proceduru prekida trudnoće opisuje kao stradanje nedužne osobe,zahtijevajući od ljekara da oslikaju abortus – u poznoj fazi trudnoće (!), pritom forsirajući izraze poput komadanje tijela i sl... Ali neću ništa od toga.
Ukazaću na nešto drugo:
„Crkva se obraća vjernicima u crkvenim portama i u hramovima. Ti vjernici su istovremeno i građani. Ti građani mogu da osnuju NVO udruženja, mogu da budu članovi nekih političkih partija. Ti građani glasaju na nekim izborima. Otkud inicijativa u Vrhovnom sudu Amerike da se ukine to? Dakle, opet neki građani, koji su vjernici, koje možemo nazvati konzervativnim, radikalnim, ovakvim, onakvim, ali oni su građani koji su putem demokratskih procedura došli u poziciju da izglasavaju neke zakone ili da obaraju neke prethodno važeće zakone. Ovo je abeceda demokratije“, rekao je tad Gojko Perović.
Ko želi da sluša i da čuje – sve je rečeno. Ko želi da vidi – sve je nacrtano. Ovaj crtež zapravo je projekat, detaljni nacrt kako će Crkva ostvariti svoje želje i ciljeve. Ovo nije objašnjenje, ovo je upozorenje.
Neko bi ga mogao protumačiti i kao prijetnju, kao očitu demonstraciju sile. Nikako neosnovanu, već dokazanu. I varate se ako mislite da se ovo odnosi samo na zabranu abortusa. To je samo početak. Mi se nalazimo na padini, u trenutku kad demokratski principi idu naruku konzervativnim, radikalnim grupacijama i organizacijama, kako ih opisa i sveštenik, da mijenjaju liberalne i progresivne civilizacijske tekovine.
Nije Crkva jedina konzervativna snaga, ali je kod nas najsnažnija. I ona ima plan, čuli smo jasno u toj emisiji, da se bori za zabranu abortusa, za što ima svoje argumente. Kako izgleda kad država instalira takve retrogradne zakone – vidimo u Poljskoj, u kojoj je takođe izrazito jak uticaj Crkve. Ali istorija je puna takvih slika i takvih primjera i mimo crkvenih dogmi.
Menstrualna policija
Ne moramo ići dalje od Rumunije u doba Čaušeskua, kad su institucije sistema sprovodile striktnu demografsku politiku, koja je zabranjivala i strogo kažnjavala abortus, a u tu je svrhu osmišljena i uvedena i tzv. menstrualna policija: ginekolozi su jednom u tri mjeseca pregledali žene na radnome mjestu da bi se što ranije utvrdila trudnoća i time žena primorala da rodi čak i dijete koje ne želi, koje je posljedica silovanja ili čak i dijete koje porodica ne može podizati jer nema sredstava ni sebe da prehrani, a kamoli da još jednome đetetu pruži iole uslovan život.
S ciljem povećanja rumunske populacije Čaušesku je doveo do propasti mnogih porodica, do smrti mnogih žena koje su se podvrgle ilegalnom abortusu, do smrti desetina hiljada đece koja su ostavljana na ulici jer su roditelji bili primorani da ih rode, iako svjesni da ih ne mogu othraniti.
Retrogradne ideje na Javnom servisu
Da bi društvo napredovalo, javnom se mnjenju moraju nuditi progresivne ideje. No javni servis Crne Gore ima drugačiji pristup. Osim što je osmislila emisiju tako da problematizuje dotad kod nas neupitno pravo na abortus, autorka pomenute emisije temu doslovce postavlja na ovaj način: „Što je važnije – pravo žene na izbor ili pravo bebe da živi?!“
Time na jedan tas stavlja ženin izbor (a koncept izbora lišen je bilo kakve empatije i u današnjem društvu ima konzumeristički prizvuk), dok na drugome tasu stoji život – bebe. Ne fetusa, već bebe! Tako postavljen „problem“ utiče da se u glavi gledalaca stvori mentalna slika dva ravnopravna bića, od kojih je jedno agresivno i samovoljno, a drugo nedužno i nezaštićeno; formira se slika žene kao probirljive i sebične, koja svoje prohtjeve i hirove stavlja iznad života svoje bebe. Za takvu formulaciju odgovorna je urednica emisije, čime je dala još jednu potvrdu tezi da su žene glavni promoteri patrijarhata u Crnoj Gori.
Da je stvarna ideja kreatorā emisije bila promocija retrogradnih ideja, pokazuje i to što završna riječ nije data ni ljekarima ni građanskoj aktivistkinji, već upravo popu.
Prikrivena mizoginija
Kao zaključak rasprave čujemo njegov savjet ogrnut pokušajem prikrivanja mizoginije „da se porođaj uvijek obavi, jer je u pitanju drugi život, a ne dio tijela gospođe žene koju izuzetno cijenimo i poštujemo“ i konačno poziv da se pored postojećeg spomenika nerođenoj đevojčici doda i spomenik nerođenom dječaku, koji nije rođen zbog majčine „komocije“. I time je manipulacija zaokružena. Na početku i na kraju emisije predočena nam je ista mentalna slika.
Ako težimo progresivnome društvu, priča o reproduktivnim pravima mora se postaviti posve drugačije. Nije u pitanju pravo na izbor, u pitanju je pravo na slobodu! A na drugoj strani stoji fetus, koji van majčine utrobe – naučna je činjenica – nije sposoban ni za samostalno disanje, bez kojega ljudskoga života nema.
Dakle, preformulišimo pitanje da bismo promijenili koncepte: što je važnije – pravo na slobodu i na tjelesni integritet žene ili pravo fetusa na rođenje?
Kad se na javnome servisu javno mnjenje kreira u izrazito konzervativnome, patrijarhalnome, retrogradnome duhu (śetimo se i komentara voditeljke na RTCG da neke žene svojim postupcima ipak traže da ih muškarac vaspitno pretuče), ne smije nas iznenaditi ako se na skupštinskome dnevnome redu nađu izmjene zakona o uslovima i postupku prekida trudnoće. A ko će mu se tad usprotiviti? Isti oni koji se nijesu usudili ili potrudili da glasaju da Skupština makar raspravlja o zakonu o zabrani fašističkih simbola i organizacija?! Ili oni drugi koji političke proteste organizuju ispred hrama i koji se čerupaju o crkvene skute?
Da do toga ne bi došlo, moraju se mnoge stvari u Crnoj Gori što prije mijenjati. Za početak mora se promijeniti uređivačka struktura i uređivačka politika javnoga servisa kao kreatora javnoga mnjenja. U suprotnom – konzervativni vjetrovi raskomadaće naš paperjasti oblačić stečenih prava, a pad s tih visina biće brz, bolan i neminovan.
21
