Prije dvadeset godina Amerika je krenula u preoblikovanje svjetskog poretka nakon napada 11. septembra. Danas je lako zaključiti da je njena spoljna politika napuštena na pisti na aerodromu u Kabulu.
Predsjednik Džo Bajden kaže da je izlazak iz Avganistana bio „okončanje jedne ere“ ratova na daljinu, čime je američke saveznike izbezumio, a neprijatelje usrećio. Većina Amerikanaca je umorna od svega: otprilike dvije trećine kaže da rat nije vrijedio.
Ipak, nacionalni osjećaj zamora i apatije loš je vodič prema budućoj ulozi Amerike u svijetu. Njene sposobnosti ostaju zastrašujuće, a strategija se može obnoviti za 21. vek, pod uslovom da se iz vremena nakon 11. septembra izvuku prave pouke.
Stradanje skoro 3.000 ljudi na američkom tlu izazvalo je reakciju koja je istakla američki „unipolarni trenutak“. Neko vrijeme se činilo da ima neospornu moć. Predsjednik Džordž V. Buš izjavio je da je svijet ili sa Amerikom ili protiv nje.
NATO je poručio da je napad na kule blizance napad na sve njegove članove. Vladimir Putin obećao je rusku vojnu saradnju; Kondoliza Rajs, tada savjetnica za nacionalnu bezbjednost, ovo je nazvala pravim krajem hladnog rata.
Stradanje skoro 3.000 ljudi na američkom tlu izazvalo je reakciju koja je istakla američki „unipolarni trenutak“
Čini se da je lakoća s kojom su američke snage vodile talibane nagovijestila novu vrstu ratovanja: 63 dana nakon 11. septembra, Kabul je pao. Od tada su ostvarena trajna dostignuća. Napori u borbi protiv terorizma su poboljšani: Osama bin Laden je mrtav i nijedan napad na Ameriku nije uspio. Donji Menhetn je obnovljen sa stilom.
Ali, u najvećoj mjeri je nasljeđe odgovora na 11. septembar bilo gorko. Misija razbijanja Al-Kaide prerasla je u želju za promjenom režima i izgradnjom nacije koja je donijela neuvjerljive rezultate u Avgansitanu i Iraku, uz ogromne ljudske žrtve i materijalnu štetu.
Iračko oružje za masovno uništenje bilo je fatamorgana. Amerika je razbila svoj tabu o torturi i izgubila moralnu prednost. Početni, iluzorni, osjećaj jasnoće o tome kada bi trebalo vojno da interveniše izblijedio je u neodlučnost, na primjer zbog upotrebe sirijskog hemijskog oružja 2013. Kod kuće je duh jedinstva brzo ispario i američke toksične podjele su prkosile njegovoj tvrdnji da imaju superiorniji oblik vlade. Haos na Bliskom istoku odvraćao je pažnju od stvarne priče s početka 21. vijeka – uspona Kine.
Bajdenov debakl u Kabulu pravi mračan epilog. Neki će u tome vidjeti dokaz ne samo američke nesposobnosti, već i pada. To ide predaleko. Pad Sajgona nije doveo do toga da Zapad izgubi hladni rat.
Uprkos svim manama Amerike – njenim podjelama, dugovima i oronuloj infrastrukturi – mnogi aspekti njene moći su netaknuti. Njen udio u globalnom BDP-u, koji iznosi oko 25%, otprilike je ono što je bio 1990-ih. I dalje je tehnološki i vojno vodeća zemlja.
Iako se javno mnjenje okrenulo prema unutra, američki interesi su daleko „globalniji“ nego tokom izolacionističke faze 1930-ih. Sa devet miliona građana u inostranstvu, 39 miliona poslova podržanih trgovinom i 33 triliona dolara inostrane imovine, ima snažan interes za otvoreni svijet.
Njena spoljna politika se promijenila pod Barakom Obamom, koji je pokušao da „okrene“ Aziju i smanji ratove u Iraku i Avganistanu. Zaokret Donalda Trampa u bombardovanju i sklapanju transakcija bilo je katastrofalno, iako je pomoglo u okončanju američkih iluzija o Kini.
Stav Bajdenove administracije prema pravima žena bolji je od stava njegovih prethodnika, a to bi moglo da utiče na geopolitiku više nego što većina ljudi shvata
Gospodin Bajden je dobro kvalifikovan za preuzimanje posla, sa dugogodišnjim iskustvom u spoljnopolitičkim aktivnostima i savjetnicima koji kreiraju Bajdenovu doktrinu. Njegovi ciljevi su da okonča vječne ratove, dovrši zaokret prema Aziji, uhvati se u koštac sa novim sferama poput sajber bezbjednosti i obnovi globalne saveze.
Economist podržava veliki dio ove agende, ne samo naglasak na prioritetima 21. vijeka, poput klimatskih promjena. Stav Bajdenove administracije prema pravima žena bolji je od stava njegovih prethodnika, a to bi moglo da utiče na geopolitiku više nego što većina ljudi shvata.
Ali važni elementi Bajdenove doktrine zabrinjavajuće su nejasni. Napuštanje Avganistana naljutilo je saveznike, sa kojima se jedva konsultovalo. Konfrontirajući pristup Kini može zamagliti fokus na klimatske promjene.
Opšta doktrina insistira na tome da spoljna politika mora da služi američkoj srednjoj klasi. „Svaku akciju koju preduzmemo u svom ponašanju u inostranstvu moramo preduzeti imajući na umu američke radničke porodice“, rekao je on.
Trgovina, klima i Kina istovremeno su domaća i strana briga. U jednom smislu, ovo je očigledno: sve zemlje djeluju u svom dugoročnom sopstvenom interesu, a snaga kod kuće je preduslov snage u inostranstvu. Međutim, impuls donošenja odluka o svijetu kako bi se dopao domaćoj publici već stvara probleme.
U Avganistanu je vještački rok za povlačenje (do 11. septembra) određen kako bi se to svidjelo biračima kod kuće, a odlukom o uklanjanju svih trupa zanemarena je stvarnost da je skromni američki garnizon mogao da spriječi talibane da preuzmu vlast. Kada je u pitanju Covid-19, Amerika je propustila priliku da vodi globalnu kampanju vakcinacije koja bi joj donijela zahvalnost i dobru volju i pokazala američku moć.
Rizik je u tome što bi domaća pristrasnost gospodina Bajdena mogla da učini njegovu spoljnu politiku manje efikasnom. Amerika mora da pronađe novi način suživota sa Kinom, uz rivalstvo i saradnju u različitim oblastima.
Bajdenov debakl u Kabulu pravi mračan epilog. Neki će u tome vidjeti dokaz ne samo američke nesposobnosti, već i pada
Ipak, politika gospodina Bajdena prema Kini izuzetno je slična politici gospodina Trampa, sa nizom ad-hoc uvedenih tarifa i retorikom o nadmetanju sa nultom sumom. On zna da je neprijateljstvo prema Kini jedna od rijetkih stvari koja ujedinjuje Kongres i javnost: 45% Amerikanaca smatra Kinu najvećim američkim neprijateljem, u poređenju sa 14% u 2001.
Amerika i dalje mora da bude spremna da upotrijebi vojnu moć za zaštitu ljudskih prava u inostranstvu. Gospodin Bajden je ovo skoro isključio. Svjetski despoti su to možda primijetili.
Bajden s pravom ima za cilj da oživi američke saveze, koji umnožavaju njen uticaj. Ipak, njegov protekcionizam šteti saveznicima, od prvih ugovora u Americi do 50 milijardi dolara subvencija za poluprovodnike. Njegova administracija ne pokazuje veliko interesovanje za sveobuhvatni azijski trgovinski sporazum koji bi se suprotstavio Kini.
Spoljna politika je vođena događajima koliko i strategijom: gospodin Buš je vodio platformu saosjećajnog konzervativizma, a ne rat protiv terora. Bajden mora da pravi improvizacije kao odgovor na godine nepromišljenosti. Ali ne bi trebalo da zamišlja da će spoljna politika podređena teškoj unutrašnjoj politici oživjeti američko shvatanje da je svjetski lider.
1
