Već je poetski prvijenac Mihaila Lalića pod nazivom „Stazama slobode“ iz 1948. godine najavio kojom će se temom crnogorski književnik opsesivno baviti do kraja svog života. Bile su to borbe za ideal provučene kroz deskripciju vidljivog sloja, ali i filozofskih i psiholoških nedoumica i lomova, a na kraju i kroz društveno-politička pitanja koja su se više nego dosljedno smjenjivala u svojim demonizovanim oblicima, neuhvatljivom oku koje se sklapalo u najvažnijim trenucima.
Trideset godina nakon njegove smrti povampirile su se ideologije koje su činile jezgro Lalićevog romanesknog prostora i, iako ga u obrazovnom sistemu zapostavljaju, posvećujući mu minimum pažnje zbog toga što nove generacije ne mogu da se povežu s tematikom, danas je ponovo aktuelan.
U pokušaju da osvježimo sjećanje na njegov lik i djelo, čulo se i da je bio odlučan, tvrdoglav kad nešto namjeri, da je, između ostalog, imao i strah od govorenja u javnosti, te da su ga možda najbolje upoznali oni koju su imali čast i sreću da provode vrijeme s njim u automobilu između Herceg Novog, gdje je najčešće boravio, do željenih destinacija. Ipak, mnogi nijesu htjeli da prepričavaju te anegdote, iz poštovanja prema autoru kome su se divili.
O stvaralaštvu, političkom angažovanju, o njegovom odnosu prema javnosti i posebnostima u izrazu kojima je diktirao nove spisateljske trendove u Crnoj Gori za Pobjedu su govorili Rajko Cerović, Milan Marković, Vladimir Vojinović i Mirza Pinjić.
AFIRMATOR
Prema mišljenju dr Vladimira Vojinovića, profesora sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, Lalić se u crnogorskoj književnosti „odvojio“ jednim posebnim stilom i poetikom „sazdanom od čudnoga spleta poslijeratnih ideja“.
"Ako tragate u njegovim najuspjelijim djelima za obrisima francuskoga egzistencijalizma, nije da ćete pronaći ono što i u Kamijevom djelu, ali će vas začuditi neke podudarnosti atmosfera. Ili, recimo, Lalić je doživljen kao afirmator partizanskog pokreta, ali proces metamorfoze Lada Tajovića, nakon što se napije volovske krvi, donosi i kritičke proplamsaje. Je li to onda do kraja soc-realistički pripovjedač? Pa i ne baš. Dakle, Lalić je pronašao jedan ugao, posve upražnjen u ondašnjoj književnosti, đe je smjestio svoju svevremenu poetiku i odakle ga nijesu mogle pomjeriti ni kasnije eruptivne postmodernističke pojave. Bez sumnje, to je najznačajniji crnogorski pripovjedač", rekao je Vojinović.
I Vojinovićev kolega sa FCJK dr Milan Marković ističe Lalićevu pripovjedačku posebnost, no prednost daje idejno-tematskom.
"Ako zanemarimo brojne formalno-tehničke inovacije i ostale osobenosti vezane za Lalićev literarni postupak, koje su u poetičkom smislu nesumnjivo obilježile razvoj književnosti crnogorskog, južnoslovenskog i evropskog poslijeratnog modernizma, a zadržimo se samo na idejno-tematskom aspektu Lalićevoga stvaralaštva, otkrićemo autora koji je napravio sintezu crnogorskoga nacionalnog iskustva. Takav efekat postigao je obrađivanjem najtežih i najsloženijih pitanja crnogorskoga postojanja. Njegovo cjelokupno djelo literarni je dijalog s Crnom Gorom, njenom istorijom, etno-psihologijom, kulturom i etikom. Stoga, Lalićevo književno stvaralaštvo u izvjesnom smislu predstavlja enciklopediju Crne Gore, u kojoj su, po autorovim riječima, zastupljene „sve crnogorske istrage i izdaje“", smatra Marković.
On ističe i da u poetičkom smislu treba imati na umu da Lalić u svojim djelima nije romantizovao crnogorsko iskustvo nego mu je kritički ogoljavao zablude i mane.
"U njegovom stvaralačkom fokusu je raskid s pređašnjim stanjem - podjednako u književno-istorijskom, kao i u društveno-istorijskom smislu, ulazak u novo doba tzv. zbijene stvarnosti (čija je najčešća metafora rat), ali i propratni društveno-politički procesi koji su nosili višestruke posljedice po Crnu Goru. Zbog provokativnosti faktografskoga materijala, angažovanosti i antifašizma, Lalić je i za života bio pod kontinuiranim pritiscima, ali je njegovo stvaralaštvo odolijevalo. Zbog toga i danas svojim postojanjem i vrijednostima podriva obnovljene pokušaje sistemske revizije prošlosti", rekao je Marković.
TETRALOGIJA
Nema nimalo sumnje da je Lalićev književni opus od „Svadbe“, preko „Raskida“, „Hajke“ ili „Lelejske gore“ u Crnoj Gori relativno dobro poznat, smatra književnik i publicista Rajko Cerović, koji je napisao najviše tekstova o njegovim knjigama, i bio u nekom trenutku njegov gotovo lični promoter i iznad svega prijatelj. Ipak, tvrdi on, krajnje je površno poznavanje završnog dijela Lalićeve stvaralačke simfonije, oličene tetralogijom romana „Ratna sreća“, „Zatočnici“, „Dokle gora zazeleni“ i „Gledajući dolje na drumove“.
"Pomenuti dio Lalićevog stvaranja, poslije konačno završene njegove veličanstvene poeme o NOB-u i revoluciji, koja vrhuni „Lelejskom gorom“ i dobijanjem najvećeg domaćeg književnog priznanja Njegoševe nagrade, nije ni u književnoj ni opštekulturnoj crnogorskoj javnosti dovoljno poznat", rekao je Cerović.
Marković, iz ugla savremenog teoretičara, potvrđuje da je ova stvaralačka faza Mihaila Lalića nedovoljno proučavana i budući „da kao društvo ponovo svjedočimo odjecima poraženih retrogradnih ideologija koje su u istorijskom smislu dezorijentisale crnogorsko društvo tokom prve polovine XX vijeka“, zaslužuje čitalačku pažnju i nova tumačenja. On smatra da se na cjelokupni književni opus Mihaila Lalića može primijeniti autopoetički iskaz drugog velikana crnogorske umjetnosti, Živka Nikolića, koji je za sve svoje filmove rekao da predstavljaju cjelinu, dakle jedinstveno umjetničko djelo u čijem je središtu Crna Gora. Takav stav je opravdan i činjenicom da je Lalić svoje književne tekstove nerijetko ulančavao u literarne kvalitete višega reda, kao što su trilogije, tetralogije i sl. Stoga je najbolje Lalića čitati integralno.
Cerović svjedoči i činjenici da je relativno dugo po izlasku prvog, drugog, pa i trećeg romana pomenute romansijerske serije, o Lalićevoj tetralogiji jedini pisao o tim romanima u reviji „Ovdje“, koja je u tadašnjem hroničnom nedostatku bogatije književno-izdavačke djelatnosti, izuzimajući časopis „Stvaranje“, odigrala u crnogorskoj književnoj javnosti relativno krupnu ulogu.
"Da li je domaća crnogorska kulturna javnost bila prilično zasićena obimnim ranije objavljenim Lalićevim djelom, da li je očekivala izvjesno moguće ponavljanje, danas nije lako pretpostaviti. Prije će biti riječ o suviše bolnom, da ne kažem suviše provokativnom, možda apokrifnom sloju crnogorske čitalačke svijesti koja je, što svjesno - što nesvjesno, uporno odbijala da se suoči sa neveselom realnošću crnogorskog trajanja od početka vijeka, pa završno sa tragičnom 1918. godinom. Taj je dio vlastite nacionalne istorije, pod uvijek moćnim pritiskom velikosrpske šovinističke čaršije, ili prosto zbog mira u kući, crnogorska javnost prosto odbijala da prizna, čak samo i pred sobom. Da je veliki pisac, možda dok je stvarao i „Lelejsku goru“, bolno baštinio i neveselu crnogorsku predrevolucionarnu stvarnost ne treba ni najmanje sumnjati", tvrdi Cerović i dodaje da se bez poznavanja piščeve ukupne slike o povijesti i konačnom udesu crnogorskog duhovnog prostora, za šta je poznavanje pomenute tetralogije neophodni preduslov.
Tu sliku dopunjava Vladimir Vojinović. Na pitanje da li je političko djelovanje Lalića uticalo na to da ga s pažnjom pominjemo samo kad se obilježavaju godišnjice rođenja i smrti, Vojinović tvrdi da je na to odgovorio ponajbolje sam Lalić, kad ga je u TV intervjuu o prevođenju njegovih knjiga pitao novinar Branko Jokić.
"Lalić je tada kazao da ima utisak da se njegove knjige ne prevode na Zapadu jer tamošnjim izdavačima nije interesantna njegova literatura, koliko im jeste interesantna neka koja je, recimo, na liniji kritike komunizma, pa iako slabijih umjetničkih dometa. I u tome je sva „nevolja“ Lalićevih knjiga danas – stiče se utisak da taj autor jednostavno nije pročitan, jer da jeste, bio bi doživljen kao vrhunski poeta, u momentima uistinu pjesnik, a ne kao afirmator bilo koje doktrine. Ako, kako neki tvrde, Balkan danas trpi posljedice procesa deateizacije, dakle, ako se suočavamo sa apsolutnim porazom ljevice i socijalističkih ideja, jasno je da jedan „partizanski pisac“ neće biti slavljen izvan prostora katedri za književnost. Njegove su knjige, zapravo, stekle status Lada Tajovića u Gori Lelejskoj. No, ja vjerujem u sumnju, i vjerujem da će jednom ponovo postati aktuelna, i da će potaći novu metamorfozu, poput one koja je preobratila Lada", rekao je Vojinović.
STRAH OD NASTUPA
Cerović je za Pobjedu ispričao i jednu anegdotu iz perioda kada su sarađivali. Veliki pisac se, naime, uvijek silno plašio svake prilike u kojoj bi morao da pred publikom usmeno govori.
"Kad su ga sa Univerziteta Crne Gore, tadašnjeg naziva „Veljko Vlahović“, koji je bio organizator promocije pomenutog romana, pitali koga da iz Beograda dovedu da govori o knjizi bili su šokirani Lalićevim odgovorom: „Nikoga iz Beograda, eto vam pod rukom Rajko Cerović koji je sasvim dovoljan“. Tako sam, na ne malo iznenađenje univerzitetskog vođstva, dobio kola i vozača da odem u Herceg Novi za Lalića", ispričao je Cerović.
Znao je za Lalićev otpor protivu svakog svog usmenog istupa. Već su se bili toliko zbližili da mu je zabranjivao da ga drukčije oslovljava osim sa Ti.
"Pita on doslovno ovim riječima: „Što je meni i tebi ovo danas trebalo?“, ja odgovaram da baš kao ne znam: „Ti si, Mihailo, napisao roman, a ja nešto o njemu treba da progovorim“. „Ti mnogo lako govoriš“ – nastavlja Lalić – „kako bi bilo da ti što duže govoriš da mene što manje pitaju?“. Na kraju pita: „Što misliš da će me pitati?“, „Nemam što da mislim“ – kažem ja – „prvo će ti pitanje biti ono oko Pljevalja“. „Misliš“ – zagonetno konstatuje Lalić. Prvo pitanje se zaista odnosilo na tu pljevaljsku ratnu epizodu. I na moje iznenađenje, Lalić je iz džepa izvadio napisan odgovor i pažljivo ga pročitao u mikrofon", rekao je Cerović i dodao da je na sva druga pitanja usmeno odgovarao.
"Bilo je to najposjećenije književno veče koje je zapamtio i Titograd i kasnija Podgorica. U velikoj svečanoj sali Univerziteta ljudi su stiješnjeni visili na galerijama. Dio je ostao ispred dvorane da preko razglasa prati događaj", ispričao je Cerović.
Lalić je rođen 7. oktobra 1914. godine, u selu Trepča kod Andrijevice, a preminuo je 30. decembra 1992. godine u Beogradu.
Koristio jezik u svom punom potencijalu
Iako se u Crnoj Gori vrlo malo govori o Mihailu Laliću, izuzev o godišnjicama rođenja i smrti, čini se da među mladom književnom publikom i književnicima u regionu nalazi svoje poklonike, posebno u Bosni i Hercegovini. Tome svjedoči i činjenica da neki od njih, poput Mirze Pinjića, pišu pod njegovim uticajem. Na njega je, kako sam kaže, jako uticala „Lelejska gora“, roman objavljen 1957. godine, i za priču je bio nagrađen na festivalu „Zavičajne staze“ u Petnjici.
"Roman sam čitao prošle godine i potpuno zaranjao u atmosferu same priče. Pisan u prvom licu, roman stvara privid učešća, pa vi imate osjećaj kao da ste na nekoj popodnevnoj kafi, a prekoputa vas sjedi čičica i priča svoj život, ali kao da mu je to posljednji put i mora ispričati ako želi naći konačni mir, a vi nestrpljivo čekate priliku za pitanja. Možda je to samo subjektivni osjećaj, jer kao glumac po struci svako čitanje neminovno sa sobom vuče i moje, glumačko imaginiranje u potpunosti upregnuto", rekao je Pinjić za Pobjedu.
Potvrdu za svoj utisak dobio je u razgovorima i sa drugima koji su se pozabavili Lalićem.
"Možda će biti i onih koji će, nakon što saznaju da je Lalić pisao o događajima iz NOB-a čiji je aktivni učesnik i sam bio, pitati, zašto da mi, danas, čitamo o NOB-u? Odgovori bi bio – pa upravo zbog toga jer nakon jedne noći provedenoj ko zna gdje s Ladom Tajovićem, teško će nekome pasti na pamet da nekog tjera u zbjegove. Čitajte, bez da cjepidlačite o temi. Književnost ima jednu prednost – ne stari, i djelo pisano prije sto, dvjesto godina i te kako se može čitati i danas u dobu iskrivljenih vratova zbog mobilnog ekrana. Evo prilike da na novogodišnje rezolucije zapišete i čitanje neke Lalićeve knjige u 2023. jer je on od onih pisaca koji vas uvjere da baš i ne koristite jezik u kojem ste rođeni u njegovom punom potencijalu", poručio je Pinjić.
