No, za Crnu Goru ovogodišnji 6. maj može imati dugoročne posljedice jer su joj se otvorila vrata onostranosti. U budućim hronikama ostaće zapisano da je premijer Zdravko Krivokapić, nakon novinarskog pitanja o tome zašto država ne reaguje na kršenje mjera u vjerskim objektima SPC, dao ovu izjavu: “Ja mislim da se to ne može definisati zemaljskom pričom, to je u domenu metafizike. Vi mene svodite na priču da postoji samo zemaljski svijet. To nije tačno. To što su nas tako učili 50 ili 70 godina je jedna priča“. Potom je građane i vjernike pozvao da pročitajuBiblijubudući da se po njegovom poimanju svijeta zapravo tu nalaze odgovori zašto država ne može sankcionisati kršenje epidemioloških mjera od strane sveštenstva SPC. Tom izjavom crnogorski premijer ne samo da je pokazao svoje zatucano zilotsko lice, no je spekulativno „razorio“ čitav sistem na kojemu počiva postrenesansni svijet. Koristeći logiku koju on rabi kao premijer, lako možemo dalje zaključivati da je postojanje sudskih i tužilačkih organa potpuno nepotrebno, jer eto, svi ćemo jednoga dana pred Strašni sud. Vojska, policija i bezbjednosne službe kojima koordiniše Dritan Abazović takođe su bespotrebne – ne zato što od formiranja nove Vlade rade u interesu Beograda i Moskve, već zato što postoje legije Sv. Đorđa Aždajoubice koje čuvaju vrata zemaljskoga svijeta. Zdravkovom dijalektikom vratili bismo se do nihilizma Esena te onda postavili pitanje – koji će nam đavo život kad postoji onostrani extra time?
Fanatisme
Navikli smo ovih pola godine na premijerove mudrolije iz popularnih izdanja sentenci Svetih Otaca i spiritualnih guru vodiča. Ipak, njegov i narativ njegovih ministara otkrivaju jednu drugu, opasniju stranu. Iako je Danilo Kiš odavno upozorio da ekstremna poređenja nijesu ništa drugo do kič, čini se da jezik koji izlazi iz redova Vlade opravdano možemo uporediti s grkim njemačkim iskustvima iz XX vijeka. Navedena izjava premijera Krivokapića svako civilno lice zasigurno asocira na vjerski fanatizam. Lijepu definiciju fanatizma donosi nam Viktor Klemperer u svojoj glasovitoj knjiziLTI: bilježnica filologa.Klemperer (1881-1960), njemački Jevrej, kojemu je nakon dolaska Hitlera na vlast oduzeta katedra, zatim pravo da čita knjige i novine, preživio je pod nacističkim režimom samo zahvaljujući tome što je njegova žena bila „arijevka“, „rasno podobna“ Njemica. Prinuđen da profesuru zamijeni teškim fabričkim poslovima, izložen svakovrsnoj represiji i odvojen od biblioteke i istraživanja, Klemperer je svoje naučno znanje usmjerio na osluškivanje svakodnevnoga govora Njemaca i čitanje javnih propagandnih plakata i zidnih vijesti. Kad bi imao prilike, čitao bi i novine, čiju je upotrebu subverzivno pravdao izgovorom da ih koristi kao papir za omotnice. U tajnosti Klemperer je vodio dnevnik koji će nakon objave postati jedno od najpoznatijih svjedočenja svakodnevice u Trećem Rajhu. Odmah nakon rata iz hiljada stranica dnevnika izvukao je one djelove koji se odnose na jezik nacista te je tako nastalaLTI – Lingua Tertii ImeriiiliJezik Trećeg Rajha. Klemperer je među prvima u svijetu shvatio da nacizam ima zaseban jezik kojim zagađuje okolinu. Govoreći o Hitlerovoj manijakalnoj ubijeđenosti u svoju mesijansku ulogu ravnu fanatizmu (omiljena riječ gebelskovske propagande), on je zapisao: „Dakle,fanatiqueifanatismeriječi su koje su francuski prosvjetitelji upotrebljavali isključivo u krajnje pejorativnom smislu, i to iz dvostrukog razloga. Izvorno – korijen riječi fanatik jest latinska riječfanum, svetište, hram – fanatik je čovjek koji se nalazi u religioznu zanosu, u ekstatičnu stanju grča. Budući da su se prosvjetitetlji borili protiv svega što vodi k pomućivanju i eliminiranju mišljenja, budući da su kao neprijatelji crkve s osobitom ogorčenošću napadali svaku vjersku predrasudu, fanatik je za njih onaj stvarni i pravi protivnik racionalizma.“ U blago izmijenjenoj formi, taj opis bi mogao poslužiti za portret crngorskog premijera.
JSS – jezik„srpskog sveta“
U nekoliko tekstova Andreja Nikolaidisa i Aleksandra Radomana već je pokrenuto pitanje diskursa koje je sa sobom donijela nova vlast u Crnoj Gori. Onu hladnu, tehnokratsko-univerzitetsku, briselovsku retoriku prethodne vlade, nova je zamijenila iracionalnom, metafizičkom frazeologijom odnjivljenom u SPC koja je istu kadrirala. U srži novoga jezika krije se zabrinjavajući odnos prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Zdravko Krivokapić kao prvi megafon novoga talasa najbolje ilustruje promjene koje su nas zadesile. Njegova izjava o ministrima kao njegovim apostolima može biti komična dok ne navedemo sljedeće Klempererove redove. Govoreći o Hitlerovim metaforama, Klemperer zapisuje da je 9. novembra 1935. njemački vođa „One koji su pali pred Feldherrnhalle nazvao ‘moji apostoli’…“ Dalje, Krivokapićev sistem vrijednosti o značaju porodice za društvo i „sebičnim porodicama s malo đece“, o ženama kao stubovima domaćinstava i inkubatorima za potomstvo, o istorijskoj misiji njegove vlade, izgledaju kao farsična reminiscencija stavova iz ideoloških brošura Trećega Rajha. Śećate li se tako slikovite konstrukcije omiljene premijerove ministarke Bratić dok je govorila o vrtićima koji će proizvoditi „elitni narod“? Ili njenih bravura o Crnogorcima kao Srbima koji su posredstvom etnoinžinjeringa postali nacija? Ili njezina stava da u Crnoj Gori žive „Srbi i opozicija“? Premijer kad govori o Crnogorcima ne naziva ih pravim imenom, već ih krsti kao „komite“ ili „pripejd patriote“. Njegovo često pozivanje na lošu empiriju komunističkog nasljeđa i njegova vezanost za SPC koja postojanje crnogorske nacije vezuje za „Brozovo Jajce“, daju materijala za neku buduću ozbiljnu filološku analizu diskursa „srpskog sveta“ o Crnogorcima. Nikolaidis je jednom sjajno opazio: „Nacisti i ostali evropski antisemiti Jevreje su vidjeli kao ‘Đavolovu djecu’. Velikosrpski narativ Crnogorce vidi kao ‘Đilasovu kopilad’, odnosno ‘komunističku kopilad’. Komunizam je đavolji – ergo, i Crnogorci su Đavolova djeca.“
Isto kao u Trećem Rajhu, kako je primijetio Klemperer, kontekstualizacijom, dajući pojmovima novo značenje, suštinski suprotno onome izvornome i dosad znanome, od strane vlasti stvara se odioznost prema onome što upotrijebljeni pojam predstavlja. Tako komiti prestaju biti ono što jesu i postaju ugrožavatalji javnoga reda i mira; antifašistička borba i njene tekovine poprimaju značenje svoga antipoda, pa se kažnjavaju ljudi koji slave 9. maj; pomirenje koje konstantno akcentuju u Vladi postaje kapitulacija, asimilacija i nestanak najbrojnijeg naroda u zemlji. Crnogorci, kao takvi, postaju anticivilizacijska opozicija; pomirenje pravoslavnog bića postaje konsolidacija svetosavlja, religioznost postaje vjerska mržnja i fundamentalizam. Tako se stvara klima u kojoj se poltronerija u odnosu na vlast doima kao časni i civilizacijski čin proistekao iz demokratije, a opozicija u odnosu na vlast kao podložništvo bivšem režimu. Građanski protes u tome repertoaru postaje državni udar. Klempererovo štivo nikad nije bilo aktuelnije na primjeru Crne Gore do danas, kad se ljudi koji ne prihvataju nove standarde osmišljene u SPC ostavljaju bez posla i medijski progone. Jezik „srpskog sveta“ potpomognut beogradskom propagandnom mašinerijom završava polako zamisao staru 150 godina.
Reakcija ili ništa. Ništa?
Postavlja se pitanje – zašto crnogorska intelektualna i medijska zajednica, čast za nekoliko izuzetaka, ne povedu ozbiljnu raspravu o opasnome propagandnom diskursu koji je zapljusnuo Crnu Goru? O jeziku mržnje koji Crnogorcima brani pravo na jezik, crkvu i kulturno nasljeđe? I zašto civilni sektor ne reaguje na šovinističke izjave predstavnika nove vlasti o Crnogorcima? Čini se da se odgovor sam nameće – naša intelektualna i medijska zajednica ne samo da ćutke prihvataju novonametnuta značenja riječi no u strahu da ne budu pogrešno shvaćene strijepe javno izgovoriti da je Crnu Goru zadesio sunovrat. Kao jedna od najmanjih nacija u Evropi Crnogorci moraju zaštiti svoj nacionalni identitet i reagovati na sve češći nasrtaj na njihov nacionalni dignitet koji se politikom Zdravka Krivokapića i njegove vlade svodi na regionali pojam „srpskoga sveta“. U suprotnom, bez jasnoga i glasnoga otpora smišljenoj propagandi s krajnjim ciljem nestanka ta nacija ne može očekivati pomoć onih snaga kojima je jasno u kakvom se položaju danas nalazi Crna Gora.
