I. Prije četvrt stoljeća otprilike, objavljivao sam u Književnim novinama analize stihova, pojedinih odlomaka ili pjesama koje znam napamet. Napisao sam tekst o Ivanu Mažuraniću, Dobriši Cesariću, Skenderu Kulenoviću, tri teksta o Ivanu Goranu Kovačiću i tri teksta o Rastku Petroviću, a onda sam Nikoli Koljeviću, kome su se ti tekstovi vrlo sviđali, rekao: “Ne mogu dalje. Nemam živaca“. Našto je Nikola, razočaran, uzvratio: “Što si gubio vrijeme na Mažuranića, Gorana i Cesarića?“ Kulenovića je valjda smatrao srpskim pjesnikom. “Nisam gubio nikakvo vrijeme ni na koga“, rekao sam. “Svi su oni moja babovina“.
Za vrijeme opsade Sarajeva ponekad sam mislio o ovom razgovoru sa Nikolom. Pomenute tekstove pisao sam dvije ili tri godine iza Titove smrti, sa osjećanjem da se u Jugoslaviji nije ništa promijenilo i da je istinska poezija napisana na mome jeziku i dalje sva moja. Nikola je, očito, mislio drukčije, teško je danas reći zašto, ali je vjerovao da je vrijeme za stvar koju su imenovali okolišno: “svak sebi“. Umrla je Jugoslavija, a ni ja se, valaj, dobro ne osjećam, ali sva istinska poezija na mom jezikom i dalje je ostala mojom. Ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, ni crnogorska, nego moja.
U međuvremenu, povećao se broj stihova i rečenica i sintagmi, upamćenih iz života i knjiga, kao duhovni prtljag o čijem se smislu nije mnogo mislilo, jer se tim i sa tim živjelo, ali koji me sve češće uznemirava, gotovo da biva teret: prije nego otpercaš Bogu na divane, kažem sebi, trebalo bi da bar dio te jezičke imovine, jedine koju si stekao za vrijeme svog kratkog gostovanja na zemlji, popišeš i pokušaš joj procijeniti vrijednost. Možda ne uspiješ drugim protumačiti poeziju koju sadrže, možda se pokaže da je mnogo šta od onoga što ti je godinama služilo kao duhovni stijeg bilo obična krpa, ali se barjak, kao i krst, nosi zato što nas nosi, kako reče Sveti Toma iz Kempisa. Kažeš li ponešto o tim tvorevinama, i one će ponešto reći o tebi. Jer, na koncu, obična striza je bio i Veronikin rubac prije nego što se na njemu otisnulo krvavo i ispljuvano Spasiteljevo lice.Poći ću od usmenih stihova ponesenih iz mog dječaštva: ”Po Papama magla pala, kad se digne, dođi mala”. U prvi mah, ovi stihovi ne samo da izgledaju, nego i jesu čista lirika, barem koliko su čiste i namjere muškarca koji ovdje govori: ne bi se taj s «malom» nipošto sastajao po magli, jer se radi o džentlmenu koji ženskoj glavi čuva dobar glas, a možda se i pribojava da bi mogla zalutati u toj magli. Na jezičkoj razini, uočava se da ono «a», koje se u prvom stihu ponavlja sedam puta, posjeduje nesumnjivu sugestivnu snagu: kao da je samoglasnička monotonija u dosluhu sa maglenom monotonijom krajolika. Kao da taj sedam puta opetovani vokal nudi zvučni snimak magle.
Tako izgleda u prvi mah. Ali prvi mah nije i najvažniji mah, rekao bi Jovan Hristić. Jer ovi stihovi samo su naizgled bezazleni: vremenska rečenica ”kad se digne” ne govori jedino o dizanju magle, jer ima različitih vrsta “dizanja“. To jest, magla nije pala samo po Papama, već i po značenju toga glagola. Kad se u njega pomnije zagledate, otkrijete da puti u dva suprotna značenjska smjera: maglom, kao čednim velom, prikriveno je dizanje uda koji Vuk naziva «crven ban“, a u toj metafori besmrtno je upravo to što je savršeno tačna: banovi i jesu bili crveni, to jest, odjeveni u grimiz. Čarolija ovog dvostiha iz mog dječaštva i jest upravo u mješavini čiste lirike i još čistijeg bezobrazluka.
Sjetiću se i stihova iz čuvene pjesme koju je pjevala nezaboravna Ksenija Cicvarić: ”Koga god si pogledala, svakome si ranu dala”. I ova slika nudi iskru istinske poezije koja iznenadno kresne iz sudara imenice “rana” i glagola “dati”: rana koju zadaje pogled ljepotice prometnula se u dar. Čemu je, očito, kriva tjeskoba osmerca koji pjesnika goni u sažimanje: umjesto dužeg “zadala”, kako bi prirodno bilo kazati, pjevač je upotrijebio kraći glagol “dala”, ali pravim pjesnicima prisila metra i rime ne odmaže nego istinski pomaže. I u ovim stihovima ta prisila je pomogla pjevaču da pretvori ranjavanje u davanje, i time nagovijesti nešto veoma važno o ljubavi: taj bol, koji se blagosilja, izuzetno je uzvisio ženu; sve što dolazi od nje, pa i patnja, ne može ne biti dar. Ovi stihovi u mom su pamćenju zauvijek srasli, kao šljive bliznice, sa stihovima iz Svakidašnje jadikovke, jedne od najčuvenijih Ujevićevih pjesama: ”O Bože, Bože sjeti se, / svih obećanja blistavih, / što si ih meni zadao”. I ovdje je pjesnik zahtjevima metra bio prisiljen da odustane od glagola ”dao” koji očekujemo i da posegne za dužim “zadao”, kako bi ispunio metrički obrazac, jer nije mogao reći: «što si ih meni dao» – nedostajao bi jedan slog, ali ova ”greška” postaje izvor smisaonog viška, što znači poezije. Do najfinijih izražajnih otkrića pjesnici često dođu baš u naporu savladavanja otpora književnih pravila. I mada »zadao» znači što i «dao», javlja se i nov preliv smisla: Ujevićev Bog, koji je zahtjevima metra prisiljen da obećanja ne daje nego zadaje, Bog je koji u stvari veli: moja obećanja bila su tvoj zadatak! Ako se nisu ispunila, kriv si ti: nisi se potrudio da se obistine.
U Vuka Karadžića (onog što je rekao: "Piši kao što govoriš“, a ne drugog Vuka, Radovanovog oca, koji je volio reći: “Jebi sve što ti kućna vrata ne zaklapaju“) – ima jedna šaljiva narodna priča: topi se čovjek i, s očima dignutim k nebu, vapi: ”Pomozi, sveti Nikola”. Taj svetac koji je, po službenoj dužnosti, zaštitnik onih koji plove vodama, ozgo odvraća: ”Mahni i ti rukama, mahni”. I Ujevićevi stihovi, koji božja obećanja proglašavaju ljudskim zadatkom, nagovještavaju da je pjesnik bio obavezan mahnuti rukama kako bi se obećanja Svevišnjeg ispunila.
Kao što vidite, u mojoj svijesti stvorila se trajna šara od Vukove priče i stihova iz Ksenijine i Ujevićeve pjesme – prilično šareno društvo. U glavi nosim stotine ovakvih šara s kojim ću živjeti dok mi motika ne zvekne više glave. Treba li reći da mi izgledaju veoma smiješno, nekad i prilično žalosno, bivši Jugovići koji se danas trijebe jedni od drugih, trijebe se od onoga ne-njihovog, što im je prionulo za sedamdesetak godina zajedničkog života i ugrozilo nacionalnu čistotu. Nipošto ne bih sebe «čistio» od tuđih natruha: sve što su stvorila četiri naroda na jeziku do juče zvanom srpskohrvatski do moje smrti će da ostane moja babovina, valjda i zato što se nikad nisam osjećao istinskim pripadnikom ni jedne konfesije, ni nacije. To što sam Crnogorac, nije ništa strašno: u to stane otprilike pet procenata mene, to je posve bezazlen hobi, nešto kao skupljanje leptira, ili poštanskih maraka. Karadžićeve granate su me vratile mom etničkom porijeklu, stoga danas ne mogu ne reći da sam Crnogorac, čak ću dodati: Crngorac sam sasvim dovoljno da se odmah vidi odakle sam zauvijek pobjegao, ali, duhovno sam bio i ostao Jugosloven, što znači pripadnik nacije koje više nema, i dobro je što je nema, jer niko mi, valjda, neće sporiti pravo da budem duhovni dinosaurus.
II. U tim jezičkim šarama crnogorska pređa, naravno, nije najpretežnija, ali mi iz duše izmamljuje odjeke i brojnije i brujnije nego što to može necrnogorska jezična tvar, stvar koja je po sebi razumljiva: “Gde je ljudima zavičaj”, pita se Isidora Sekulić, i odgovara: ”Tamo gde drugi ljudi razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli”. Trudio sam se da, kao pisac, temeljito naučim srpskohrvatski jezik i danas su mi jednako drage dalmatinska poslovica: “gdi ima imena, ima i simena”, i bosanska: “samo pošteno, pa ko koga prevari“, i crnogorska: “moru i zboru kraja nema” i niška: “žensko ne misli na onu stvar samo kad prelazi preko brvna na vodi”, ali znam i osjećam da samo crnogorske jezičke tvorevine razumijem “do dna i do kraja».
Uzmimo stih iz Njegoša: »Prisuka sam pedeset godinah», kaže serdar Radonja, što znači da je napunio, navršio pedeset, ali ovaj «prevod» uništava poetsku čaroliju: slika života kao užeta koje se suče doziva u sjećanje grčke Moire koje su Rimljani zvali Parke, tri sestre suđenice od kojih Kloto prede nit života, Lahezis je čuva a Atropos je presijeca. U klasičnoj Crnoj Gori, vojničkom logoru gdje se živjelo trijezno i bez ikakve metafizike, nije moglo biti suđaja, čovjek je sam sukao vlastiti život, sam ga držao u sopstvenim rukama, stoga je bila posve tačna Njegoševa tvrdnja da najviše slobode ima u «Crnoj Gori od koje ključeve ja držim». Ipak ću analizu stihova koje pamtim ostaviti za drugu priliku, a ovdje ću se pozabaviti jedino jezikom. Sjetiću se za početak riječi “skopost“ koja znači snaga. Pitao sam se: zašto me i čime ta riječ uzbuđuje? Od Zdenka Lešića, našeg izvrsnog profesora teorije književnosti, naučio sam, prije četrdeset i kusur godina, da riječi imaju evokativnu moć, to jest sposobnost da nam prizovu u svijest čitav jedan svijet gdje su nastale i ka kojem pute, što se može reći za sve riječi iz mog zavičaja, ali čime me baš ovaj glagol posebno uzbuđuje? Skrivenom slikom: skopost dođe do glagola skopati, to jest ščepati, i ta slika ljudske ruke koja grabi bilo jatagan, bilo neprijatelja za gušu, ako je ratnička, bilo plijen, ako je plajčkaška, ne može da poetski ne takne, jer riječ “snaga“ nudi mi apstrakciju, a jezik iz moga zavičaja, svojom konkretnošću, nekad užasnom, ne dozvoljava da nam se bića i stvari odmetnu u priviđenja. To jest u apstrakcije. Sjetiću se još i riječi “pribibok“ koja znači igranku: ova narodna kovanica, očito nastala nedavno, kad su se pojavili moderni plesovi, temelji se na singedohi: uzima dio umjesto cjeline, nema plesačkih parova, s posprdnom oštrinom fokusiran je bok pribijen uz bok, kao nešto sramotno.
Ili Darinkina uzrečica: »ćetaju ko blagovijest». Ko? Nesoji. Svaštočinje. Požmirepi. Alauš. Stokupljevina. A moj pokojni, nikad prežaljeni prijatelj Stevan Bulajić govorio je petstopkupljevina. U djetinjstvu sam mislio da je “blagovijes” ime cvijeta. Kasnije sam shvatio da je to metafora za početak proljetne cvatnje: Blagovijest se slavi 7. aprila kao dan kad je Bogorodica primila “blagu vijest” o začeću, a u to vrijeme priroda uviteške “ćeta”. Ali u Darinkinoj izreci, riječ “blagovijest“ svagda je imala sarkastičan smisao, koji nije bio lišen meteoreološkog osnova: zna se da je blagovještensko vrijeme veoma varljivo i da početak “ćetanja” ne mora značiti i kraj zime, naprotiv, u opreznima, a devet desetina ratarske duše je sušti oprez, kad dođe blagovijest, nije sasvim minuo strah od kakvog kijameta.
Pamtim i Darinkinu poslovicu: ”blagovijes – pasja naijes”. U davna vremena, jednom je na Blagovijest vrijeme bilo toliko lijepo, da je ne znam koji čovjek izišao, Darinka bi rekla “izdigao” sa stokom u planinu, ali iste noći rumne snijeg do u pojas i okrene takva studen da su mu polipsale sve ovce, jer za njih nije bilo sijena, tako da su se psi, kao nikad, najeli ovčjih mrcina.
Darinkino “ćetaju ko blagovijes” značilo je: ako je suditi po današnjem ćetanju nesoja, snaći će nas neka džulusa. Čudesno je kako je blagovijest, jednu od najlirskijih riječi u našem jeziku, narodni govor preobratio u sarkastičan bič. Očito, živo ljudsko iskustvo je obojilo i prevrednovalo njenu prvobitnu mekotu i ubavost. Uzgred: turcizam «džulusa», koji doslovce znači porez, u Darinkinu jeziku je bio oslobođen niskog, prizemnog smisla i postao ime za nevidovnu bijedu, nevolju, nesreću.
(Sjutra: Što znači riječ "ništaroba" u Vešovićevoj "crnogorskoj pustinji")
* * * *
