III
Dio ovih bilješki pravio sam dok je postojao naziv srpskohrvatski jezik, dakle, prije no što sam se svrstao u tabor «zakletih neprijatelja svega što je srpstvu sveto». Jer, otkad živim u Sarajevu, povremeno dobijam prave napade crnogorskog jezika i, dok traju, čitam samo crnogorske knjige, najčešće Lalićevu prozu i Zogovićevu poeziju, a u šetnjama gradom, koje su više šetnje po prošlosti nego po asfaltu, takoreći na svakom ćošku me sačekuju crnogorske riječi i rečenice. Kako sam ulazio u godine, takvi dani nailazili su sve češće, a sa zavičajnim riječima živio sam sve duže: iako ih znam oduvijek, nekad mi zazvuče tajnovito, stresu sa sebe običnost i razumljivost, dođe mi kao da sam ih prvi put čuo, stoga ih u sebi dugo okrećem i prevrćem s lica na opašce i s opašca na lice – “opašce“ sam upamtio iz jednog Matavuljeva teksta – i ne napuštaju me dok ih sebi ne rastumačim, ili bar povjerujem da sam ih rastumačio.
Te riječi gotovo nikad ne dolaze same, odvezane od zbilje: najčešće su praćene licem čovjeka od koga sam ih ili prvi put čuo ili sam ih u tom trenutku postao svjestan, a nekad su uramljene prizorom ili događajem kome su pripadale.
Nedavno se sjetih riječi «sadno», ali mi ne iziđoše pred oči kljusad iz djetinjstva s leđima ranjavim od samara ili sedla, već Mićo Cerović, moj školski drug iz gimnazije, koji je umro mlad, a bio krasan čovjek. «Bulin sin», kako je govorila Darinka. Što je zvučalo kao visoka titula. Darinka je nepogrešivo procjenjivala insane: o kome je ona pričala lijepo, nijesi morao dalje raspitivati kakav je. Bula je bila udovica koja iz velike sirotinje podigla i iškolovala trojicu sinova: Rajka, Cvela i Mića. Ne sjećam se više šta je Darinka, kad sam bio mali, o Buli pričala, ali nijesam zaboravio njen glas: o «izistinskim ljudima» govorila je istim glasom kojim se sjećala svog rovačkog djetinjstva u Cerovici. To je bio glas mek kao mace topole izrasle na mjestu gdje je bila naša štala, izgorjela u drugom svjetskom ratu. Mićo je, uz ostalo, bio duhovit čovjek. “Ne možete se vi svojoj majci odužit nigda”, rekla je jednom Bulina rođaka pred njenim sinovima. “Ako ne možemo, onda bolje da i ne pokušavamo”, uzvratio je Mićo. Od njega sam čuo rečenicu u kojoj je riječ «sadno» upotrijebljena na nezaboravan način.
Rašo Bošković, bivši četnik i fotograf u penziji, Bjelopoljac, imao je osam ili devet šćeri – među njima i Danicu, danas ženu Vuka Draškovića – koje su, preko ljeta, išle na more kod najstarije sestre udate valjda u Herceg Novom. I, možda zato što im koža nije imala dovoljno pigmenta, kad se vrate s mora, sve one su dugo nosale opekotine od sunčanja. Jednom, u razgovoru, Mićo je napravio poređenje: «isto ko što Boškovićke ljeti na sebi nosaju sadna po korzu bjelopoljskom.» «Sadno» je praslovenska riječ, imaju je Česi i Poljaci, u dva oblika: «sadno» i «sedno», a potonji puti ka glagolu sjedeti, dakle, rana na konjskim leđima nastala od (čovjekovog) sjedenja.
U jednom tekstu u Danima bješe mi se zgodno namjestila riječ “ništaroba”, kao tačan naziv za bošnjačkog novinara koji me, nakon Dejtona, u Slobodnoj Bosni ispljuvao braneći od mene Duška Trifunovića, pjesnika koji je u po rata iz Novog Sada došao na Pale da sa televizije urbi et orbi obznani kako: “Više se ne može živjeti sa Muslimanima“. Davno sam shvatio zašto se ne može živjeti sa Crnogorcima i odlučio da svoje postojanje uskladim sa tim saznanjem, ali ću umrijeti a nikad neću shvatiti zašto ne bih mogao živjeti sa bilo kojim od naroda iz bivše Jugoslavije. Ali, kad sam riječ “ništaroba“ napisao, pomislio sam da Sarajlije ne mogu znati šta sve ta imenica kazuje i nagovještava, pa sam otvorio zagradu da je objasnim. Prekopavajući po toj riječi svašta sam u njoj naslutio, i napisao o njoj mikro-esej koji, naravno, nisam mogao objaviti u Danima, te ga ovdje donosim.
Prije svega, “ništaroba” izražava prozrenje da je svaki čovjek na prodaju kao i svaka druga roba. Ali nije dovoljno reći da ova riječ sadrži ne baš pretjerano pohvalan sud o Crnogorcima i ljudskoj prirodi uopšte, jer se odmah mora dodati: ako je čovjek viđen kao roba na prodaju, to kazuje štošta o stvarnosti u koju je dubok uvid imao Sveti Petar Cetinjski koji je jednom uzdahnuo: “nema jeftinijih ljudi od Crnogoraca”, ali govori i o crnogorskoj pustinji u kojoj vijekovima, drugih roba na prodaju osim čovjeka, dao je Bog, nije ni bilo, stoga je ostati čovjek ovdje moralo biti istinski podvig. Hajde, majčin sine, ostani čovjek bez ičega i ni na čemu. Otud onolika moralna strogost i čistunstvo u klasičnih Crnogoraca koji su odlično su znali: ako ukaljaš dušu, nikad niko više neće htjeti da je kupi. Ali “ništaroba” nagovještava krupne stvari o Crnogorcu kao biću koje je prvenstveno – svoja vlastita spoljašnjost. Ništaroba je stvor u nikakvu odijelu, u ništavnoj robi, izjednačeni su čovjek i ambalaža u koju je upakovan, otprilike onako kao što kod Bulgakova prazno direktorsko odijelo nastavlja da diktira naredbe kao da u njemu još ima direktora.
I Njegoš je o tome imao duboke slutnje: ”Obuka se u čelovječestvo”, kaže u Luči o Hristu. Tačno je da to slika boga utjelovljenog u ljudskom podobiju, ali glagol “obuka se” boji crnogorskom nijansom to biblijsko zbitije. Jer o našem oblačenju, o kultu odijela, kultu spoljašnjosti, morao bi se napisati povelik esej ako bi se htjeli podrobnije razložiti njegova značenja i objelodaniti njegovi uzroci. Klasičnom Crnogorcu se stoput više moglo pročitati sa odijela nego sa lica, što nije pokuda nego hladna konstatacija.
Podsjetiću vas šta Lalić kaže o naporima koje je crnogorski homo heroicus ulagao da prikrije sto stvari: ”Ne prikriva se samo strah – u tom slučaju život bi bio suviše lak, jednostavan i otvoren. I glad mora da se krije – jer nije sramota biti sirotinja, ali je bruka priznati to; i o željama ima da se ćuti jer ne valja da čovjek robuje nečem čega nema. Ljubav se skriva i poriče pošto se ne može dopustiti da čovjek prizna da je samom sebi nedovoljan; mržnja se takođe, po mogućstvu, zavija, skrajnjuje, zamotava – jer je znak nemoći da se učini ono što se hoće. Pa i kad žališ nekog bližnjeg, i to kriješ – da ti se drugi ne nasladi; i kad žena muža žali, ne treba to da pokaže – da joj se rđavo ne pomisli; i muž ne smije dopustiti da se vidi kako ženu žali – jer bi se moglo povjerovati da je zaista volio tu nesrećnu siroticu koja u životu nije našla drugog izlaza no da s njim dijeli hranu i postelju...Uopšte kriju se sve slabosti...”Jer “slabostima smo k zemlji privezani”. Valjda nigdje nema manje nego u Crnoj Gori razumijevanja za ljudske “slabosti”, ni manje spremnosti da se praštaju. Crna Gora, kakvu iz djetinjstva i prve mladosti nosim u svojoj glavi, svijet je posve lišen milosti i milosrđa. Zbog svega toga, izradio se u njoj, kroz stoljeća, čovjek sveden na čistu vanjštinu: nek je izvana sve kako treba, neka je spoljašnjost u redu, a ko te pita za nutrinu, za dušu. Crnogorac u nacionalnoj nošnji – koja je koštala koliko pola imanja – to vam je reklama na dvije noge koja sa kilometar razdaljine javlja, zapravo izmozga viče ko je i šta je vlasnik odijela. Otud je razumljivo što ovdje čovjek koji hoda u nepropisnoj robi zaslužuje da i sam bude smatran i proglašen ništarobom.
Tetka Ljuša je često govorila: “Paśi sine u paśijem aljinama”. Kad se tim riječima obraćala djeci, zvučalo kao izraz duboke nježnosti, ali kad bi tom slikom ošinula po jabancima i uopšte po odraslim Papljanima, njen glas je zadobijao metalni prizvuk, a njene riječi, koje tvrde da ljudsko pašče lako možeš prepoznati po njegovoj vanjštini, pretvarale su se u dijagnozu koju ne bi oborili skupa doktor Klisić iz Berana, Grk iz Prijepolja i Navikov sa Cetinja. Koga tetka Ljuša proglasi paśim sinom u paśjm aljinama, tome više ni ubojtak ne bi pomogao.
U tekstu o Novaku Kilibardi kao naučniku razmatrao sam i njegove stilske “parade”. Tada sliči, rekao sam, klizačici koja pokuša zanosnu piruetu i odmah zadnjicom tresne o led. Po Nošu, postoje ljudi «primitivnoga duha i gužvanoga morala». Pridjev «gužvan» trebalo bi da djeluje “svježe” i “slikovito”, ali čitalac se u čudu pita: kakva je ovo odjevna stilistika koja moral pretvara u nešto posve vanjsko? Ova tekstilna metafora, uprkos tome što neukusna, ili možda baš zato, puti ka srcu «crnogorske komedije lišene humora», što rekao Lalić. Mene ne čudi ovaj moral izgužvan kao hlače, jer mi je taj isti, vazda picnuti i ispeglani Nošo nagrdio i kosu na glavi zato što sam, na komemoraciju Izetu Sarajliću u Narodnom pozorištu u Sarajevu, došao sav izgužvan. Odjeven neprimjereno «tužnom i svečanom trenutku», kako je procijenio Kilibarda, pročitao sam tekst o Sarajlićevoj poeziji koji Nošo takođe smatra «neprimjerenim tužnom i svečanom trenutku», dakle, i njegov smisao je bio sav izgužvan. Ukratko, na Sarajlićevoj komemoraciji bio sam osoba «gužvanog morala», ali ne razumijem zašto Nošo smatra da bi i mene morao obavezivati njegov kult vanjštine, zla navika da na osnovu ispeglanosti donosi moralni sud o vlasniku odijela.
IV
Često mi u sjećanju iskrsne Darinkina davna rečenica: «Šta se bijete ka Macure?» Nerijetko sam se ježio od tog prijekora: Darinkini sinovi koji se lemaju između sebe nisu ništa ušavniji od pripadnika divljeg plemena nestalog vlastitom zaslugom. Ko su Macure, gdje su i kad su živjeli, nisam imao pojma, a teško je vjerovati da je Darinka bila od mene bolje o Macurama informisana, jedino sam znao da su «bili i bitisali», što rekao učitelj Božo Dajković, i da su se svesrdno založili kako bi iščezli sa lica zemlje. Moje djetinjstvo je prošarano tim zagonetnim pričama o starincima koji su sami sebe zatrli, i još pamtim Darinkinu kletvu kroz udovičke suze upućenu socijalističkim siledžijama: «Istražili se između se ko Bukumire, daboga».
Od izvanjega ujaka Rista Šćepanovića, koji je iz knjiga učio istoriju da ima o čemu pričati s ljuđima na sjedniku, doznao sam da u Kučima postoje kiljani koji svjedoče o međusobnom pokolju Bukumira. Ovo neslovensko ime, koje mi je dušu punilo tajnovitom jekom, činilo mi je Ristovu priču vjerovatnom, jer «granice mog jezika su granice mog svijeta» –Vitgenštajnova filozofema koja bi meni ondašnjem bila vrlo shvatljiva: ko se zove Bukumira, taj je izvan ljudski razumljivog svijeta, od njega možeš očekivati svašta, čak samouništenje. Docnije sam u Lelejskoj gori našao objašnjenje tih priča: «Gdje god su došljaci zbrisali starosjedioce – Psoglave, Demune, Španje, Kriče, Lužane, Goljemade, Mataruge, Bukumire – uvijek su poslije pobjede puštali u promet istu priču: starinci su se sami zavadili i do posljednjeg djeteta isklali, ili su usljed zemljotresa i poplave pošli nekud i iščezli. Čim čujem takvu priču, jasno mi je da se iza nje krije mučki pokolj i strah od plaćanja. Strahuje horda, pune su joj gaće od straha pred nepoznatim sudijama – pokušava pričom da ih prevari. Laž se kroji po starom kalupu, starijem do zidina Atlantide, pa kroz tri-četiri naraštaja, pošto primi lokalne boje i imena, postaje predanje i izvor za istoriju u neodstatku drugih podataka».
Kad su Rašovi telali pustili u promet priču o balijama koji sami sebe granatiraju, nasmijao sam se: «Biju se između se ko Macure!» Od početka rata sto i jedan put sam se uvjerio da su četničke laži krojene po «kalupu starijem od zidina Atlantide» koji Jung zove arhetipom. Zato su te laži imale tako razoran učinak: padneš li u šape arhetipu, moraš mu i služiti, što znači robovati, a jednu od posljedica tog ropstva opisao je Zogović: u «plemenskom poretku svuda u svijetu sve što je van jednog plemena bilo je i 'van zakona'».
Uočiratnom propagandom, koja je u pravoslavcima plemensku svijest podjarila do paroksizma, Muslimani su stavljeni van zakona: prestali su biti komšije i postali ne samo «srpski genetski otpad», kako reče ratni zločinac Biljana Plavšić, nego i “Turci“ koji se bore za Alijinu državu u kojoj će Srbi biti vraćeni u kmetove, a Srpkinje će puniti turske hareme. Genocid je mogao da počne tek pošto su Bošnjaci proizvedeni u Macure, to jest u tuđince od kojih možeš očekivati švašta, čak i da se u Srebrenici međusobno poubijaju, kako je u UN rekao onaj srpski amabasador, mislim da se prezivao Jovanović. Jer je još Plinije Mlađi uočio čovjekovu sklonost da «tuđinca ne smatra čovjekom».
Skaske o Bukumirama i ostalim Matarugama koje genocid pretvaraju u samoubojstvo služile su i kao sredstvo za učvršćivanje jedinstva: pleme bez sloge obršiće ka Macure. Bezuslovno zahtijevanje srpske sloge, kojim su nam u ratu dozlogrdili četnički mislioci, umetnici i popovi, davnašnja je abrakadabra. Radi se o kalupu starijem od Atlantide poteklom iz dubina plemenske svijesti, koji unifikuje ali i posvećuje: ime Srbin je dokaz izabranosti, ili, ako mogu sebe da citiram, «kad si Srbin to je kao da si još u majci odbranio doktorat na Sorboni».
Fašistička ideologija tla, krvi i jezika duboko je plemenska ideologija, stoga nije čudo što svaki fašizam računa sa seljakom kao važnim osloncem. Plemenska svijest je jednostavna: pojedinac, koji se oslanja isključivo na pleme kao na jedini izvor sigurnosti i zaštite, napad na bilo kog člana plemena doživljava kao napad na sebe i cijelo pleme, te se ne treba mnogo čuditi što su, na primjer, moji tekstovi protiv durmitorskog Istrebljivača doživljavani kao rafali ispaljeni na srpstvo svekoliko.
Uza sve, pljačka, kojoj su se u ratu odali najelitniji pripadnici srpstva, i onog u Srbiji i BiH i onog u Crnoj Gori, neprevarljiv je znak rasplamsavanja plemenske svijesti: «u gentilnom poretku na višem stupnju varvarstva pljačkanje je svuda bilo ne samo lakše nego i časnije od sticanja radom, pa se i rat, koji je ranije vođen samo iz osvete ili za proširenje plemenske teritorije, postupno pretvorio u rat radi pljačke, i pljačka je postala stalna grana privređivanja», kaže Zogović povodom veličanja pljačke u crnogorskoj epici, sjećajući se Cezara koji za germanska plemena reče da «toliko vole nerad a mrze mir». I Macure mogu svoj nestanak zahvaliti naškoj mržnji prema miru, čak se može reći da u Crnoj Gori nije bila jedna već ko zna koliko istraga “poturica“ koji su se, doduše, zvali Kriči, Goljemadi, Španje, Demuni, Psoglavi...
(Sjutra: Bećković - ”Kad čaplijez napališ na vatru / pa vruć ofuk razvučeš po štici / odlijegne u grede ko mine”)
