VII
U knjizi “Reče mi jedan čoek” zaorio se Bećkovićev smijeh, kakav se dotad nije čuo u književnosti na jeziku koji se do jučer zvao srpskohrvatski, pjesnički prvorazredan smijeh koji je vratio život, umjetnički život, dakako, hiljadama mitoloških ljuštura iz kojih je davno isparila ljudska supstanca. Bećković je otkrio prostu, a ljudski i duhovno dalekosežnu istinu: da se Crnogorci danas moraju grohotom smijati sami sebi ako žele da budu živi ljudi, a ne toržestvene mumije. Evo jedan primjer: “Da si ga posadio na kakav cklad / ne bi se kreštalica namolila na puškomet!“ Imenica “cklad“, a kaže se i sklad, označava terasu od zemlje koja dijeli dvije njive. Taj čovjek je takvo strašilo da se ne bi ni jedna kreštalica pojavila ni na puškomet ako bi ga posadio na cklad između dvije njive. U ovakvim trenucima srećan sam što sam Crnogorac, doduše, po majci, a ne po ocu, jer ne pamtim ni lik tog gospodina koji je glasao za Staljina, a potom bio ucecan u potoku, srećan, ili je bolje reći povlašten što mi je dat, gotovo kao nezaslužen dar, jezik koji je u Bećkovićevim rukama pokazao šta sve uistinu može.
Bećković je srpski pisac. U redu. I Meša Selimović je srpski pisac, ali zar to može okrnjiti, i za mrvu, najočigledniju istinu da Selimovićev roman “Derviš i smrt” predstavlja sumu i samu srčiku muslimanske duhovnosti kojom živi, i po kojoj postoji, bošnjački narod? Zar je Bećković, zato što je srpski, i za trunku manje crnogorski pjesnik, i to radikalno crnogorski, uprkos samom sebi. Ništa, od svega onoga što je istinski naše, niko pod nebom ne može nam oteti. Jezik kojim su napisane Bećkovićeve poeme – a jezik je u poeziji sve – Srbima ne treba ni za šta, jer imaju svoj, i to visoko izgrađen, a Bećkovićev i ne razumiju kako valja, jer smo taj jezik stvarali za sebe, po mjeri vlastite, a ne tuđe istorije i geografije, sna i jave, pameti i ludila, priviđenja i istine, hrabrosti i kukavičluka, čojstva i neljudskosti.
Zar Srbin iz blagoslovene Šumadije i još blagoslovenije Vojvodine može istinski razumjeti ovu, posve običnu, frazu iz crnogorskog jezika: “Laže, granje ne drži”? Laže kao kad voćka prerodi, pa granje ne može da drži plodove nego se lomi pod teretom! Svagda sam bio zadivljen ovim genijalnim činom jezičkog sažimanja koje, stapajući čovjeka i voćku, vezuje ljudski svijet i prirodu u cijelinu. I nikad neće prestati da me ushićuje smjelost jezičke mašte koja moralom prožima i kamen i drvo: dok ovdje čovjek laže, negdje se, zbog toga, lomi granje, jer svijet je iskonska jednina u kojoj ništa ljudsko, ni istina ni laž, ne ostaju bez odjeka, bez posljedica u vanljudskom.
Ali se pitam: zar čovjek iz biblijski rodne Srbije može razumjeti taj pustinjski paradoks, taj munjeviti spoj oprečnih stvari: ljudskoga laganja i božjeg blagoslova!? Kako da ljudi iz “debele zemlje” – što rekla Isidora Sekulić – pojme tu sliku koja sluti da se, u kamenoj pustinji, čiji je najslavniji vladar sebe zvao “pustinjakom cetinjskim”, voćke pod teretom lome jedino u ljudskim lagarijama? Ove riječi kazane su iz srca “crnogorskoga nemanja” čiju je istoriju počeo pisati jedan Lalićev junak: voćka koja je toliko rodila da granje ne drži plodove, taj prizor budi u čovjeku podozrivu gotovost da ga smatra obmanom, da vidi u njemu nešto kao laž majke prirode. Pustinja i jest zavičaj fatamorgana. Kako da Srbin, koji ni pod Turcima nije bio gladan, mozgom pojmi nešto što se samo cijelim življenjem, cijelim bićem može razumjeti: da nam u stvarnosti nije rađalo “ni na ofićak” i stoga nam je jezik naseljen tim voćkama čiji granje ne drži plodove. I da je Bećkovićev kazivač u stanju nabrojiti iz duška 148 ovčijih imena zato što ima tri ovce, a svaku zove “mrka”. Da bi istinski razumjeli Bećkovića, morao bi Srbima neko rastumačiti egzistencijalnu gramatiku i duhovnu sintaksu njegovoga jezika, a tek potom im rasvijetliti na koji način i u koje svrhe Bećković taj jezik upotrebljava.
Morao bi uzeti, recimo, običan stih: “Svako bi mogo niz pušku šćerati” i kazati im da je ova slika potekla iz tvoračke srčike crnogorskoga jezika u kojem je, kao u Heraklita, rat stoljećima bio “mjera sviju stvari”. Ovdje se za pametno dijete kaže ”bistro ko puška”: pronicljivost uma, uvijek spremnog da odgovori na izazove stvarnosti, poredi se s puškom koja je u rukama pravog ratnika svagda spremna da opali. Ovdje se, u doba plastidbi, veli da je sijeno “suvo ko barut”, što će reći da je ratničko prvobitnije od ratarskog. Ovdje se strašljivac zove “nemrčipuška”, što podrazumijeva da je svaki Crnogorac naoružan, stoga ih možemo podijeliti na one koji jesu, i one koji nisu nikad u boju cijev svoje puške ogaravili. Ovdje je “prava riječ – mačna rana”, a kad čovjek shvati da je pretjerao, pa pomirljivo kuša da ublaži smisao svojih riječi, onda veli: ”ako sam reko, nijesam posjeko”, to jest, stvar se da popraviti, nijesam ti skinuo glavu s ramena pa da popravke nema. Ovdje se u eglenima, najčešće, odgovara “dim u dim”: duhovita ili oštroumna replika preslikana je na prizor megdana u kojem, tek što je protivnik ispalio svoj hitac, odmah uslijedi tvoj protivhitac, tako da dim iz njegove kubure biva sustignut dimom iz tvoga grlića. Ovdje i obrti u kojima su zaleđeni ljudski gestovi sadrže skrito sjećanje na glavosječka vremena: ”prs u grlo, nije pa nije”: uz ovaj iskaz morate zamisliti kažiprst kojim se prelazi sebi preko grla, a ima značenje: ovuda me sijeci, ako jeste! Ovdje se i u miru nastavlja misliti u ratnim slikama: kad bi me u djetinjstvu pitali “za čega ćeš izučiti“, odvraćao bih kao iz puške: “ja, boga mi, za ljekara ili inžinjera, jer kad se zarati, pa te zarobe, ne ubiju te ako si ljekar ili inžinjer, jer im trebaš da im liječiš ranjenike ili da im praviš oružje” – obrazloženje koje je, naravno, uzeto iz glave odraslih, ne iz moje. I tako dalje.U crnogorskom jeziku, o plodovima, recimo o krompirima, pogrdno se kaže da bi ih mogao “niz pušku šćerat“: toliko su sitni da bi mogli sići niz puščanu cijev, a to kazuje štošta o crnogorskoj pustinji u kojoj drukčije ljetine, dao je Bog, nije ni bilo, stoga u ovom jeziku nema preše da se opiše ono što valja, u prirodi ili u ljudskom svijetu, jer to se rijetko susreće, čak je, iz mađijskih razloga, preporučljivije o dobru ćutati, ali je preša da nađeš tačne riječi za ono što ne valja, jer jezik je štit od zla, odbrana od pustinje čijim si zlom okružen: kad se posprdneš sitnoći tih kompira, duhovno se oslobađaš stvarnosti, bivaš kadar da je sagledaš odozgo, nadmoćnim okom ironije, teška zbilja je u tvojoj vlasti, ne ti u njenoj, a temelj ove nadmoći je slika oružja, jer samo na bojištu se Crnogorac osjećao doraslim životu i svijetu: puščane kugle, u koje su krompiri pretvoreni, jednu bitku, u stvarnosti izgubljenu, pretvaraju u duhovno dobijenu.
Šta je Bećković uradio sa gotovim jezičkim obrascem? Prvo, zapisao ga, jer ga želi sačuvati od zaborava, kao dokument o svijetu kojega više nema, ali ga je istodobno i dislocirao, jer hoće još jednom, možda posljednji put, da isproba njegovu izražajnu moć, izmjestio ga je iz njegovog stvarnosnog okvira: to više nisu krompiri koji su toliko sitni da ih možeš satjerati niz puščanu cijev, pjesnik je tu jezičku sliku izbio iz njenog prirodnog ležišta: umjesto krompira, ili krušaka, treba zamisliti ljude koje su toliko sitni – ne samo fizički, već moralno, pa i duhovno, jer to troje u ovom jeziku najčešće se “ne kida” – da svakog možeš “niz pušku šćerati” – i dobili ste bećkovićevsku burlesku koja, dakako, živi od pretjerivanja, od nekad i bezumnih uvećanja. Dislocirana riječ spada u ključna Bećkovićeva pjesnička oruđa: “takoga potpisa nije majka rađala”, kaže pjesnik za potpis Tomelje Nuškova, i ovo udijevanje riječi “potpis” u rečenicu gdje je stoljećima stajala riječ “junak” (ili “ljudina”), ovo izmještanje jezika iz visoke herojske zbilje u nisko neherojsko svakodnevlje, često otkriva da je negdašnji predmet zapravo ispario a jezik, kojim je prikazivan, nastavio da živi gotovo za svoj račun; pošto više ne postoje stvari, bića ili pojave koji su nekad našim riječima opisivani, pjesnik ih isprobava, gotovo proizvoljno, na objektima koji su tim riječima tuđi, a u rezultatu dobijamo pomjerenu pjesničku zbilju: majka rađa potpis, a ne sina, Tomelja Nuškov u svoj potpis je stao sav, bez ostatka. Granice njegovog bića su granice njegovog potpisa, rekao bi Vitgenštajn. Potpis je jedina vrlina koju u današnjim tomeljama možemo veličati.
Taj metod postao je neiscrpno vrelo bećkovićevskog smijeha u najširoj skali od obijesne šale pa do crnog humora. Čak i kad vam se pričuje da Bećković govori toržestvenim glasom, ubrzo se ispostavi da se radi o pjesničkoj opsjeni. Evo pohvale Njegošu iz poeme Lelek mene, ali prije toga jedna uspomena.
Nikola Koljević je sa srpskim jezikom iz Crne Gore imao popriličnih problema. Stoga sam mu, prije nego što je napisao tekstove o Bećkovićevoj poeziji, u našim dugim šetnjama uz Miljacku i niz Miljacku, detaljno istumačio jezik te poezije, a kad sam, docnije, u njegovom tekstu nagazio na rečenice u kojima “lelek“ mijenja po padežima (“Bećković je u ’Leleku mene’..“), rekao sam sebi: e pa nije bilo moguće da mu baš sve istumačim. Tačnije, nisam se sjetio da mu objasnim naslov Lelek mene u kojem prva riječ nije imenica već uzvik, patetično pojačan jednim “k“, a uzvici se, dakako, ne mijenjaju po padežima, jer to je isto bilo kao kad bi u naslovu stajalo Jaog mene, a vi napisali: “U ’Jaogu mene’“. Čujmo, dakle, odlomak pohvale Njegošu iz poeme Lelek mene:
Nikad nije bilo jedne glave
Da je mogla jače zamanuti
Nit će ikad biti ljucke duše
Da će moći dublje zaumiti
Bogapitaj koliko sam puta sreo Crnogorca koji je vjerovao i bio spreman, ako treba, poginuti za svoje uvjerenje da je Njegoš najveći pjesnik na svijetu, što je, uostalom, ovjereno i čuvenim usmenim stihovima: “Na Lovćenu Njegoš spava, najumnija svetska galava“, bez kojih nećete do kraja razumjeti ni Bećkovićevu pohvalu. U njegovim stihovima se, doduše, ne veli da je Njegoš najumniji nego da od njega nema umnijeg. Ali to nije sve. Postoji mali aneks: akt preventivne uobrazilje ukida bojazan od mogućnosti da se rodi mislilac dublji od Njegoša, uspostavlja budućnost pelcovanu do opasnosti da Njegoševa veličina bude nadmašena. Ovaj jezički potez, crnogorski širok odavde do vječnosti, nagovještava najdublje mogućnosti ovog pjesništva: javlja se onaj “dvostruki ton” o kojem Baura govori kao o bitnom svojstvu velike poezije 20. stoljeća. Bećković pušta svoga kazivača da vladiku Rada neometano veliča svečanim glasom koji je i pjesnikov, a u potaji se smije i tuđem i vlastitom zanosu: dok govori o prošlosti, taj glas je prividno normalan, ali kad pređe na deskripciju budućnosti, objavljuje nam se dublja pomjerenost pjesničkoga govora.
Jer kad poredi Njegoša s takmacima koji su stvarno postojali, Bećkovićev kazivač je “samo” crnogorski bolesnik duboko uvjeren da “ni u sreći ni nesreći niko od nas nije veći”, ali koga bi zaludu bilo voditi ljekaru, jer bi nam, kao Andrićev Ćamil, mogao reći: “ja nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti”, otud je čitalački razum sklon da preko ovakvih incidenata pređe sa smiješkom punim razumijevanja spremnog da oprosti: šta se može, ovaj način mišljenja je nešto normalno u Crnoj Gori! Ali kad se pređe na kompariranje Njegoša s misliocima koji tek treba da se rode, shvatimo da je kazivač zagazio u ludilo za koje više nemamo volje da tražimo ispriku. Taj mali jezički pomak, taj gotovo neprimjetni prelazak sa “bilo” na “biće”, koji iscrpljuje svekoliko vrijeme, ne znači samo jednu od humornih bravura u kakvim ovo pjesništvo ne oskudijeva, nego i puti ka svijesti za koju je budućnost nešto okončano, ispod čega se može podvući crta i praviti bilans, što upućuje na važno svojstvo Bećkovićeve pjesničke strategije.U njegovom pjesništvu vrši se inventura jezičkih, moralnih, materijalnih, i duhovnih dobara svijeta koji je odguslao svoje. Stoga su ove poeme, prvenstveno, enciklopedijske tvorevine, a tek potom i štošta drugo, pošto je svijet o kojem pjevaju zasvagda umro, stoga valja popisati što je iza mrca ostalo. Jer nije mogućno, razumije se, književno sumirati svijet koji je još živ i čije mogućnosti još nisu iscrpljene. Bećković liči na dvojicu fratara sa početka “Proklete Avlije” koji “sastavljaju inventar stvari ostalih iza fra-Petra”, ali se ne zadovoljava skromnim popisivanjem “kreševskih kliješa” i “njemačkih testera” ostalih iza pokojnika, nego kuša da svakoj od inventarisanih stvarčica odredi tačnu težinu i procijeni istinsku vrijednost. Bećković je laboratorijski stručnjak koji stavlja pod uvećalo sve što su nam preci zavještali, sve što su Crnogorci stvorili još “otkako im se kolac pobio” (ovaj kolac upućuje na drevne plemenske idole na sredini sela) – stoga je upotreba lupe, čak i mikroskopa, pa i teleskopa, prvenstveno, ali ne i jedino, u kosmičke svrhe, osnovna njegova književna tehnika, otud dojam da iz popisanog izvlači krajnje mogućnosti smisla ili besmisla: više potonjeg no prvog, dakako. Krajnje, ili bi bolje bilo reći posljednje mogućnosti, jer nad ovim svijetom nadnosi, kao crn oblak, prozrenje da više neće biti ni smisla ni besmisla. U maloprijašnjim stihovima, Njegošev je lik do bezumlja uvećan projiciranjem u budućnost, što je mogućno samo pod pretpostavkom da je budućnost okončana. Kao što i jeste okončana. Istorija je završena, raziđimo se kućama, što rekao jedan junak Andreja Platonova. Bećkovićev kazivač je čovjek koji je “izio svoju budućnost”, stoga nije mogućno da Njegoš bude nadmašen, pošto se već sve odigralo. Crnogorsko ludilo koje dijagnosticiraju ovi stihovi može se nazvati življenom smrću.
Ali u ovim stihovima u slavu Njegoševu jezik se sam sebi podsmjehuje. Mislilaštvo je prikazano kao neka vrsta bitke na Krusima. Svaka Njegoševa misao je zamah jatagana, zamah od kojeg, dakako, nikad nije bilo jačeg. Jezik je ovdje u kosmičkom nesporazumu sa samim sobom: najjače moguće zamahivanje glavom je posve fizička slika prisiljena da primi u se metafizičku sadržinu. Iza ovakvih jezičkih pomaka, čak i iščašenja, u Bećkovićevim pjesmama, osjeti se, ne jednom, Njegoševo prisustvo: sjetimo se šta Vuk Mićunović kaže o popu Miću: ”Lijepo li ova sablja čita!” Prikrivena slika sablje postoji i u Mićunovićevu pitanju: “Kada svoje tako osijecaš (podvukao M.V), ada šta bi s tuđijem činio?” Ove metafore su duboko ironične, ali nema sumnje da Njegoševu “sablju” koja “čita” i “osijeca” samo korak dijeli od Bećkovićeve “glave” koja “zamanjuje”, najjače što ljudski stvor može, a razlika u tom što se Mićunović otvoreno podsmjehuje popu Miću, a kod Bećkovića Njegoš se nastoji uzveličati.
Mićunović, kako je poznato, “zebe do mnogo mišljenja”, koje u njegovu svijetu čiste akcije vodi u odugovlačenje sa činom. Bećkovićev kazivač, međutim, zna za mišljenje od koga više nema “zebnje” , jer je postalo kinetično, pretvorilo se u čisto fizički čin, postalo akcija i time neizbježno groteskno, jer pjesnička slika instrumentalizuje glavu, pravi od nje jatagan u rukama Njegoševim. Hoću da kažem: bezdan dijeli Njegoševu sablju koja čita i osijeca i Bećkovićevu glavu od koje nikad ni jedna nije mogla jače zamanuti. Jer Mićunović govori iz svijeta u kojem su “sablje” i “osijecanje” puna realnost, iz svijeta u kojem je sablja mjera sviju stvari, a Bećkovićev kazivač pripada svijetu iz kojeg je rat ispario, a nastavio da nesmanjenom žestinom traje u jeziku i u ljudskim glavama. Raskošno bogati oblici ironije, groteske, humora, burleske, parodije, persiflaže, neumoljivo oštro detektiraju našu svakidašnju saživljenost sa ordijom priviđenja, sa legijama sablasti, sa kohortama prikaza, sa divizijama utvara, kao sa punom stvarnošću: prestali smo “zamanjivati” sabljama, a nastavili “zamanjivati“ glavama! Glavama i jezikom. Sve u svemu, u maloprijašnjim stihovima, do u sitnice je ispoštovan svečani deseterački obred koji obogovljuje Njegoša, a iznutra je taj obred miniran grotesknom slikom mislilaštva kao najjačeg mogućeg “zamanjivanja” glavom i hiperbolom koja Bećkovića i njegovog kazivača pretvara u “očevice budućnosti”. A slika mislilačke glave, kao sablje kojom se “zamanjuje”, potekla je, baš kao i slika “svako bi mogo niz pušku šćerati”, iz tvoračke jezgre crnogorskog jezika u kojem je rat kao kod Heraklita stoljećima bio mjera svih stvari: poređenje “bistar ko puška” sadrži sliku mozga spremnog da opali kad god treba, pripravnog da životu i svijetu odgovori “dim u dim”.
I stoga, može Bećković biti srpski pjesnik do mile volje, od mene mu bogom prosto bilo, ali pustiti ga da mi ispred nosa vozdigne Crnu Goru upisanu u jezik njegovih poema, i odnese je Srbima kao prćiju za koju i ne znaju šta će im, e to, bogomi, ne može.
(Sjutra: Zašto su četnik Bećković i partizan Zogović ubjedljivo je najbolje što ima da nam ponudi crnogorska poezija dvadesetog vijeka. )
